TEMA TJEDNA: 2018. - GODINA REFORMI (III.)
Vezani članci
TEMA TJEDNA: 2018. - GODINA REFORMI (II.)
TEMA TJEDNA: 2018. - GODINA REFORMI (I.)
Nakon premijerovih najava provedbe ozbiljnih reformi u ključnim područjima može se zaključiti kako je RH, bar teoretski, u novu godinu krenula optimističnije nego do sada. No, koliko su reforme o kojima se priča objektivno ostvarive?
- Nažalost, čini mi se da nisu. Taj odgovor je posljedica dosadašnjeg iskustva s koalicijskim vladama premijera Plenkovića (npr. otprilike u ovo vrijeme, krajem 2016., isto tako najavljen je i otkup dionica Ine d.d. od strane mađarskog MOL-a), kao i nekih drugih stvari koje se nameću same po sebi (a koje nisu vezane uz ove zadnje dvije vlade), pa istaknimo par najvažnijih. Prvo, najvjerojatnije je riječ o tzv. refleksivnom intervencionizmu (pojam koji je uveo profesor Pertot, a na njega je ponovno podsjetio profesor Bićanić u analizi tzv. lex Agrokor), odnosno o reakciji na evidentan problem, a ne o unaprijed osmišljenom i pripremljenom potezu. Tu je važno podsjetiti na provedenu reformu mirovinskog sustava s početka 2000-tih kojoj je prethodilo dugo razdoblje rasprava o modelu novog sustava (npr. sjetimo se ideja o nultom stupu koju je zagovarao profesor Puljiz) i pripreme, pa onda posljedično i odgađanja same reforme prije nego što je ona stvarno pripremljena. Očekivati da se sad sve to može strpati u nekoliko mjeseci je neozbiljno u svakom pogledu, osim možda PR-ovskom, i opet upućuje da je vjerojatnije riječ o refleksivnom intervencionizmu potaknutom slučajem tzv. novih umirovljenika koji će primati nižu mirovinu iz oba obvezna stupa mirovinskog osiguranja. Drugo, hrvatski model kapitalizma - ortački kapitalizam - rezultirao je unutarnjim preprekama bilo kakvim reformama jer u procesu transformacije gubitnici nisu bili adekvatno kompenzirani, dok su dobitnici (ekonomske i političke elite) pronašli optimalnu kombinaciju legitimnosti i akumulacije kapitala, tako da je optimalna i racionalna strategija svih aktera odupiranje daljnjim reformama. Treće, reforme koje je Hrvatska i provela bile su posljedice eksternog poticaja (ili čak pritiska - “I noga u guzicu također je korak naprijed”) i uz par izuzetaka bile su imitacija i preuzete od drugih, a ne rezultat rada domaćih stručnjaka. I četvrto, što proizlazi iz svega navedenog, ne postoji kredibilnost političkih elita kad je riječ o najavi provođenja reformi (slučaj ministra financija, afere Agrokor i odustajanje od uvođenja poreza na nekretnine već su školski primjer toga).
Listu je, naravno, moguće i produžiti, npr. problem kolektivne akcije, politekonomsko razlikovanje sistemskih i parametarskih reformi itd., ali vjerujem da je i ovo dovoljno da izvučemo zaključak. Uz napomenu kako se nadam da griješim i da će nešto od navedenog biti odrađeno. Ali isto se tako nadam da će za razliku od poreznih izmjena ove težiti smanjenju ekonomskih nejednakosti, a ne njihovu povećanju.
RAT ISCRPLJIVANJA
Kad smo kod najavljenih reformi, uključujući ponajviše one koje se tiču ekonomije, može li Hrvatska “podnijeti” duboke, korjenite reforme?
