Vezani članci
TEMA TJEDNA: SJAJ I BIJEDA KONZUMERIZMA (II.)
INTERVJU: TIHANA ŠTOJS BRAJKOVIĆ
INTERVJU: DAVOR LJUBIMIR
Hrvatska je zemlja apsurda, iako naravno nije jedina s takvim “pedigreom”. U Hrvatskoj naime gotovo četvrtina stanovništva živi na granici siromaštva, što međutim ne znači da oni koji novca imaju, makar i minimalno, ne troše enormne svote kuna i eura za kojekakva kunzumeristička užića.
Tako eto bode oči podatak da će potrošnja u blagdanskom prosincu 2017. iznositi čak 12,5 milijardi kuna, što je u odnosu na isto razdoblje prošle godine više za 500 milijuna kuna, procjene su Hrvatske gospodarske komore. Među proizvodima koji se najviše kupuju za blagdane dječje su igračke, kozmetika, odjeća i obuća, hrana...
A da dolazi Božić prvo nas podsjete trgovci, koji već nakon Dušnog dana, 2. studenga, a neki još i prije, ukrase svoje prostore i izloge i tako kreću s blagdanskom ponudom. I slobodno se možemo zapitati dolazi li nam to Božić svake godine sve ranije? A na nama je da do Nove godine, dakle puna dva mjeseca, samo trošimo i trošimo. I tako svake godine. Nekima se ta trgovačka agresija, koja se proširila i na gradske trgove u vrijeme adventa, sviđa, a nekima ne jer za njih Božić nije samo potrošnja. Naravno, takvi su u manjini.
A i svećenici su ti koji nas često kritiziraju zbog božićne šoping-groznice kojom ne slavimo Isusovo rođenje, nego razne trgovce. Božićni konzumerizam već je odavno, kao što smo rekli, zavladao gradovima i trgovinama. Borovi su okićeni, baš kao i izlozi. Dakle, to je ono vrijeme u godini, vrijeme blagdana, vrijeme darivanja, koje traje sve duže i duže, dok bi neki ipak voljeli da ljudi više poštuju kalendar, kako božićni ugođaj s vremenom ne bi izblijedio.
“To je jednostavno komercijalni dio koji je prisutan, kako na tržištima Europe i svijeta, tako i kod nas. U posljednjih nekoliko godina Božić počinje već u jesen, tj. prodaja božićnih artikala. Iako mi naš showroom dekoriramo da bude spreman iza Dana mrtvih”, kaže suvlasnica jedne trgovine za prodaju blagdanskih dekoracija.
AGRESIVNE REKLAME
Božićno razdoblje je udarna sezona i marketinga pa marketinške tvrtke već tjednima rade na božićnoj komunikaciji. Što znači da se stvaraju sve one silne reklame koje su već davno krenule. To je igra koju prihvaćaju i kupci jer Božić u nama budi dobre emocije, a svi znamo da nam u ovo tužno i ne baš svečano vrijeme treba malo topline. Čak i ako nam siječanj, kao i uvijek, bude mnogo hladniji i ne baš tako sjajan.
Darivanje, posebice djece, odavno je vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme, a o Božiću se međusobno darivaju djevojke i mladići, najbliža rodbina, dok radnici u tvrtkama očekuju od poslodavaca dar u vidu božićnice, smatrajući to zasluženom nagradom za svoj marljivi rad, navodi etnologinja Zorica Vitez. No, “za rasprodaju svega i svačega zlorabe se i likovi božićnih darovatelja: Svetog Nikole (6. prosinca) i Djeda Božićnjaka (25. prosinca). Lik djeda s crvenom kapom ima svoju povijest i sadašnjost, mijenjao je ime putujući kroz vrijeme i prostor, pojavio se i kao Djed Mraz”, podsjeća etnologinja. Dodaje i da ga u nas zovu i Djedom Božićnjakom, ne znajući valjda da je božićnjak u nas ime božićnoga kruha.
“Usprkos svemu, taj nam je djedica drag zbog njegove ljubavi za djecu i dobrote darivanja, pa ga prihvaćamo, puštamo djecu da mu se vesele i dok mogu da u njega vjeruju. Crvena kapa i ukrašena platnena čizmica simboli su i rekviziti darivanja, sudionici bogate ponude prigodnih darova. O svemu tome svi znamo iz osobnog iskustva, iz agresivne reklame posredovanjem svih medija, reklamnih tiskovina za koje su premali naši poštanski sandučići, iz poruka koje stižu elektroničkom poštom”, ističe Vitez.
