U Balogovom “Ja magarac” oduševio nas je fizičkim i jezičnim vratolomijama, kao Tata Jelen u Nazorovom “Bijelom jelenu” nas je ganuo, Tin u “Nije me strah” držao nas je u napetosti, rasplakao nas je kao Ružno pače, a posve emicionalno slomio i raplakao u “Zašuti”..., između toga nas je nasmijavao, činio ponosnima kada se vrati s nekog festivala s nagradom..., sve to od 1. siječnja postat će povijest, jer 28-godišnji Edi Ćelić napušta ansambl Dječjeg kazališta Branko Mihaljević i postaje član riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca.

Jesi li svjestan da su već prve glasine o tvom (tada tek mogućem, a evo i konačnom) odlasku rastužile mnoge, od najmanjih do onih koji te najmanje u kazalište dovode? Kako se nosiš s tim?

- Mislim da će razumjeti taj moj postupak!

Znam da oni najmanji, koji te najiskrenije obožavaju, ne će!

- To što ja odlazim nije toliki problem, jer će doći neki novi mladi ljudi koji će se pokazati kao što sam se i ja pokazao i da, s obzirom na priče tko bi trebao doći, mislim da će to biti jako dobar potez za Dječje kazalište.

Ovo je bio diplomatski odgovor. No, ti znaš na što sam ja ciljala: da su tvoja osobnost, a kroz nju i uloge kojima si nas obogatio, nagrade koje si donio u kazalište, sigurno prouzročile suze?!

- Naravno da mi znači kada mi ljudi kažu da je nešto što sam ja napravio utjecalo na njih, jer je to i glavni razlog zašto se bavim glumom i kazalištem. Kada mi netko pristupi na ulici i kaže da njihova djeca ponavljaju replike iz predstave, ili se igraju predstave, pjevaju pjesmice, songove iz predstave, ostavi duboki utisak na mene. I povratna informacija od odraslih mnogo znači, jer je to potvrda da idem u dobrom smjeru.

Put do najmlađe publike utire se i preko odraslih, koji njima neposredno i posredno prenose svoja iskustva, afinitete. Koliko si godina/sezona s osječkom publikom?

- Devet godina sam u Osijeku, ali računajući i akademiju. U Dječjem sam kazalištu počeo raditi 2012. i evo, zaključno do posljednjeg dana 2017.

Kada i kamo odlaziš?

- Moj prvi radni dan u riječkom HNK-u bit će 15. siječnja.

Zašto i kako?

- Nisam nužno htio otići iz Osijeka, ali htio sam raditi projekte izvan Osijeka, za što je bio otvoren i ravnatelj Ivica Lučić. No, kako sam u svim podjelama mnogo i sam radio, nije mi se pružila prilika i pokušati učiniti nešto.

Osijeku i Dječjem kazalištu bio si predragocjen da bi te pustili.

- Jasno mi je, a meni nije predstavljalo problem raditi toliko, jer doista jesam napravio neke super stvari, predstave. Na nekoj razini promišljanja i inovativnosti, Dječje kazalište Osijek specifično je i ima repertoar od vrlo klasičnih do iznimno zanimljivih i progresivnih predstava i ta me raznolikost držala ovdje.

Umjetnički si našao nišu u kojoj si mogao raditi ono što si i kako si htio?

- Da, jer su mi svi suradnici davali da budem što želim, davali su mi slobodu za moju kreativnost.

Za let!

- Da, i to. No, mene je zanimalo što se događa izvan Osijeka, jer mislim da se ne mogu zadovoljiti samo time da radim sadržaje u dječjem kazalištu, jer je glumac više od toga, iako se ja uvijek u potpunosti dajem. Zanima me jesam li sposoban napraviti neke složenije stvari po pitanju pristupa liku. Dječje je kazalište jako fizički zahtjevno, traži se velika disciplina od glumca, no mislim da na razini stvaranja velikog, slojevitog lika to nije na istoj razini kao u kazalištu za odrasle.

