Vezani članci
TEMA TJEDNA: MEDIJSKO ZAPOSTAVLJANJE SLAVONIJE I BARANJE (I.)
MEDIJI I REGIJA: DOPISNICI JAVLJAJU
USPOREDNI INTERVJU
Kako biste ocijenili današnje stanje medija u RH? Drugim riječima, kakvi su nam mediji i kakva nam je medijska publika?
- Riječ je o dosta složenom pitanju, a za koje je onda teško dati i jedinstvenu dijagnozu ili ocjenu stanja. No, u biti, može se primijetiti kako je došlo do ozbiljnog narušavanja kvalitete različitih javnih servisa informiranja, ali ne zaostaju previše ni privatni mediji (uz nekoliko hvalevrijednih iznimaka). Tiskani mediji praktički su preuzeli senzacionalistički način rada i funkcioniranja te je u ovom trenutku teško izdvojiti medij koji nastoji održati razinu rada koji ne podilazi pristicima tržišta i politike. Kao svojevrsni kontrapunkt, ili bar kao oaza ozbiljnije i profesionalnije medijske produkcije stoje različiti nezavisni mediji, no njihovi glasovi se teško probijaju do šire publike. Tu dolazimo i do ocjene medijske publike jer u suvremenom medijsko-tehnološkom kontekstu cenzura nije toliko nametnuta izvana, od nekakvog centralnog tijela, već je proizvod različitih oblika autocenzure i selektivnosti medijskog sadržaja samih korisnika. U tom smislu hrvatska medijska publika, a što je vrlo vjerojatno i slučaj koji nije samo svojstven našem kontekstu, odabire liniju manjeg otpora te prema ideološkim preferencama i emocionalno bira svoj medijski okoliš. U toj, nazovimo je, autonomiji, medijska (ne)pismenost nije samo izvanjski faktor već i unutarnji odabir.
Postoji li u RH polarizacija medija, možemo li govoriti o svjevrsnom medijskom centralizmu?
- Svakako postoji tendencija preferiranja glavnog grada kao glavne teme medijskih izvještaja, međutim riječ je ponajprije o odluci koja je vezana uz veličinu tržišta koje Zagreb i okolica pokrivaju, pa je onda odabir Zagreba (bar za komercijalne medije) logičan izbor ako žele imati veću pokrivenost. Problem nastaje kada javni servisi tretiraju glavni grad Hrvatske kao cijelu Hrvatsku, ne vodeći dovoljno računa o činjenici da moraju zastupati znatno složenije teme i perspektive od onoga što se trenutno odvija u Zagrebu, bez obzira na to što možda tržište to tako zahtijeva. Javni servisi moraju biti do kraja recipročni. Tu dolazimo ponovno do problema koji je usko vezan uz osjetljivost i stručnost onih koji upravljaju javnim servisima, a koji moraju biti posebno senzibilni na takav oblik nerazmjera u temama i izvještavanju.
S druge strane, fleksibilnost i niski tehnološki troškovi pokretanja digitalnih medijskih sustava otvorili su velike mogućnosti lokalnim i regionalnim medijima da pariraju centralnim komercijalnim i javnim medijskim sustavima te je u tom smislu nastao poprilično širok asortiman različitih medija koji nastoje pokriti ono što ovi drugi ne mogu, niti žele. Valja napomenuti da je važnost lokalnog prepoznata i od većih medijskih aktera, pa sada, osim što imaju dopisništva, nastoje lokalnu publiku vezati identifikacijom s mjesnim (pod)imenom medija te na taj način ne samo proširiti svoj utjecaj već i odvući publiku od konkurencije.
TISKANO I DIGITALNO
Koliko u velikim, tzv. nacionalnim medijima ima monopolizma, netransparentnosti i centralizma?
- Ne možemo reći da ima monopola jer, primjerice, u televizijskom sustavu postoje još tri druga kanala koja se sasvim ravnopravno natječu za pažnju publike. S druge strane, upravo takva vrsta natjecanja je, osim političkog kadroviranja, dovela i do toga da javni servis nastoji pridobiti publiku temama koje ne bi trebale biti dio njihova djelovanja. No, u biti centralizam je u ovom trenutku manji problem u odnosu prema strukturama vlasništva i političkim kadroviranjima koja onda umjesto transparentnog i objektivnog izvještavanja nastoje senzacionalizmom i neprovjerenim temama zadržati pozornost publike.