Užurbanost u predblagdansko vrijeme vidi se u cijeloj Hrvatskoj, a najveće gužve su u prodajnim centrima i supermarketima. Kupljene vrećice ne daju naslutiti da je prosječna plaća tek nešto viša od 6000 kuna. No, sve češća su i brojna pitanja baš u predblagdansko vrijeme: gube li se stari tradicijski običaji zbog sve izraženijeg konzumerizma, ali i troše li građani iznad svojih mogućnosti?
“Naravno da je zamjetno da ljudi znatno više kupuju nego običnim danima. Nama već u pojedinim odjelima nestaje čokolade, ali i nekih pripravaka za kolače. Kupuje se i dosta mesa, ali ipak se primjećuje da su to nešto manji iznosi od prošlih godina. Ali to ne čudi jer smo svi svjesni da se teško živi”, kaže trgovkinja iz jednog supermarketa. Dodaje da mnoge trgovine u prosincu utrže kao tijekom tri obična mjeseca.
A što bi Božić trebao biti, i je li doista to - nismo sigurni. Stihovi pjesme govore da je Božić vrijeme ljubavi i mira. Isus je kazao da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe. Božić ne može doživjeti onaj tko nije u miru sa sobom, ali i sa svima oko sebe. Danas mnoštvo ljudi nije u miru, i to najčešće zbog materijalnih stvari. Bit Božića je istinski mir, pa onda i istinska radost. I to bi trebao značiti Božić.
“Na televiziji su samo reklame za Djeda Mraza, a gotovo nigdje nema Svete obitelji. Mislim da se to zaboravlja... Konzumerizam izjeda Europu. Pojednostavljeno rečeno, što je standard viši, to je manje vjere, manji natalitet, i to je vrlo mjerljivo. Kršćanstvo nije protiv materijalnoga, ali jest za umjerenost, jest za primat duhovnog nad materijalnim”, komentirao je za DW mons. prof. dr. Franjo Topić.
“Ne bi trebalo prevladavati materijalno nad duhovnim. Evo i prijedloga da, kad netko kupi dosta robe za svoju obitelj, neka nešto odvoji i za nekog siromaha. Treba se uz jelo Bogu pomoliti, otići na misu. Više puta smo u misnim molitvama Došašća molili: daj nam Bože, tako se služiti ovozemaljskim dobrima da zaslužimo nebeska”, kaže mons. Topić.
URUŠEN SUSTAV VRIJEDNOSTI
Da je upravo konzumerizam suvremena pošast, koja nerijetko ruši tradicijske vrijednosti, komentira i sociolog, prof. Slavo Kukić.
“Filozofija konzumerizma urušava cjelokupan sustav vrijednosti. Postaje uvriježeno da bez kupnje i potrošnje ništa nema značenje, odnosno, da to postaje početak i kraj, bit svega. Isto je i s Božićem”, kaže profesor Kukić. On upozorava kako je danas sve izraženije smatranje da potrošnja uvjetuje i osigurava čak i društveni status. “U protivnom”, komentira Kukić, “nailazi se na osudu i društvenu izolaciju. Tako je i Božić sve manje vjerski izraz prema Bogu, a sve više stanje konzumerizma i potrošnje koji znače društveni status i prestiž.” Kukić ipak drži da su u manjim sredinama puno naglašeniji tradicionalni običaji koji se još donekle uspijevaju othrvati 'novom dobu', ali i tamo se sve češće gubi obilježje izvornog razloga za slavlje.