- Volio bih dati pozitivan odgovor, ali bojim se da Hrvatska kakva je sada ne samo da ne može “podnijeti” nego ona uporno i uspješno odbija duboke reforme. Bilanca četvrt stoljeća hrvatskog modela kapitalizma je porazna i tzv. ovisnost o prijeđenom putu rezultira dijagnozom koja možda nije svakom draga za čuti, ali je takva kakva je i ako ne prihvatimo dijagnozu, teško ćemo se odlučiti i za potrebnu terapiju. Hrvatska je introvertirana ekonomija koju karakterizira slaba država izložena moćnim interesnim skupinama i u kojoj egzistiraju slabi poduzetnici i utjecajni (kvazi)rentijeri. Kao takva, ona predstavlja ogledni primjer modela ortačkog kapitalizma s deficitima na svim razinama (demokratski, institucionalni i poduzetnički) i njezino odbijanje reformi teorijsko utemeljenje pronalazi u političko-ekonomskim modelima tzv. rata iscrpljivanja i modela statusa quo. Dok prvi model govori o sukobu oko distribucije troškova reforme koji rezultira odgađanjem reformi dok jedna strana ne shvati da je trošak daljnjeg odgađanja reforme veći od troška njezina provođenja (npr. mirovinska reforma), drugi naglašava poteškoće oko apriorne identifikacije potencijalnih gubitnika i dobitnika provedene reforme (npr. lex Agrokor). Imajući to na umu, nekoliko stvari je bitno naglasiti, a koje od reda sve vrijede za Hrvatsku. Kako bi se reforme mogle provesti, potrebno je otkloniti neizvjesnost (uvjeriti javnost da su koristi veće od troškova) i dramatično povećati kredibilnost političkih elita koje su zadužene za reforme kako bi im javnost povjerovala, što pak za sobom vuče i zadnje dvije stvari. Prvo, sigurnost da iako su troškovi vidljivi u kratkom roku, dok koristi sigurno dolaze, iako su dugoročne, i drugo, postizanje konsenzusa koje zavisi od kredibilnosti. Što se od toga može napraviti u 2018., a da nije učinjeno dosad, zaista ne znam.
DRŽIMO FIGE
Koje probleme treba hitno početi rješavati?
- Naši najveći problemi su tržište rada, odnosno preniska razina zaposlenosti, poduzetnički deficit, neefikasna javna administracija i pravosuđe. Rješenje toga automatski bi dovelo do boljeg stanja u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, kao i u proračunu opće države. Ali vrtimo se ukrug, postavljeni model (slaba država i slabi poduzetnici) dosad je “uspješno” egzistirao i ne vidim kako ga je moguće izbaciti iz ove suboptimalne ravnoteže osim scenarija opisanog u modelu “rata iscrpljivanja”, a dok god “jašemo” na valu ciklusa potaknutog iz zemalja centra, to neće biti moguće.
Što s ulaskom u Schengen i OECD, ali i u eurozonu? Možemo li to ostvariti iduće 2018., o čemu to sve ovisi?
- U eurozonu svakako ne, jer je apliciranje za ulazak u ERM 2 sustav najavljen tek za 2019., odnosno 2020., a tek nakon što u sustavu tečajnog mehanizma provedemo određeno vrijeme možemo ući u EMU. Pritom sve to pretpostavlja da ćemo u tom trenutku zadovoljavati sve kriterije (npr. proračunski saldo, visina javnog duga i kamatnih stopa), što pak implicitno pretpostavlja (sudeći po prijedlogu proračuna za 2018.) da će tržište i ekonomska aktivnost prestati biti ciklični. S druge strane, u ovom trenutku čini se da je pitanje ulaska u Schengen i OECD posljedica diskrecijske odluke zemalja članica i umijeća naše diplomacije. Tako da se to čini vjerojatnije, pa držimo fige.(D.J.)
ZRINKA ŽIVKOVIĆ MATIJEVIĆ
OČEKUJE SE POBOLJŠANJE KREDITNOG REJTINGA
Kakvo je mišljenje stručnjaka iz bankarskog sektora, uključujući i vas iz Raiffeisenbank, u svezi s najavljenim korjenitim reformama o kojima je govorio pred kraj prošle 2017. godine premijer Andrej Plenković?