Kakvo je danas stanje u sferi distribucije medijskog sadržaja? Mogu li tiskani mediji još uopće konkurirati elektroničkima? Je li došlo do promjene paradigme, i u kome smjeru?
- Do promjene paradigme došlo je već skoro prije deset godina, međutim tiskani mediji još uvijek imaju svoju publiku, ali upitno je koliko bogatu s obzirom na ono što traže oglašivači za plasiranje svojih proizvoda. S druge strane, s obzirom na to da samo relativno staro društvo, a onda k tome još i diskutabilno pismeni u pogledu digitalnih tehnologija, tiskani mediji mogu biti nešto žilaviji u odnosu prema društvima gdje su ti odnosi obrnuti. No, i tiskani i digitalni mediji pate od suštinski istog problema, a to je da je sve manje prostora i vremena za pisanje i čitanje složenijih novinskih tekstova, posebice kvalitetno artikuliranih polemika.
SUBVENCIONIRANJE
Što u takvom odnosu snaga preostaje lokalnim, regionalnim medijima (kod vas Zadarski list, primjerice), kako mogu uopće opstati, na tržištu, usto još i u konkurenciji portala, blogova...?
- Rekao bih da prostora za lokalne medije uvijek ima, samo da raznolikost tog medijskog sutava, kao i opstojnost pluralnosti utemeljenoj na kvalitetnom izvještavanju, uvelike ovise i o kompetencijama publike, ali i profesionalnim standardima s kojima se vlasnici i uredništvo vode.
Nezgodno je tražiti podrške lokalnih uprava za medije koji bi trebali biti neovisni jer bi bilo kakva izravna financijska ovisnost na lokalnoj razini o proračunskim sredstvima ozbiljno kompromitirala neovisnost u izvještavanju. Subvencioniranje neovisnih medija mora se voditi preko neovisnih institucija i tijela koja nisu interesno vezana uz lokalnu upravu i politiku.
U svakom slučaju riječ je o bremenitom i zahtjevnom poslu u kojem će se još dugo tražiti put do idealnog modela medija kojemu je primarni cilj i svrha služiti zajednici i svojim građanima, bez obzira na to bio on javni, privatni ili neovisni.(D.J.)
U ZDRAV MOZAK
ŠPICA, RIVA, KORZO, ALI BEZ OSJEČKE PROMENADE
Uz časne iznimke, puno je primjera netransparentnog, čak i napadno ignorantskog odnosa televizijskih i elektronskih medija iz metropole, kao i onih tiskanih koji uporno hine nacionalni doseg, iako im je utjecaj van Zagreba minoran, prema istoku Hrvatske, napose prema Slavoniji i Baranji. Stječe se pritom dojam da tzv. nacionalne medije, iz istočnih područja Lijepe Naše najviše zanimaju teme vezane uz crne kronike i demografsku problematiku, odnosno iseljavanje mladih, uz ljeti neizbježne komarce.
GLAS RAZUMA
Većina drugih događanja uglavnom su na rubu zanimanja ili su pak popraćena šturim vijestima u potpunom nesrazmjeru s pažnjom koja im se posvećuje kada je u pitanju Zagreb, pa čak i Rijeka ili Split. Znamo, sad će netko reći da o lokalnim, regionalnim zbivanjima sasvim dostatno pišu lokalna, regionalna glasila, a da su zadaća glavnih, velikih “nacionalnih” medijskih kuća važne teme od šireg nacionalnog, državnog značaja i značenja. Načelno bismo se s tim još i mogli složiti, no, ipak, kad se sagleda ukupna slika stanja na medijskoj sceni Hrvatske, opravdanim se nameće pitanje zar nije dužnost i obveza vodećih medijskih mastodonata da u svojim izvještavanjima daju više mjesta i svemu onome što se događa u Slavonije i Baranji, jer ta područja RH nisu ništa manje značajna i važna, i nisu ništa manje nacionalnog predznaka, u odnosu prema drugim važnim stvarima za državu i njezine stanovnike.