Pa ni predlošci to ne nude u dječjem. No, duguješ mi odgovor na pitanje KAKO je došlo do tvog odlaska, kako je sve i gdje počelo (ili završilo, što se tiče Osijeka)? Koliko je to dugo u tebi čučalo? Ili je sve bilo preko noći?

- Riječko je kazalište raspisalo natječaj za dvoje glumaca i odlučio sam prijaviti se, iako nisam znao ni hoću li moći doći na audiciju. Dobio sam termin dan nakon premijere “Zašuti”. Odlučio sam otići, jer sljedeći dan nije bilo izvedbe.

U Dječjem nitko ništa nije znao o tom?

- Ne, nitko nije znao, jer nisam niti očekivao da ću proći, samo sam htio doći i predstaviti se, jer mi iz Osijeka nismo baš u prilici otići na neku audiciju, pa samo dobiti priliku ta to već je golemi plus, a o nečem više da i ne govorim. Htio sam bar upoznati ljude koji će biti na audiciji. Nikada ne znaš kakvu impresiju ostaviš na nekoga, neovisno o tome hoće li to rezultirati angažmanom ili ne. Dakle, otišao sam iz čiste znatiželje, a isti su me dan nazvali i rekli da su zainteresirani da budem član njihovog ansambla. Nakon toga dobio sam još jedan termin, posebno organiziran samo za mene kako bi me vidjeli i na velikoj sceni.

Rijeka i Osijek nisu baš usporedivi gradovi ni za rad ni za privatni život?

- Rijeka me kao grad uzbuđuje, jer je zanimljiva i kazališno, ali i po pitanju drugih sadržaja i u ovom se trenutku ne mogu nigdje drugdje zamisliti.

To znači da ti je Osijek nudio premalo?

- Tijekom devet godina, koliko sam proveo u Osijeku, svjedočio sam promjeni dinamike grada. Kada sam došao, bio je to vrlo živ grad, sadržajno bogat i raznolik.

U međuvremenu je umro?

- Ponovno se počelo raditi na njegovu oživljavanju, ima mnogo sadržaja, a i neka su mi mjesta osobno vrlo draga i koja mi daju što mi treba, ali Osijek nije grad koji me u potpunosti trenutačno zadovoljava. Prije 2-3 godine grad kao da je uvenuo zakratko, ali mislim da su ljudi sada svjesni da mladi odlaze, da se događa čudna energetska promjena.

Što očekuješ od Rijeke, točnije HNK?

- Prema onom što su mi najavili da ćemo raditi do konca ove kazališne sezone, ostvarenje su mojih snova. Prvi projekt je s Matijom Ferlinom, s kojim mi je još od akademije želja raditi. Njegov pristup radu, njegova vizija je nešto što nisam susreo i čemu se jako veselim. Radit ćemo za djecu Nazorovu pripovijetku “Voda”, a bit će to kombinacija dramskog i plesnog ansambla. Drugi projekt je Krležin “Michelangelo Buonarroti”, u režiji Sebastijana Horvata. Radit ćemo ga u lipnju i srpnju u Rijeci, a posljednjih 10-ak dana u Dubrovniku, jer će premijera biti na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mislim da me tamo čeka veća raznolikost nego što sam to imao prilike iskusiti.

Rijeka ima i Gradsko kazalište lutaka.

- U ovoj se fazi ne mogu zamisliti da se prestanem baviti lutkarstvom, jer mislim da ono ne treba biti rezervirano za dječju publiku. Kako HNK u Rijeci radi, mislim da ne će biti problema s umetanjem lutkarskih elemenata u predstavu za odrasle pa ću im ja biti idealan za to. Volio bih da mogu raditi i u lutkarskom kazalištu, ako mi to bude izvedivo. Svakako ne bih htio napraviti rez prema lutkarstvu.