Uglavnom, nametnuta nam je potrošačka euforija kojoj nismo kao društvo dorasli. To nije bilo u našoj prirodi, a danas su sve vrijednosti prebačene na novac. Primjetno je i da se ljudi za blagdane ne vesele kao što je to bilo prije. A sve one nepotrebne minuse na karticama treba u siječnju platiti, jer Hrvati često troše iznad svojih mogućnosti, a to uništava bit blagdana. Dobru trpezu i zadovoljstvo možemo napraviti i bez većih iznosa. Ali, eto, ako ne baš svi, onda nas je većina pokleknula pred izazovima vremena u kojemu živimo i potrošačke histerije, blagdanske šoping-groznice koja je u punom jeku. Zapravo živimo u apsurdnim vremenima, pozivamo se na tradiciju, a konzumerizmu modernih vremena teško možemo odoljeti. Pritom se vijest da, primjerice, umirovljenici uskoro planiraju veliki prosvjed doima više bizarnom nego utješnom, premda im možda “kapne” nešto kuna na male penzije, pa tako do idućeg prosinca, Božića i Nove godine.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
SLAVLJE I U NEKATOLIČKIM ZEMLJAMA
Božić - globalno vlasništvo
Božić kod njih nije legalan blagdan upisan u kalendare, ali se slavi. Ljudi uživaju u prisnosti te noći dijeleći s članovima obitelji bliskost, veselje, najraskošnija i najukusnija jela te odmatajući darove. Svemu tomu prije dvadesetak godina nije bilo ni traga jer je riječ o Kini. Nastoje na Božić jesti zapadnjačka jela, uživati u božićnim pjesmama, filmovima, pa i božićnoj glazbi iz pera velikih europskih skladatelja. Slično je i u ne tako dalekoj Indoneziji, najnapučenijoj muslimaskoj zemlji na planetu. Iako kršćani čine samo osam posto stanovništva, Božić se slavi naveliko. Vole ga muslimani, hinduisti i animisti. Iako su neki muslimanski klerici žestoki protivnici ovoga slavlja, narod ih uglavnom ignorira i slavi sve u šesnaest - scenografija nimalo ne odskače od one, primjerice u Beču ili New Yorku, a natraženija hrana su purice i druge “zapadnjačke” namirnice. Popis priča o slavlju Božića u zemljama koje baš i nemaju previše veze s kršćanstvom mogao bi biti beskrajan, no jedno im je zajedničko - svjetlo i glamur Božića u te zemlje stigao je kao dio potrošačkog ludila. I tako se dogodilo paradoksalno - globalno tržište komercijalirizalo je blagdan Božića i proširilo ga na cijeli svijet, no taj je svijet na kraju ipak uspio shvatiti što je Božić kršćanima doista i zašto ga oni slave. Prilagodili su ga sebi i stvorili vlastite običaje. Na jednom blogu piše i ovo: “Za svakoga je Božić ono što sam od njega učini. Nigdje u svijetu ne postoji zakon koji bi branio onima koji nisu kršćani da slave Božić i u njemu uživaju!” I tako je Božić u neku ruku postao “globalno vlasništvo”, prešao je granice svih država i vjera.
ZLATKO MILIŠA
SUROVA VREMENA: KONZUMERIZAM SE IZDIŽE IZNAD BOGA
Projekt Mekdonaldizacije društva i kozumerizma se od SAD-a nezaustavljivo širi diljem svijeta. Zatrovali su svijet holivudskom industrijom i potrošačkom histerijom. Korporativni kapitalizam potiče kompulzivni konzumerizam tjerajući ljude da što više troše kako bi se sustav održao.
"Društveni razvoj je slobodu potrošnje pretvorio u bit ljudske slobode", zapisao je Erich Fromm. Korporativno-konzumeristička društva nude iluzije da kupnjom proizvoda potrošač "kupuje nerealnu predodžbu o samome sebi kako bi stekao željeni ugled koji se veže uz posjedovanu stvar" (Đuro Šušnjić u knjizi Ribari ljudskih duša). U sjajnom dokumentarnom filmu "Djeca potrošači: komercijalizacija djetinjstva" (dostupnom na internetu) prikazuje se utjecaj djece na roditelje, gdje život (p)ostaje kupovanje i dobivanje stvari. Sloboda izbora (nevažnih stvari) u konzumerističkom društvu isto je što i lažni izbor za fast food-obitelj "novog doba". Američki Centar za globalni razvoj izračunao je da Amerikanci samo na svjetleće božićne ukrase potroše više struje nego neke države u cijeloj godini, primjerice Salvador, Tanzanija ili Etiopija. Junak romana Johna Grishama Skipping Christmas, ironičnog imena Luther Krank, slavodobitnički izjavljuje da je za Božić potrošio šest tisuća dolara na darove, dosadne objede i večere. Zbog svoje malograđanštine, božićnim je darovima liječio svoje statusne komplekse. Temeljna poruka toga romana jest da potrošačko društvo utječe na proslavu Božića.
Potrošačka groznica nagriza vrijeme blagdana. Ljudi izdižu profit iznad Boga. U Razgovorima s Bogom za tinejdžere, američki novinar i pisac Neale Donald Walsch uvjerava mlade da su oni bogovi koji olako svoju moć predaju roditeljima, pa je moraju uzeti kad god hoće. Stvorena je prijevara - da ljudima ništa ne daje takvu sigurnost kao posjedovanje novca ili nekretnina. "Vlasništvo je zamka: ono što vjerujemo da posjedujemo, to posjeduje nas", pisao je Honoré de Balzac. Cijenu usmjerenosti na novac ili stvari plaćamo gubljenjem dostojanstva. "Dobro je imati novac i stvari koje se njime mogu kupiti, no dobro je, također, povremeno provjeriti da niste izgubili stvari koje novac ne može kupiti", mišljenja je George Horace Latimer. Kažemo da smo nešto skupo platili, a ne vidimo koliku smo cijenu platili za nepromišljene postupke.