Ovo pišemo potaknuti nizom upadljivo loših primjera iz tzv. nacionalne medijske prakse. Vjerojatno se mnogi koji prate RTL-ovu emisiju Direkt sjećaju nespominjanja Glasa Slavonije Šprajcovoj temi o stanju u hrvatskim medijima, premda su za ovaj dio Hrvatske sve ostale tiskovine apsolutno irelevantne kada je utjecaj u pitanju. Što pak reći o HTV-ovoj mozaičkoj emisiji naslovljenoj “Špica, riva, korzo” koja prati različita zbivanja na tradicionalnim okupljalištima poput onih u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a pritom bez ikakve grižnje savjesti i totalno ignorantski izostavi u nazivu dodati i, recimo, osječku promenadu, ništa manje važan urbani brend grada na Dravi u odnosu prema spomenutim brendovima triju naših gradova. Kao da je ta promenada u Beogradu, a ne u Osijeku. Jednako tako, što se “ozbiljnijih” tema tiče, nedavna sjednica Vlade RH održana u Osijeku bila je očekivano pozicionirana u elektronskim medijima, no projekti vrijedni 20 milijardi kuna za zagrebačke su novine bili vrijedni 12. i 15. stranice samo zato jer se odnose na pet slavonskih županija.
Na kraju, logičnim se nameće zaključak da je lijepa naša Slavonija i Baranja uglavnom nezanimljiva medijima iz Zagreba koji pretendiraju biti nacionalni. Zanimljive su im tek negativne stvari. I što onda preostaje Slavoniji i Baranji kad su mediji u pitanju? Pa uz lokalnu periodiku, lokalne televizije i radijske postaje, jedina je medijska vrijednost Glas Slavonije kao medijska kuća koja sustavno, svakodnevno, argumentirano i bez senzacionalizma, ozbiljno i transparentno, prati na svojim novinskim stranicama i web-portalu na pravi način sve što se u Slavoniji i Baranji događa, i ono loše, ali i ono dobro, čega i te kako ima, ma koliko o tome šutjeli tzv. nacionalni “medijski divovi”. I bez lažne skromnosti ovo nije samohvala novinama koje imate u rukama, nego je riječ o notornoj činjenici o kojoj ne treba šutjeti.(D.J.)
PRIOPĆENJE HRT-a
PS/Na našu zamolbu da pojasne zašto je u nazivu emisije “Špica, riva, korzo” izostavljena osječka Promenada, od HRT-a RJ Komunikacije, dobili smo slijedeći odgovor: Zahvaljujemo na Vašemu javljanju i zanimanju za Hrvatsku radioteleviziju. Obavješćujemo Vas kako je Vaša primjedba prosljeđena programskome vodstvu koje će ju razmotriti s posebnom pozornošću. Želimo istaknuti kako nam je poznato da uz prelijepu Promenadu Osječani odnedavno oživljuju i tradiciju ponovnoga okupljanja na Korzu, pa se ime Korzo u HRT-ovoj emisiji Špica, riva, korzo odnosi i na Vaš grad. Dakle, ako i prihvatimo ovo objašnjenje ostaje i dalje upitno zašto bi se Zagreb i Split naglasili pojmovima “Špica” i “Riva”, a Osijek i Rijeka zajedno stisnuli u pojam “Korza”.
ĐORĐE OBRADOVIĆ
REGIONALNE TEME IZDVOJENE OD SADRŽAJA U TZV. NACIONALNIM MEDIJIMA PODSJEĆAJU NA ŽIVOT U REZERVATIMA
Zahvaljujući dugogodišnjim navikama korisnika medija, nacionalni mediji još uvijek u Hrvatskoj dominiraju i njihov se glas najjače čuje. Financijski su moćniji zato što veliki oglašivači ponajprije u njima oglašavaju proizvode i usluge.