- Reformske mjere, kao i njihova implementacija, u Hrvatskoj su se nebrojeno puta najavljivale, a parcijalno, vrlo rijetko, i sporo provodile. Stoga unatoč najavama i optimizmu koji proizlazi zbog trenutno povoljnog (vanjskog) okruženja, kao i prethodnih godina neizvjesno je hoće li se navedene mjere implementirati i u kojim rokovima.
Premijer je optimist, no neki analitičari očekuju nešto sporiji uspon BDP-a, odnosno gospodarstva u 2018. Koliko će rizik predstavljati restrukturiranje Agrokora?
- Bar do sada financijska kriza u Agrokoru imala je ograničen utjecaj na makroekonomske trendove, ali još uvijek ostajemo pri ocjeni da je 2018. u tom smislu zahtjevnija i izloženija negativnim rizicima. To je ujedno i glavni čimbenik projiciranog usporavanja rasta gospodarstva (na 2,3 %) u 2018., koji bi se osim na investicijama mogao osjetiti i na osobnoj potrošnji kroz kanal (ne)zaposlenosti. Međutim, konačan rasplet situacije oko Agrokora još uvijek ostaje velika nepoznanica. Isključimo li potencijalno negativan utjecaj Agrokora, stopa rasta gospodarstva nastavila bi dinamiku od približno 3 posto i treću godinu zaredom. U svakom slučaju, krajem 2018., odnosno početkom 2019., gospodarstvo bi se trebalo vratiti na realnu razinu iz 2008. godine.
Što s investicijama, izvozom... ali i osobnom potrošnjom?
- Rast je i dalje uvelike određen vanjskim čimbenicima: izuzetno povoljnim gospodarskim trendovima u okruženju, osobito kod glavnih trgovinskih partnera, te očekivanjima o rastućim noćenjima i priljevima od turizma. Potonji, uz umjereno pozitivne trendove na tržištu rada, manje porezno opterećenje i niže troškove financiranja povoljno utječe na raspoloživi dohodak kućanstava budući da privatni smještaj i dalje ima značajan udio u strukturi turističkih kapaciteta. Uz osobnu potrošnju rast bi trebao biti generiran i jačanjem investicijske aktivnosti čije se projekcije oslanjanju i na bolje korištenje sredstava iz EU fondova. Izvoz će pojedinačno gledano imati solidan doprinos rastu, ali visoka uvozna ovisnost umanjivat će značajno njegove pozitivne učinke sugerirajući potrebu za jačanjem konkurentnosti cjelokupnog gospodarstva. Visoke stope rasta izvoza roba potvrđuju pozitivne učinke ulaska u jedinstveno europsko tržište, ali prije svega činjenicu da se sve više hrvatskih poduzeća (osobito malih i srednjih) okreće inozemnom tržištu.
Pozitivni trendovi manje su određeni unutarnjim čimbenicima. Iako se privatni sektor još u vrijeme krize na neki način restrukturirao te više orijentirao na inozemna tržišta, ostaje činjenica da je javni sektor u Hrvatskoj prevelik i nedovoljno učinkovit. Javna administracija ostaje troma, a poslovno okruženje nepoticajno. Uvjeti slabe vladavine prava i neizvjesnosti odvraćaju potencijalne investitore (i domaće i strane) te na taj način koče veću zaposlenost. Dodatno visoki javni rashodi zahtijevaju i relativno više porezno opterećenje. Naposljetku, srednjoročno do dugoročno gledano ljudski kapital postaje sve oskudniji te dugoročno predstavlja najveću prijetnju održivom rastu. Odljev najproduktivnijeg mladog stanovništva uz negativne demografske trendove potencijalno stvara ograničenja sveukupnom rastu i razvoju te održivosti javnih financija unatoč izuzetno povoljnim kratkoročnim trendovima.
Nameće se i pitanje likvidnosti, kreditnog rejtinga, snižavanja kamatnih stopa...?
