Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Paško Bilić: Treba nam medijski pluralizam, a ne medijski centralizam!
Objavljeno 16. prosinca, 2017.

Vezani članci

USPOREDNI INTERVJU

Antonija Čuvalo: Zabrinjava niska razina novinarske profesionalnosti i autonomije

TEMA TJEDNA: MEDIJSKO ZAPOSTAVLJANJE SLAVONIJE I BARANJE (I.)

Ima li života izvan Zagreba?

Član ste odbora Istraživačke mreže 18: sociologija medija i komunikacijskih istraživanja Europske sociološke asocijacije i voditelj Sekcije za sociologiju medija Hrvatskoga sociološkog društva. Kako biste s tog polazišta ocijenili današnje stanje medija u RH?

- Ne pretjerano pozitivno. Prema rezultatima međunarodnog projekta praćenja medijskog pluralizma, na kojem sudjelujem od 2015. i koji se provodi u 30 europskih zemalja, glavni su problemi u RH politička kontrola medija, nedovoljno autonomna uredništva pred političkim i komercijalnim pritiscima, zavisnost javnog medijskog servisa o političkim utjecajima, digitalna nejednakost u pristupu internetu. Osobito je izražena niska razina društvene uključivosti, nedovoljna potpora manjinskim i neprofitnim medijima te nerazvijena medijska pismenost.

LIBERALIZACIJA I PRIVATIZACIJA

Koliko su društvene promjene u RH bile povezane s promjenama unutar medijske scene, medijskih struktura. Drugim riječima, jesu li mediji (novine, televizije, kasnije portali...) na pravi način pratili transformacije hrvatskog društva, i kako prate što se u društvu zbiva danas, ili se sve uglavnom svodi na crnu kroniku i senzacionalizam?

- Mislim da je nemoguće govoriti o medijima kao neutralnim zrcalima društvenih transformacija. Medijska je komunikacija uvijek rezultat političkih, ekonomskih i drugih čimbenika. Hrvatska u tom smislu nikad nije dosegnula medijski pluralizam i potpunu zaštitu slobode izražavanja i neovisnosti medija. Mediji su više ovisili o političkim i ekonomskim uvjetima nego što su bili čimbenik demokratizacije. U devedesetim godinama postojala je izražena politička kontrola televizijskog i radijskog emitiranja. Od 2000. godine započinje liberalizacija i privatizacija elektroničkih medija i telekomunikacijske infrastrukture. Ti su procesi uveli protutežu političkoj kontroli medija i otvorili vrata komercijalizaciji. Proces pregovaranja s Europskom unijom dodatno je pojačao liberalizaciju tržišta, ali i istaknuo važnost poštivanja ljudskih prava i demokratskih standarda. Međutim, nakon ulaska u EU 2013., sloboda i nezavisnost medija prestaju biti prioritet političkim elitama. Štoviše, u posljednjih nekoliko godina svjedoci smo prilično otvorenih i grubih obračuna s medijima i novinarima javnih, manjinskih i neprofitnih medija koji ne pristaju uz interese vladajućih. Istovremeno, s obzirom na to da ulaganje u medijsko oglašavanje stagnira i(li) pada, ovisno o mediju i razdoblju, ekonomsko preživljavanje se kompenzira crnom kronikom i senzacionalizmom. Usprkos rastu internetskog oglašavanja, više od polovice godišnjeg ulaganja završava u rukama Googlea i Facebooka. Zbog toga portali prednjače u senzacionalizmu. Svi su ti fenomeni posljedica tržišnih mehanizama koji su utjecali na današnje stanje medijske scene u RH i tip medijskog izvještavanja o kojem govorite. U tom smislu mediji prate trendove liberalno-demokratskih i tržišno orijentiranih medijskih sustava. U situacijama manjeg utjecaja tržišta politika agresivno nastupa, što je hrvatska osobitost u usporedbi s nekim drugim europskim državama.

Koliko je u RH izražena polarizacija medija, mislim na odnos tzv. nacionalnih, onih glavnih iz Zagreba, i regionalnih, lokalnih? Možemo li u tom kontekstu govoriti o svjevrsnom medijskom centralizmu?

