Začet još prošle godine, koncept izložbe autorskog tandema TARWUK, vizualne umjetnice Ivane Vukšić i Bruna Pogačnika Wukodrakule, neobična naziva “20170621_141332 (2).”, otvorene u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, zapravo je nastavak izložbe koja je u MMSU Rijeka bila prošle godine, ovogodišnje u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu, sve upotpunjeno novim radovima koje su autori donijeli iz New Yorka. Drugim riječima, premda prenose izložbu istoga naziva i sličnoga koncepta, svaki grad dobije posve novu izložbu.

- Radovi s prethodnih izložbi u Osijeku su redefinirani i u drukčijem su kontekstu. U svakom prostoru u kojem radimo pokušavamo povezati se sa samim prostorom i gradom, koristiti materijale specifične za lokaciju na kojoj su nađeni. U svakom gradu iskoristimo predmete koji u podrumima leže godinama zaboravljeni, a mi ih izvučemo i uklopimo u postav. U Osijeku smo i na otpadu metala pronašli neke predmete, kao i depou Muzeja i to je kao neki mini ritual svake izložbe - kaže Ivana Vukšić.

Temu nadnaravnog i mitologije specifične za Istru i navodno najstarijeg vampira Jure Granda iz sela Kringa načeli su u Pazinu, objašnjava Bruno Pogačnik Wukodrakula. Na izložbi u MLU su i četiri odljeva glave hunskog vođe Atile, koju su Istrani stavljali na kuću kao zaštitu od vampira i demona, a u Osijeku su iščašene iz svog izvornog konteksta i restrukturirane. Oboma je umjetnost dio osobnog rituala pročišćenja, egzorcizma negativne energije koja se akumulira tijekom svakodnevne izloženosti društvenim, socijalnim i političkim pritiscima. Kroz umjetnost to pokušavaju pomiriti i negativne impulse pretvoriti u pozitivne.

- S obzirom na hermetičnost priče koja se događa između nas, naših obitelji, prijatelja i ljudi koje uključujemo u rad, publika koja nema poveznicu s procesom začuđujuće dobro reagira - kroza smijeh kaže Pogačnik. Nisu izolirani slučajevi da i publika donosi i unosi neke svoje priče, pa i sama izložba neprekidno raste iteracijom.

- Svaka nova informacija, bilo od kustosa, tehničkog osoblja bilo prolaznika, daje izložbi novu razinu značenja i pomaže nam strukturirati sustav da je što otvoreniji, a da njegova baza počiva na našoj energiji - dodaje Pogačnik.

Kustosici Valentini Radoš bilo je zanimljivo raditi na postavu izložbe (ostvarene u suradnji s kustoskom platformom Nomad iz Zagreba) jer već neko vrijeme prati rad dvojca Tarwuk. Zadatak joj je bio uskladiti radove s izložbi u Rijeci i Pazinu, umjetnicima dati slobodu ulaska u tzv. muzejsku bijelu kocku, neopterećeni prošlošću, ali iskoristivši tragove izložbi koje su prethodile njihovoj. Prije nego što su umjetnici ušli u prazan izložbeni prostor, nitko nije znao kako će u konačnici izgledati postav.

- Znala sam kontekst sastavnica tog site-specific rada. Smatram da je cijela izložba jedan rad, pa tako treba čitati i legende - kaže Valentina Radoš.

Upravo zbog spedifične naravi rasta postava autorski dvojac ne zna hoće li i kamo će nakon 15. siječnja, dokad je izložba u MLU otvorena, no siguran je da priču nije iscrpio i da ju želi nastaviti.

- Kada s vremenskim odmakom pogledamo na predmete, uviđamo kako se sa svakim novim postavom mijenjaju, mijenja se priča jer u nju ulaze uvijek novi nađeni objekti - kaže Bruno Pogačnik. Tako su, namjerno, ostavili čak i čavle s prethodne izložbe u prizemlju MLU, mutiravši ga u neki svoj pristup. Zanimala ih je likovnost pravilnosti koja je nastala zbog prijašnje izložbe, kako to dolazi u sukob s njihovom pričom ili ju samo pojačava.