Djeca, kao nitko drugi, upadaju u mrežu ribara ljudskih duša i postaju robovi stvari. Djecu najviše indoktriniraju medijskim porukama o tome kako postati bogat, moćan i slavan. Propagandna industrija i oglašivači smislili su formulu "utapanja" konzumenata stalnim medijskim bombardiranjem djece, koja potom utječu na odluke roditelja prilikom kupovine nepotrebnih stvari. Umjesto radnog identiteta čovjeku današnjice sugerira se da postane kralj potrošač (E. Hamingway). Mediji određuju što je moderno, a što nije. Oni formiraju trendove i ukuse. "Moda stvara društvenu ovisnost kojoj je teško oduprijeti se", zaključuje Hans-Georg Gadamer u knjizi Istina i metoda. To je, prema Milivoju Solaru, posljedica prevlasti "fenomena mode nad ukusom" (u knjizi Kritika relativizma ukusa). Reklame i oglasi sugeriraju ugodu kupnjom konkretnog proizvoda. Da bi se jeftino prodavalo, proizvodi se u velikim serijama, da bi se proizvodilo u velikim serijama, treba imati masu kupaca, a da bi se, pak, njima raspolagalo, valja potrošače zasititi proizvodima koje posjeduju. Oglašivači znaju da potrošači lako "padaju" na povoljne cijene proizvoda pa nude "revolucije" s popustima. Služe se trikovima "kupi dva, treći je gratis". Potrošači misle kako troše manje, a zapravo postaju ovisnici o nepotrebnim stvarima. U reklamnoj industriji sreća se vezuje za potrošnju i lažne znakove uspjeha. U osnovi svega jest upakirana podvala. Onaj tko je upao u mrežu "ribara ljudskih duša" sve je manje kadar pobjeći od "lude trke za stvarima i sa stvarima, gdje čovjek nije mjerilo stvari, već su stvari mjerilo čovjeka" (Šušnjić).
Kada bismo poznatu Hamletovu uzrečicu "biti ili ne biti" danas aktualizirali, ona bi (posta)la "imati ili nemati". Pod diktatom konzumerizma, novac je u središtu svega, iako se zna da volja za novcem potiskuje volju za smislom. "Što je čovjeku životni cilj manje poznat, to se ubrzanije vrti na svojoj životnoj pustinji", piše Viktor Frankl u knjizi Patnja zbog besmislena života. Erich Fromm to sažima u provokativnom naslovu svoje knjige "Imati ili biti". Fromm opisuje ljude ovisnicima o stvarima, kada im "imati" postaje važnje od "biti". I Herbert Marcuse u djelu Čovjek jedne dimenzije analizira posljedice kada se suvišno pretvara u potrebno, a "ljudi poznaju sebe u svojim robama, nalaze svoju dušu u automobilima, kućama, kuhinjskim aparatima..."
Trgovački centri niču kao gljive poslije kiše i potiču te nagone za kupovanjem. Megapotrošački centri postadoše "katedrale konzumerizma". Tlocrti trgovačkih centara najčešće su šesterokutni, jer se u takvom prostoru lako dezorijentirati. Centri su puni prolaza i uglova postavljenih tako da skreću kupce od izlaza. U njima se održava ista temperatura, glazba i intenzitet osvjetljenja. Kupac ne treba vidjeti danje svjetlo pa zato nema prozora. I po tome podsjećaju na suvremene logore. Mlade obitelji sve češće nedjeljom odlaze u te hramove "nove religije". Božićni blagdani počinju rasprodajom u studenome. Crni petak označava početak blagdanske šoping-groznice...
Treba pozdraviti pokret protiv konzumerizma koji ima cilj da istoga dana ljudi diljem svijeta ne kupuju ništa - Buy Nothing Day. Posljednjih godina i ove samo se u Lidlu na Svetog Stjepana nije radilo. Ove godine i na Badnjak Lidl nije otvoren pa će sve trgovine u Hrvatskoj tri dana biti zatvorene - na Badnjak, Božić i Svetog Stjepana. Vodstvo Lidla se na ovaj potez odlučio jer želi "svojim zaposlenicima omogućiti da božićne blagdane provedu u krugu obitelji." To pozdravljam! Za kraj citiram sjajnu misao nepoznata autora: "Ljudi su stvoreni da se vole. Stvari su stvorene da se koriste. Svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste." Odatle se vrijedi sjetiti Pitagorina poučka: "Čovjek je mjera svih stvari."