- O tom fenomenu možemo govoriti na više razina. Pritom treba razlikovati koncept koncentracije vlasništva koji se temelji na tržišnim pokazateljima udjela u prihodima i medijskim publikama, koncept političke kontrole koja se temelji na analizi vlasničkih struktura te koncept geografske distribucije i raspršenosti medija. U demokratskom je smislu poželjna što veća raznolikost vlasništva, politička nezavisnost i geografska distribucija koja bi odgovarala potrebama nacionalnih, regionalnih i lokalnih sredina. U tržišnom smislu na razini televizije imamo dvije nacionalne komercijalne kuće u stranom vlasništvu i jedan javni servis. Što se tiče tiska, imamo po dvoje nacionalne dnevne novine svake od dvaju velikih kuća. Radio se pokazuje kao medij koji je regionalno fragmentiran i nije centraliziran. U posljednje vrijeme internetski portali obavljaju ulogu informiranja javnosti u lokalnim/regionalnim sredinama. Mislim da medijska scena nije ništa više ili manje centralizirana u RH u usporedbi s drugim zemljama. Zbog malog tržišta ne bi bio održiv veći broj medija na nacionalnoj razini nego što ih imamo sada. U tom smislu koncentracija je vlasništva značajna, a samim time značajna je i centralizacija televizije i tiska na nacionalnoj razini. Međutim, problemi centralizacije dublji su od jednostavne ekonomske računice. Kada govorimo o političkoj kontroli, postoji velik prostor za regulativno djelovanje koje bi riješilo neke od ključnih problema medijskog sustava na nacionalnoj i lokalnoj razini. Recimo, Zakon o elektroničkim medijima (članak 53.) uvodi određena ograničenja u smislu povezanih osoba koje smiju biti dijelom vlasničkih struktura medija. Odnosi se to prije svega na rodbinske i druge privatne odnose te na odnose koji proizlaze iz poslovnih udjela u povezanim tvrtkama i prvenstveno su ekonomske prirode. Istovremeno, ne postoje nikakva ograničenja povezanih osoba za stranke, skupine koje zastupaju stranačke interese i političare. Taj problem je jednako važan na nacionalnoj i regionalnoj, odnosno lokalnoj sredini. Međutim, jasno je da bi za uvođenje takvih ograničenja bila potrebna vrlo jaka politička volja i društveni konsenzus. Na žalost, do sada nismo došli u situaciju u kojoj bi takva tema bila predmet javne rasprave.

JAVNI SERVIS VRLO ČESTO OSCILIRA

Vezano uz to - jasno je da tzv. nacionalni, glavni mediji dominiraju u komunikacijskoj, društvenoj i svakoj drugoj slici Hrvatske, no koliko tu ima monopolizma, netransparentnosti i centralizma? Kako to komentirate?

- Iz perspektive medijske proizvodnje, odnosno načina na koje mediji prezentiraju određene fenomene, kako ih opisuju te koje im karakteristike definiraju, može se vidjeti da se javna rasprava vrlo često polarizira i da ne doprinosi informiranju javnosti ili smanjenju društvenih i političkih napetosti. Javni servis vrlo često oscilira između političkih opcija, ovisno o tome koja je politička konstelacija na vlasti. Istovremeno, u analizi izvještavanja o društvenim fenomenima, kao što su prikupljanje potpisa za referendum o monetizaciji autocesta ili izbjeglička kriza, pokazala se izrazita polarizacija tiskanih medija i portala ovisna o medijskom vlasništvu i političkim pozicijama medijskih uredništava. U tom je smislu važna edukacija i razvoj medijske pismenosti u općoj populaciji. Osobito tijekom izbjegličke krize pokazala se važna uloga neprofitnih medija koji su se odupirali stereotipima i ksenofobnim stavovima prema izbjeglicama i izbjegličkom valu.

PROBLEM JE U POLITIČKOJ VOLJI

Što u takvom odnosu snaga preostaje lokalnim, regionalnim medijima, kako mogu uopće opstati, na tržištu, usto još i u konkurenciji portala, blogova... Što im je činiti, mogu li ih lokalne vlasti održati, ovisno o interesima...?

- Ključna je uloga medijske regulacije. Pritom treba izbjeći tržišne intervencije u smislu da država kompenzira ekonomske gubitke komercijalnim medijima. Takve su se intervencije pokazale katastrofalnima, a stvorile su i nelagodnu vezu između medija, tržišta i politike. Uzmimo za primjer smanjenje PDV-a tiskanih medija, što nije pridonijelo kvalitetnom novinarskom sadržaju, iako se kao takvo najavljivalo. Uloga lokalnih uprava treba biti minimalna u smislu uplitanja u financiranje medija. Također, portali i blogovi nisu glavna konkurencija drugim medijima. Na razini Europske unije sve se više raspravlja o porezu koji bi Google i Facebook trebali plaćati državama u kojima ostvaruju prihode od oglašavanja i koje, de facto, uzimaju lokalnim medijskim industrijama. Dio tako prikupljenih sredstava mogao bi se hipotetski upotrijebiti za financiranje neprofitnih, manjinskih i lokalnih medija. Dakle, nije problem u nepostojanju sredstava, problem je političkoj volji i redistribuciji sredstava na način kojim se promiče medijski pluralizam. Moraju se pritom osigurati transparentni, jasni okviri u kojima će novinari i uredništva donositi nezavisne odluke i proizvoditi relevantan društveni sadržaj bez uplitanja politike i tržišta.(D.J.)

Niska je razina društvene uključivosti, nedovoljna potpora manjinskim i neprofitnim medijima...

Mislim da medijska scena nije ništa više ili manje centralizirana u usporedbi s drugim zemljama