Vezani članci
TEMA TJEDNA: SJAJ I BIJEDA KONZUMERIZMA (I.)
TEMA TJEDNA: SJAJ I BIJEDA KONZUMERIZMA (II.)
Zašto se danas trošenje - nadasve ono božićno - tretira kao nešto problematično i ujedno značajno u toj mjeri da se suvremeno društvo naziva “potrošačkim”? Nije li se oduvijek rasipalo, osobito na nepotrebne stvari i na luksuz? Tko je imao, trošio je na skupocjenu odjeću i nakit, gradio je palače i piramide...
- Umjesno pitanje, na koje se odmah nameće odgovor: Pa zato što danas troše i oni koji nemaju, što se živi na kredit, što se nesmotreno upada u minuse na kreditnim karticama. To je svima poznata istina. Ali, nisu li se ljudi, čak i državni poglavari, i u prethodnim stoljećima dovoljno često zaduživali da se iz toga uspjelo razviti bankarstvo? Pa ipak se ta društva nisu nazivala potrošačkima.
Dade se naslutiti da se tu radi o bitnoj razlici u ustrojstvu čitavog društva u još širem kontekstu doživljavanja svijeta i života. Zaduživanje i trošenje oduvijek se odvijalo u društvenom okruženju bitno usmjerenom k nečemu što je uvelike nadilazilo okvire pojedinačnog smrtničkog života, sferu privatnosti, k nečemu u što se kolektivno vjerovalo, što se visoko vrednovalo, za što se živjelo i umiralo.
Je li to i danas slučaj? Proizlazi li moderni stil života, u kojemu se agresivno i masovno promovira individualno trošenje i zaduživanje, iz nekog takvog svjetonazora okrenutog nekim navodno višim kolektivnim vrijednostima? Možda, ali ja te vrijednosti nisam uspio detektirati.
GORKA SPOZNAJA
Dobro, ako doista više nema tih vrijednosti, kad i kako su one iščezle?
- Preduvjeti za njihovo iščeznuće pojavili su se još u renesansi, kad se zapadni čovjek “emancipirao” od prirodnosti i božanskosti, kako u sebi tako i izvan sebe, kad je vlastiti intelekt upregnut u nezasitan poriv za ovladavanjem svime što jest proglasio svojim vrhovnim gospodarom. Ništa prirodno i ništa sveto nije umaklo tom pogonu koji i dalje sebi podređuje, naime instrumentalizira, sve na što naiđe, pa tako i religijske blagdane kao što je Božić. Tim pogonom upravljan tijek povijesnih zbivanja doveo je krajem 17. stoljeća do pojave velikih banaka, koje su se ubrzo toliko osilile da su akumulaciju i cirkulaciju novca u svoju korist - naime beskrupuloznu sebičnost - uspjele nametnuti kao najvišu društvenu “vrijednost”. Spašavanje razularenih banaka u krizama koje one same izazivaju danas se medijski prezentira kao samorazumljiv prioritet, kao društveni imperativ, pod cijenu gaženja čak i egzistencijalnih ljudskih vrijednosti i ljudskih života. Krvavi teatar apsurda.
Ne predstavlja li taj zaokret otuđenje čovjeka od njegove izvorne biti i naravi, svojevrsnu redukciju ili čak izokretanje čovječnosti?
- Da bismo osvajačko-potrošački duh mogli teoretski uvjerljivo okarakterizirati kao otuđenje od izvorne ljudskosti, trebali bismo imati prilično precizan uvid u temeljne odlike neotuđenog čovjeka. Imamo li takav uvid prihvaćen konsenzusom makar na zapadu, makar među intelektualcima na zapadu, ako već ne na razini čovječanstva? Na žalost nemamo, i ta gorka spoznaja - koju je još prije stotinjak godina ugledni filozof Max Scheler izazovno prezentirao mislećoj javnosti - danas je, po svemu sudeći, još aktualnija, poslije masovne eskalacije života u tehnologijom omogućenim “privatiziranim svjetovima” (Z. Bauman). U tako stvorenoj “tiraniji relativizma” (papa Benedikt XVI.) dopušteno je tvrditi bilo što “i ostati živ”, pa tako i to da je upravo kao potrošač čovjek najbliži svojoj iskonskoj biti, odnosno da je društvo u kojemu je sve što jest, uključujući čovjeka, pretvoreno u artikle koji stoje na raspolaganju nečijoj gramzivosti zapravo društvo po mjeri čovjeka. Upravo to, često nesvjesno, prihvaćaju kao neupitnu postavku ili aksiom svi oni koji izravno ili neizravno promoviraju takvo društvo ili surađuju na njegovu etabliranju, nemajući “sluha” za osjećaje i motive onih koji se tome zdušno opiru.
NAMETNUTA SLOBODA
Kako je nastao moderni konzumerizam kao temeljno obilježje čitavog društva? Tko ga je i kad inaugurirao?