- Sjedišta su najvećih oglašivača, ili ako se radi o inozemnim kompanijama njihove ispostave, u Zagrebu, koji nije samo glavni grad i političko nego i gospodarsko i financijsko središte Hrvatske. Samim tim monopol oglašivača prenosi se na uređivačku politiku glasila, pa ona najveću pozornost poklanja onome što se zbiva u Zagrebu. Transparentnosti nema. Nema ni jasne slike što je u medijima novinarski prilog, što su objave odnosa s javnošću, a što je prikrivreno oglašavanje, sponzorirani prilozi prikazani kao novinarski uradci.
Stoji li konstatacija da su u medijskoj prezentaciji tzv. nacionalnih glasila (novine, tjednici, televizije) pojedine regije RH (istok i jug Hrvatske, primjerice) na rubu interesa, kao da život ne postoji izvan Zagreba?
- Vaša se konstatacija svakodnevno potvrđuje. Ono što se zbiva izvan Zagreba, posebice ako se radi o afirmativnim temama, vrlo se teško probija u vodeće nacionalne medije. Javni radio i televizija imaju posebne emisije s regionalnim temama, što im je kao obveza propisano i zakonom pa, između ostalog, i zbog toga mogu naplaćivati pristojbu, ali zastupljenost u posebnim emisijama nije isto što i ravnopravnost u zajedničkim. Medijski sadržaji s regionalnim temama izdvojeni od glavnog sadržaja podsjećaju na život u rezervatima. Za većinsku zajednicu rezervati su dokaz da manjinske skupine mogu živjeti sigurno unutar njihovih ograda, ali manjinske skupine tu ograđenost nikad ne doživljavaju kao slobodu ili ravnopravnost, nego kao zatočeništvo. Slično je s regionalnim ili manjinskim emisijama, programima i rubrika - s njihovim se sadržajima uglavnom upoznaju samo oni koji žive u tim regijama.
POGREŠNA SLIKA
Kad je to već tako, stvaraju li glavni nacionalni mediji u Zagrebu pogrešnu sliku Hrvatske? Stoji li teza o medijskom centralizmu danas u RH, zbog kojeg trpe regionalni, lokalni mediji?
- Stoji, ali ne samo kad je riječ o medijskom centralizmu nego i gospodarskom, financijskom, upravnom, obrazovnom, kulturnom, sportskom... Zagreb je i zbog takve medijske slike postao magnet za mlade ljude, pa im je cilj poći studirati, raditi, baviti se sportom, estradom i svime drugim u glavnom gradu, čak i kad u svojim županijama imaju prikladne mogućnosti za vlastiti razvoj i djelovanje. Regionalni i lokalni mediji nisu strukture izvan društva, pa ne mogu sami mnogo učiniti da bi promijenili svoj položaj i iz “druge lige” prešli u “prvu”.
Što u takvom odnosu snaga preostaje lokalnim i regionalnim medijima? Pomoć lokalne zajednice, vlasti, podrazumijeva se...
- Isto rješenje nije lako primijeniti na cijelu Hrvatsku upravo zbog njezine raznolikosti. Recimo, Grad Dubrovnik redovito financira lokalna glasila, kao i Dubrovačko-neretvanska županija, samo u manjoj mjeri zbog manjih raspoloživih prihoda. Naravno da korisnici proračunskih sredstava nisu uvijek zadovoljni raspodjelom javnog novca za medijsko djelovanje, ali gledano u cjelini, u malom gradu poput Dubrovnika djeluje više od 20 glasila. Da nema pomoći lokalne zajednice, mnoga od njih bi prestala djelovati. Takvo rješenje nije moguće primijeniti u mnogim drugim gradovima i županijama zato što nemaju dovoljno proračunskih sredstava. No, tu bi država trebala uskočiti, pa sufinancirati život u manjim sredinama. Ne mislim tu samo na medije nego poticati zapošljavanje u malim sredinama, otvarati urede i ispostave, početi provoditi decentralizaciju i regionalizaciju o kojoj se priča prije svakih izbora zato što privlači glasove birača, ali se malo što događa u praksi. Regionalizacija bi trebala ujednačavati uvjete života i uopće je ne treba povezivati s osnivanjem novih zajednica ili teritorijalnih jedinica unutar Hrvatske, nego pojačanim razvitkom manje razvijenih gradova i općina.
REGIONALIZACIJA
Kakva je onda budućnost lokalnih i regionalnih medija? Kako mogu opstati na tržištu, usto još i u konkurenciji portala, blogova...