- Likvidnost i na europskom i na hrvatskom tržištu ostat će iznimno visoka i tijekom 2018. Europska središnja banka najavila je polagano stezanje monetarne politike kroz smanjenje otkupa dužničkih vrijednosnica. Za sada je izvjesno da se prvo podizanje referentne kamatne stope u eurozoni neće dogoditi prije kraja 2018., što unatoč očekivanom polaganom stezanju likvidnosti može zadržavati kamatne stope na povijesno niskim razinama.
Povoljne tržišne uvjete i u 2018. godini trebalo bi pružati i domaće financijsko tržište budući da umjerene stope inflacije i stabilan tečaj ne zahtijevaju zaokret u monetarnoj politici koja će i dalje ostati ekspanzivna. Posljedično, višak ponude kapitala trebao bi zadržati pritisak na snižavanje kamatnih stopa, kako na depozite klijenata, tako i na kredite.
U takvim tržišnim okolnostima, a uz bitno poboljšane fiskalne pokazatelje (smanjenje javnog duga i gotovo uravnotežen proračun opće države) premija rizika države se smanjuje sugerirajući i poboljšanje kreditnog rejtinga tijekom 2018. Očekivano poboljšanje kreditnog rejtinga bit će posljedica fiskalne konsolidacije, gospodarskog rasta i političke stabilnosti, ali rejting i dalje ostaje ispod investicijske razine sugerirajući potrebu za snažnijim reformskim zahvatima, osobito u segmentima pravosuđa, javnoj upravi, zdravstvenom, mirovinskom i obrazovnom sustavu, sve kako bi gospodarstvo postalo otpornije, a rast održiviji.
Pitanje reformi nije pitanje može li Hrvatska podnijeti promjene već su upravo te promjene potrebne kako bi Hrvatska prestala komparativno zaostajati za ostalim državama Europe omogućavajući svojim građanima porast općeg blagostanja.(D.J.)
DAVOR GJENERO LJUDSKI JE GRIJEŠITI, ĐAVOLSKI JE REFORMIRATI
Prema najavama premijera Andreja Plenkovića, iduća 2018. bit će godina kada će se konačno započeti s nizom reformi, što je zapravo politička odluka koja ulijeva optimizam.
Ima li premijer Plenković dugoročno stabilnu vladu i saborsku većinu da može uspješno i efikasno provesti ako ne sve onda barem neke bitne reforme?
- Većina bez ikakve margine premijera i Vladu dovodi u težak položaj, jer to znači da svaka odluka, koju donose, mora biti visoko usklađena unutar većine, budući da stanje u parlamentarnoj areni nije takvo da bi Vlada mogla ad hoc za svako pojedino pitanje okupljati potrebnu većinu.
Takvo stanje bitno usporava proces donošenja odluka i ograničava mogućnost Vladi da donosi nužne, a nepopularne odluke.
Plenković za sada mudro “pliva” s Vladom, ali od čega mu najviše prijeti eventualno “potonuće” u 2018. - od razvoja situacije s Agrokorom, problema Ina - MOL, desnice u HDZ-u - a time i kočenje reformi?
- Kad je riječ o problemu Ina - MOL, da je Vlada imala jaču parlamentarnu poziciju, možda je poraz u arbitražnom procesu protiv MOL-a mogla iskoristiti kao uvod u rješavanje odnosa u najvećoj hrvatskoj naftnoj kompaniji. Naime, iz pravorijeka arbitražnog sudišta očito je da se prošla vlada u vođenju politike prema Ini oslanjala na nekompetentne savjetnike i nevaljalu studiju iz koje je proizlazio zaključak o tome da MOL navodno uništava Inu. Kad se pokazalo da su ishodišta prošle vlade nevaljala, stvorila se prilika za izvansudsko poravnanje između hrvatske Vlade i MOL-a kao suvlasnika Ine i za novi početak, nakon dogovora o upravljačkim pravima i međuvlasničkim odnosima. Nažalost, ta je prilika za najjednostavnije rješenje krize propuštena, a čini se da je time i konačno izgubljena. Sva druga rješenja vezana su uz mnogo više rizika i nesigurnosti i generiraju neizvjesnost - ono što svaki dobar upravljač nastoji spriječiti ili ograničiti.
