Silan je bio Ivan Krstitelj. Izuzetan čovjek. Gorostas. Na njegov glas iz pustinje došli su mnogi iz Judeje i pognute glave krstili se krstom obraćenja. Velika je snaga izbijala iz njegova lika. Zato su mnogi pomislili da je on ona zvijezda koja ima doći. Međutim, u evanđelju stoji: “Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu”. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Toga je Ivan Krstitelj itekako bio svjestan. On će sam za Isusa reći: “Za mnom dolazi (onaj) komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući”.

Upravo se u tome očituje Ivanova silna veličina. Pogledajmo. Ivan je svojim propovijedanjem pokrenuo cijelu Judeju. Svi su k njemu dolazili. Bogati i siromašni, učeni i priprosti, običan puk i svećenici. I svi su mu se divili. Kako li to samo može goditi čovjeku! I onda počinje ovako razmišljati: Pa ja doista nešto vrijedim. Vidi kako za mnom idu! Vidi samo kolike su moje sposobnosti. Zapravo, ovo što sam do sada pokazao, tek je dio mojih pravih odlika. Ljudi će tek čuti za mene... I onda čovjek dalje počinje ploviti na krilima svoje umišljenosti i oholosti. I nek' se samo nađe netko tko bi ga osporio! I sve postaje tako jadno. Međutim, Ivan Krstitelj tu se pokazuje kao gorostas. Kad su ga svećenici i leviti pitali tko je on (u zraku se osjeća gotov odgovor: “Reci samo da si Krist. Takav nam baš treba: snažan, glasan, onaj za kojim ljudi idu!”). Ivan odmah jasno veli: “Ne, ja nisam Krist!” Ni (onaj iščekivani) Ilija. Ni uskrsnuli prorok. Pa tko onda? Jednostavno: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!”. Ivan nije svjetlo, nego je došao posvjedočiti za svjetlo. To je tajna svih velikih ljudi. Ne izdižu sebe i svoje zasluge. Oni se jednostavno raduju što su nositelji Božjih darova koje su dobili da bi drugima služili. Sve naše sposobnosti zapravo su talenti, darovi. Zato Pavao jasno veli: “Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?”.

A tko sam ja? U čemu je moja veličina? Kao prvo, uči nas Biblija, Bog nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične. Silan je to dar i silno dostojanstvo. Kršćani, nadalje, vjeruju da smo po Isusu Kristu postali prava djeca Božja, dionici njegova božanstva. Radovati se onome čime nas je Bog obdario – a svi su dobri darovi od Boga – znači imati duboki duhovni mir i radost. Naprotiv, ako se počnemo oholiti i izdizati iznad drugih nikad nam neće biti dosta samohvale, laskanja... Pogledajmo samo bivše i sadašnje diktatore i umišljene veličine. Gledano s distance, njihovi likovi su i smiješni i jadni. Prava veličina je u jednostavnosti, susretljivosti i prostodušnoj radosti zbog onoga što imamo i što jesmo. Sve drugo je – što bi rekao Pavao - mjed što ječi i cimbal koji zveči.