MIRJANA NAZOR TREBALO BI NAM VIŠE ZNAČITI BITI NEGO IMATI
Koliko je konzumerizam, posebno u prosinačko predblagdansko vrijeme, preuzeo primat nad duhovnim? Drugim riječima, koliko nas je konzumerizam otuđio od samih sebe, koliko nam je zapravo ukrao blagdane, ako govorimo o utjecaju konzumerizma na Božić?
- Možda bi bilo točnije zapitati se koliko mi dopuštamo da nam konzumerizam doista krade blagdane. Možda nas je konzumerizam natjerao da postanemo svjesniji (ili ipak zatvaramo oči) koliko doista držimo do blagdana, što oni nama znače. Kad sajmenog dijela blagdana ne bi bilo, kada ne bismo ludovali po dućanima kupujući potrebno i još više nepotrebno, kako bismo se uopće pripremali za blagdane? Vrijeme adventa ili došašća za vjernike je vrijeme iščekivanja rođenja Isusova, iščekivanje sveopće radosti, mira, zajedništva... Međutim, ako nam se Božić pretvorio samo u folklor, u sjećanje na neke lijepe dane iz djetinjstva, onda nam ni advent ne može imati nikakav duhovni smisao. On liturgijski traje do Badnjaka, a mi ga poput žvake rastežemo do sredine siječnja.
Komercijalizacija svega i svačega, pa i blagdana (Božića), poprimila je globalne razmjere. Koliko to sve ostavlja traga na mentalnu, psihološku stabilnost ljudi?
- Mnogo je puta već spominjano da smo, nažalost, postali opsjednuti zgrtanjem materijalnih dobara - u njima tražimo osjećaj važnosti, vrijednosti, čak i sreće. Također smo mnogo puta čuli da bi nam trebalo više značiti biti nego imati. Ali to često ostaje isprazna rečenica, koja nema odjeka u ponašanju javnih osoba, pa često ni naših bližnjih, a posebno je tužno kada to ne vidimo u ponašanju crkvenih ljudi. Biti čovjek, biti prijatelj, biti suosjećajan i tolerantan, biti spreman pomoći drugome trebalo bi biti važnije nego imati bogatstvo, moć, kvaziprijatelje, status u društvu. Tražeći oslonac za vlastitu vrijednost u nečemu izvan nas, zapravo ugrožavamo vlastite temelje. Jer to što nam danas daje sigurnost, sutra može lako nestati te na taj način opasno ugroziti našu psihološku stabilnost. Ako vjerujemo da naša dobrobit ovisi samo o mišljenju i ponašanju drugih i o našem materijalnom statusu, onda smo odustali od slobode, i prihvatili biti kontrolirani.
Gdje je u takvom stanju stvari, praksi konzumerizma, nestala dobra stara tradicija, uključujući i tradicionalni blagdanski duh? Živimo li doista u društvu lišenom tradicije? Koje su pritom izgubljene vrijednosti novih naraštaja...?
- Tradiciju treba shvatiti kao bogatstvo koje nas i danas hrani svojim sadržajem, a forma se može, pa i mora, mijenjati. Tradicija je vjerojatno u nekim elementima neponovljiva i zbog toga ne treba žaliti. Ali ono bitno što je tradicija imala i njegovala duh je zajedništva, međusobnog razumijevanja, poštovanja, pomaganja... to je doista vrijedno njegovati i dalje te nastojati utkati i u današnje vrijeme.
Što nam onda preostaje? Kako u daljnjem napretku tehnike i tehnologije do kraja ne izgubiti identitet, čovječnost, humanost... ili smo to, najvećim dijelom, već ionako izgubili?
- Ma koliko se mi trudili, vjerujem da nećemo izgubiti svoj ljudski identitet. Brojna otkrića, tehnološki napredak, koji je doista zaprepašćujući, ostavljaju nas ponekad bez daha. Normalno je i potrebno da se koristimo blagodatima koje nam napredak pruža, ali ne na štetu svoje ljudskosti. Mi smo ipak socijalna bića i potreban nam je susret s drugim, ne samo virtualni, nego oči u oči, pa i uz kuhano vino. A potreban nam je, bar povremeno, i susret sa samim sobom, kako bismo uspostavili osobnu duhovnu i psihološku ravnotežu. Da ne budemo samo praporac koji zveči!(D.J.)