Cijenu krize u Agrokoru Hrvatska u pravom smislu riječi još nije počela plaćati, a čini se da će se ona početi uspostavljati u drugom kvartalu ove godine, nakon 10. travnja, kad bi trebala biti postignuta nagodba vjerovnika ovog koncerna. Tek će se vidjeti kako će otpis oko dvije trećine potraživanja utjecati na vjerovnike i kako će vjerovnici rasporediti vlasništvo u onome što će ostati od Agrokora, te tko će dugoročno postati vlasnikom preživjelih kompanija. Cijena tranzicije u Agrokoru jedan je od razloga zašto svi analitičari za ovu godinu najavljuju manji gospodarski rast od prošlogodišnjega, ali ovo je i prilika realnom sektoru u Hrvatskoj za svojevrstan clean start.
TRI PROGRAMSKA KRILA
Kad je riječ o unutarstranačkim odnosima u HDZ-u, valja reći da je očito kako napetosti među programskim krilima postoje, kako je u prethodnih nekoliko tjedana jasno definirano tko pripada kojem krilu, a kako su i definirane ključne uloge u unutarstranačkoj utakmici. Prepoznatljivi su centrističko krilo oko premijera Plenkovića, unutar kojeg se kao ključni policy planer, uz premijera, profilirao Davor Božinović, a to krilo jasno je javnosti predstavilo i skupinu koja je izvan kabineta, a čvrsto je vezana uz ovo programsko krilo. Mislim na skupinu mladih političara čije vrijeme tek dolazi - Karlo Ressler, Marko Milić, ministar Marko Pavić, Tena Mišetić, Miroslav Smetiško...
Jasno je prepoznatljivo i nacionalno krilo, koje vodi Milijan Brkić, a negdje u sredini, između ova dva krila, manje eksponirano u javnosti, uspostavilo se i “demokršćansko” krilo čiji je najistaknutiji predstavnik Davor Ivo Stier, koje je snažno uključeno u kreiranje javnih politika na različitim razinama, dakle čvrsto surađuje s centrističkim krilom, a koje je po retorici ponekad bliže “nacionalnom” krilu.
Tako dugo dok su unutar stranke snažna tri ili više programskih krila, ne postoji opasnost od oštrih sukoba i urušavanja stranačke strukture. Čini se da je u nastupu u javnosti među krilima veća razlika u retorici, negoli u temeljnim vrijednostima koje zastupaju. Svi ključni akteri u HDZ-u dovoljno su iskusni da znaju kako ni jedno od krila ne može samo za sebe i da bi bilo kakav sukob među njima bitno oslabio ne samo stranku u cjelini nego i svakog od njih pojedinačno. Pokazalo se, pak, da ne postoji ozbiljan politički potencijal na desnoj margini, tako da daljnje osipanje HDZ-ova kluba i nova pristupanja klubu Esih-Hasanbegović ne treba očekivati. Naravno, za HDZ ostaje problem nepostojanje relevantne rezerve većine, pa svaka personalna kriza, kao što su bili “problemi” zastupnika Franje Lucića, može destabilizirati većinu.
Mogu li i u kojoj mjeri koalicijski partneri (HNS, Pupovac...) uvjetovati stabilnost Vlade i praviti probleme o nekim reformskim pitanjima?
- HNS se sam u ovoj vladi definirao kao stranka jednog političkog pitanja, i čini se da je to dobra odluka. Ministrica Blaženka Divjak funkcionira kao jedan od najboljih članova kabineta, ozbiljno provodi reformu obrazovanja, daleko šire i pragmatičnije ju je postavila od reforme obrazovnog kurikuluma, i sasvim sigurno je svjesna da će procesi poput dualnog obrazovanja iziskivati ozbiljne rezove unutar školskog sustava. Iduća godina bit će prva u kojoj će ti izazovi početi, a za sada izgleda da su i Ministarstvo obrazovanja i Vlada spremni suočiti se s njima.