- Pa, moglo bi se njegovu dominaciju pokušati objasniti nizom koincidencija i međusobnih uvjetovanosti između razvoja robne proizvodnje i sveopćeg razvoja tehnologije, što je postupno dovelo do širenja tržišta, do povećanja ljudskih mogućnosti i potreba, sve do promjena u stilu života i u organizaciji društva. Ali svako pozivanje na spontani tijek ili na slučajnost gubi tlo pod nogama čim se prisjetimo onoga što je u SAD-u prije stotinjak godina govorio i radio Edward Bernays, otac PR-a (odnosa s javnošću) i autor obmanjujuće sintagme “širenje demokracije”. On je sebi postavio monstruozan zadatak: transformirati društvo potreba u društvo želja - naime, društvo po mjeri čovjekove prirodnosti u društvo po mjeri onih koji uspješno manipuliraju ljudskim željama. To je uz pomoć političke moći te velikih banaka, medija i korporacija vrlo uspješno i ostvareno. Svi znamo da su želje, za razliku od potreba, po svojoj naravi neograničene, što otvara nepregledan “prostor” za njihovo izazivanje, usmjeravanje i zadovoljavanje od strane onih koji imaju moć manipuliranja javnošću.
Kako objasniti to da je potrošačko društvo objeručke prihvaćeno širom svijeta, čak i u starim, visokim kulturama s izrazito razvijenom duhovnom tradicijom?
- Pascal Bruckner vrlo lucidno opisuje potrošačko društvo kao organizirani bijeg od tegobnosti koje nam je nametnulo prethodno individualiziranje društva, naime odvajanje čovjeka od tradicije i od njome zadanih autoriteta - začeto u renesansi, potencirano Francuskom revolucijom, da bi eskaliralo u zbivanjima oko 1968. godined. Tim prevratima postupno je - na istoku nešto kasnije - suspendirano društvo kakvo su poznavala prethodna tisućljeća: čovjeku oslobođenom od tradicijom nametanih ideja i obrazaca ponašanja sad je nametnuta sloboda da ih sam bira i da preuzme odgovornost za taj izbor. Društvo se pritom, pod krinkom demokratskih sloboda, odreklo svoje odgovornosti, pa u slučaju da promašiš sad ne možeš više optuživati nikoga osim samoga sebe. Ali, društvo ti “velikodušno” nudi “terapiju”: šareno, zavodljivo, čarobno carstvo materijalnih artikala i razonode, kao odmor od muke samostalnog odlučivanja i ujedno kao okretanje glave od gorke istine da si i ti sam sveden ne samo na “društveni individuum”, nego i na artikl prepušten sebi u suočenosti s dobro organiziranim i uhodanim tržištima dobara, zabave i rada. S obzirom na to da ta korporativna tržišta djeluju globalno, vrijednosti iz tradicionalnih kultura posvuda bivaju potiskivane kao anakrone, u ime onih modernih, potrošačkih.
U ZAČARANOM KRUGU
Kako taj proces utječe, konkretno, na proslavu Božića?
- Njegovi učinci su nam dovoljno poznati. Kad se potrošački duh i spomenuta tržišta susretnu s religijskim blagdanom, oni ga integriraju i prožmu na način da posve marginaliziraju sve što u svetkovanju nije po mjeri njihove proždrljive profiterske naravi. Za njih je dovoljno da od izvornog božićnog ugođaja ostane tek naglašenija dobrohotnost prema bližnjima i njegovanje topline zajedništva, koji će ljude navesti da grozničavo troše na hranu i darove, nastojeći ispuniti očekivanja bližnjih i njihove želje, kreirane i zadovoljavane od istih “igrača” u začaranom krugu proizvodnje i potrošnje, kojemu je jedina svrha osigurati vlastito održanje i po mogućnosti osnažiti svoj utjecaj na što šire ljudske mase. Svi ostali aspekti svetkovanja prepušteni su na milost i nemilost nizu slučajnih okolnosti, zaboravu, odnosno entuzijazmu neprilagođenih pojedinaca koji nastoje “spasiti što se dade spasiti”.
Pa dobro, zar nema dovoljno ljudi koji osjećaju razliku između svetog i profanog, uzvišenog i prizemnog, plemenitog i profiterskog, ljudi koji su u stanju masovno se oteti tom potrošačkom pogonu?