- Imaju budućnost dok i život izvan Zagreba ima budućnost. Samo, ne smiju pasivno gledati što se zbiva i plakati nad svojom sudbinom. Trebaju promicati sve dobro i darovito u svojim zajednicama i isticati sve ono što nema mjesta u nacionalnim medijima. Tako će imati svoju publiku, ograničenu, ali vjernu. Moraju se brže okretati novim generacijama konzumenata medijskih sadržaja, današnjim učenicima i studentima i općenito mlađim ljudima, koji do njih više ne dolaze izravno, nego posredovanjem društvenih mreža. Lokalna i regionalna glasila moraju pojačati djelovanje na društvenim mrežama i čim nešto objave, dijeliti sadržaj i na Facebooku, Twitteru, Instagramu i tako upoznavati potencijalne korisnike s njim. Mladi korisnici preko društvenih mreža dolaze do izvornoga sadržaja i njih ne zanima je li ga objavilo nacionalno ili regionalno glasilo, nego sadržaje pretražuju tematski. Jedino aktivnim djelovanjem na društvenim mrežama lokalna i regionalna glasila mogu ući u utrku s nacionalnim. Zato što na društvenim mrežama nema granica između lokalnih zajednica, nego samo između različitih interesa medijskih korisnika.(D.J.)
KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ
Korporacije medije discipliniraju i usmjeravaju prema svojim interesima
Čime ste se bavili u Vašem istraživanju Što je novo u ovim medijima? Distributivne prakse u Hrvatskoj, otprije sedam godina, i koliko je taj rad i danas aktualan?
- Bavila sam se promjenom strukture medija od centraliziranih (novine, televizija i radio) prema distributivnom mediju interneta na studiji slučaja distributivnog dijeljenja Severinina amaterskog pornovidea. Taj je konfliktan primjer namjerno odabran. Obično se distributivnost medija danas ili nekritički pozdravlja kao karakteristika demokratične komunikacije, ili kritizira kao korak prema konačnom Panoptikonu – društvu kontrole u kojem granica privatnog i javnog izostaje. Ovaj primjer mogao bi poslužiti kao potvrda potonje pesimistične teze - no ako bolje pogledamo, taj je slučaj nešto kompleksniji - distributivna struktura odgovorna je za neke negativne pojave, kao što istovremeno osnažuju. Riječ je o dijalektici, s jedne strane imamo distributivne prakse omogućene strukturom interneta koje omogućavaju spajanje dviju točaka bez hijerarhijskog posredništva, a s druge imamo kapital koji pokušava tu snagu komunikacije kanalizirati, no ne kako bi zaštitio privatnost ili ukinuo mogućnost brisanja granice javnog i privatnog, već kako bi proizveo nove modele proizvodnje profita. Zanimljivo je vidjeti kako je prije nekih sedam godina distributivna struktura još uvijek bila nepoznanica, dok se danas teško može očekivati od odvjetnika da traže od suda "obustavu distribucije" snimke koja se raspačava preko torrent tehnologije.
Vezano uz to, je li transformacija centralističkih prema distributivnim medijima završena ili još traje. Kako se taj proces odvijao (odvija). Možete li to malo šire pojasniti?
- Od tog vremena možemo vidjeti da korporacije sve više anarhoidnu distributivnu strukturu interneta discipliniraju i usmjeravaju prema svojim interesima. Platformski kapitalizam subjektima naizgled poklanja platformu za slobodno korištenje, no de facto proizvodi armiju radnika. Zapravo to su subjekti koje ne možemo nazvati radnicima jer nisu plaćeni da rade, no koji svejedno neprestano proizvode višak vrijednosti. Mi smo istovremeno i korisnici i proizvođači jer sami konzumiramo plodove svojeg rada dok je sama komunikacija komodificirana. Neki smatraju da je riječ o novom obliku rada - rezervnoj armiji koja svojevoljno obavlja posao, dok drugi upozoravaju da to uopće nisu radnici jer nisu plaćeni, no da je ono što proizvode roba - klasično marksistički definirana kao proizvod koji proizvodi višak vrijednosti.(D.J.)