Ključni kreatori politike kluba nacionalnih manjina dvojica su vrlo iskusnih političara, Furio Radin i Milorad Pupovac. Obojica imaju iskustva s funkcioniranjem u koalicijama, znaju ostvariti dobrobiti za svoje političko tijelo, a isto se tako odlikuju lojalnošću prema sklopljenom koalicijskom dogovoru i prema partnerima u koaliciji. To su pokazali u daleko napetijim odnosima 2011. godine, a ta njihova koalicijska lojalnost omogućila je tadašnjoj hrvatskoj vladi (Jadranke Kosor) da završi pristupne pregovore s EU-om.
POLITIČKE KOČNICE
Koliko premijer za reforme ima podršku u EU-u, može li EU išta uvjetovati glede reformi u RH, a da Plenković u svezi s tim nema u Hrvatskoj većih problema?
- Jedan od glavnih problema suvremene Hrvatske relativno su skromni kapaciteti javne uprave. Prošla godina nije dala očekivani reformski rezultat, prije svega zato što se ključni dio gospodarskoga resora u kabinetu bavio smanjivanjem štete od krize u Agrokoru, pa nije bilo kapaciteta za na primjer pripremu IPO-a Hrvatske elektroprivrede. Reforma javne uprave polako počinje u ovoj godini, a ministar Kuščević pokazao je kako se jedan resor može “posložiti” i osigurati bolja usluga građanima, bez velikih rezova i lomova.
EU donosi ograničenja u nekim politikama - iz iskustva Mađarske i Poljske vidimo da je EU vrlo restriktivan prema dubokim posezima u pravosuđe, iako je očito da bi temeljita reforma pravosudnog sustava bila vrlo važna pretpostavka i za demokratsku i za ekonomsku konsolidaciju države. EU bi mogao biti “preprekom reformama” u još jednom aspektu. Naime, 2020. godine Hrvatska će preuzeti predsjedanje Europskom unijom, a priprema za predsjedanje u idućoj će godini biti jedan od ključnih poslova ne samo Ministarstva vanjskih i europskih poslova nego svih resora. To će dodatno ograničiti reformske kapacitete hrvatske države.
Sveukupno uzevši, gledajući i s političke strane, hoće li Plenkovićeve najavljene korjenite reforme u 2018. ostati tek na kozmetičkim zahvatima ili se najavljeno ipak može početi ostvarivati?
- U fiskalnoj politici napravljeni su veliki iskoraci, a i politika sitnih rezova, kao u MUP-u, daje rezultate. Reforma obrazovanja od izrazite je važnosti, a taj je resor kompetentno vođen. To kako će napredovati gospodarske reforme uvelike ovisi o ishodu krize u Agrokoru, a reforma javne uprave polako počinje. Doduše, daleko presporo, i bez odlučnosti da se posegne u odnose u lokalnoj i regionalnoj samoupravi.
Sve dosadašnje vlade bučno se najavljivale reforme, koje su, međutim, izostajale ili ih je bilo “na kapaljku”. Zašto je tome bilo tako, je li politika kočila reforme radi “mira u kući”, primjerice socijalnog, ili su tome pridonijeli i drugi faktori?
- U pravu ste, ali ne treba zanemariti i drugu stranu medalje. Svi su zagovornici reformi, ali samo tako dugo dok se one ne odvijaju u “našem dvorištu”, dok mi sami ne snosimo cijenu reformskih zahvata. U hrvatskom društvu duboko je usađen autoritarni sindrom, koji izvjesnost u siromaštvu pretpo stavlja riziku novih situacija, koje srednjoročno osiguravaju razvoj i boljitak, ali bi se promijenile socijalne uloge, u kojima bi bilo potrebno učenje. Humanum est errare, sed diabilicum est reformare (Ljudski je griješiti, ali đavolski je reformirati) govorio je moj profesor latinskoga, precizno oslikavajući ovaj, nažalost, dominantan hrvatski mentalitet.(D.J.)