- Zaista bih volio da ih ima daleko više nego što mi je poznato. Ali, milijunskim masama namijenjeni svjetski masovni mediji u rukama su tako malog broja ljudi da svi stanu na prste jedne ruke, a već i ptice na grani pjevaju o njihovoj koordiniranoj kontroli medijskih sadržaja. Važnost pojedinačnih sadržaja pritom je neznatna u usporedbi s važnošću zadržavanja misli i osjećaja “konzumenata” tih medija unutar okvira koje im se smišljeno, dan za danom nameće. Navodi li ih se možda da sve jasnije razlikuju duhovno od materijalnog, blagdansko od svagdašnjeg, da razluče ono što bi ih moglo istinski i trajno ispuniti od površnih i trenutnih zadovoljstava, od ugađanja vlastitim slabostima? Naravno da se u medijima tu i tamo naleti i na takve poticaje, ali u bučnom okruženju koje gotovo posve briše njihov mogući utjecaj i koje već krajnje agresivno u srca svojih potrošača utiskuje osjećaj permanentnog nezadovoljstva i glad upravo za onim novim koje im se nametljivo nudi. To novo je takve naravi da vrlo brzo gubi svoju moć zadovoljenja i iznova pokreće suludo “depresivno-euforično kruženje” (Bruckner) između nemanja i imanja. Sugerira ti se da vlastitu vrijednost mjeriš po onome što imaš, a ne po onome što jesi - čak to da bez razmišljanja poželiš ono što ti se kaže da bezuvjetno moraš imati ako želiš biti privlačan ili uvažen.
SJETIMO SE A. B. ŠIMIĆA...
Kakvo je Vaše mišljenje o ljudima koji prigodno, npr. za Božić, prigrle potrošački mentalitet?
- Bi li trebalo moralno osuđivati one koji podlegnu tom zahuktalom globalnom pogonu “programiranja” života i koji posegnu za “premršavim” kreditnim karticama kako bi svojim bližnjima za Božić priuštili radost po mjeri istog tog “programa”? Takvo što ne pada mi na kraj pameti. Jer, nije li pretjerano od njih očekivati da preodgoje sebe i bližnje i da odgoje djecu sukladno vlastitoj viziji neotuđenog čovjeka, usuprot tako masivnom utjecaju medija, koji ih neprekidno uvjeravaju da brinu za njihovo dobro? Nije li realnije očekivati tek trud oko postignuća nekakvog kompromisa između kršćanske i potrošačke “etike”?
Je li takav kompromis uopće moguć?
- U malim, nevažnim stvarima prividno jest, ali ozbiljnije gledano nije. Jer u srcu potrošačke “etike” zapisano je da je čovjeka dopušteno tretirati kao puko sredstvo za postignuće sebičnih ciljeva, štoviše, da ljudi po svojoj biti i nisu drugo nego potrošna roba. Za jednog Immanuela Kanta takvo što je vrhunac ne-etičnosti - s čime će se beskompromisno složiti ne samo istinski kršćanin, onaj koji je to ne samo nedjeljom i na Božić, nego i svatko tko riječ “ljudsko dostojanstvo” ne smatra pukom frazom.
Što mislite, je li moguće pronaći i vratiti ljudima “ukradeni” Božić?
- Volio bih da jest, zaista bih to volio. I svima drugima sve “ukradene” blagdane i ostale prigode u kojima se punim srcem svetkovalo nešto uzvišeno ili sveto. Ali, kao što kemoterapija uništava tjelesni imunitet, tako i potrošačka “terapija” uništava duševni ugođaj koji je pretpostavka za istinski susret s bilo čime uzvišenim ili svetim. Stoga bi se moglo slikovito kazati da nije Božić ukraden ljudima, nego su ljudi ukradeni Božiću.
Jer, nije li sustavno promoviranje potrošačkog duha, praćeno kreiranjem prigodnih potrošačkih groznica, zapravo odličan trening da jednom i sebe same definitivno i bez ostatka prihvatimo kao poslušnu i povodljivu potrošnu robu, a ne kao cjelovita ljudska bića suptilne duševnosti i duboke duhovnosti, te da tako bez zadrške tretiramo i druge? Usuđujemo li se sebi predočiti kamo takav trening vodi na duži rok, u životu već uvelike preseljenom na ekrane, na putu prema čipovima?
Sugerirati da je zanošenje šarenim krpicama i upadanje u minus onda kad “skinemo prašinu sa svojih želja” bit i krajnja nepoželjna manifestacija konzumerizma, odnosno da je obuzdavanje i dovođenje u razumne okvire tih poriva bitna i konačna pobjeda - nije li to još jedan dobar primjer skretanja pozornosti s krajnje ozbiljne globalne prijetnje na trivijalnosti koje pogađaju tek pojedinčev džep?
Za uzdići se nad tu prizemnu “džepnu perspektivu” možda nije neophodno upasti u duboki božićni religijski zanos. Možda je dovoljno ozbiljno se zapitati što je imao u vidu A. B. Šimić kad nas je u mladenačkom pjesničkom zanosu, ne dočekavši svoj 27. Božić, opomenuo: “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Potrošačka “etika” drži da je čovjeka dopušteno tretirati kao sredstvo za postignuće sebičnih ciljeva...
P. Bruckner opisuje potrošačko društvo kao organizirani bijeg od tegobnosti koje nam je nametnulo prethodno individualiziranje društva...