Ime Zdenka Franjića neraskidivo je povezano s alternativnom scenom Hrvatske i regije još od kraja osamdesetih, kada su uz pomoć njegove etikete Slušaj najglasnije prve diskografske korake napravili Majke, Satan Panonski, Overflow, i mnogi drugi, na ovim prostorima iznimno značajni rock-bendovi.

Danas Franjić iza sebe ima više stotina objavljenih albuma, izdaje i knjige i stripove te redovito nastupa, kako uz pomoć matrica kao Lutajući DJ Zdena, tako i s bendovima Loši dečki i Babilonci.

Posljednji intervju radili smo u vrijeme kada si kompletan katalog svoje etikete Slušaj najglasnije stavio na besplatan download. Jesi li se u međuvremenu preorijentirao na internet i servise poput Bandcampa ili su fizička izdanja i dalje temelj tvojeg izdavaštva?

- Fizička izdanja su temelj. Bandcamp je super kao informacija, otkriješ novi bend, netko ti pošalje link... Nedavno sam stavio i albume svojih Babilonaca na Bandcamp, tamo postoji i mogućnost prodaje merchendisea, kao i originalnog CD-a tako da može poslužiti i kao reklama. Izdajem samo “stvarne” albume, a poslije me nije briga što će bend raditi s njima, može ih i objaviti na Bandcampu, dapače. Što više, to bolje.

Tom si mi prilikom spomenuo da i dalje objavljuješ desetak albuma mjesečno. Koji je danas prosjek i kako općenito izgleda proces izdavanja za Slušaj najglasnije? Od prvog kontakta s izvođačem do, ajmo reć, konačnog proizvoda.

- Ne brojim i nemam popis, ali mislim da imam oko tisuću izdanja među kojima su ploče, knjige i stripovi. Sam proces je izuzetno uigran - jedan frend mi složi omot, drugi ga isprinta, onda odnesem k trećem da sve to plastificira, a sam to režem i slažem. Jako jednostavno: ili ja na neku foru pronađem bend ili bend pronađe mene i pošalju mi snimke. Kada objavim album, pošaljem ga Horviju (kritičar Terapija.neta, nap.a.) na recenziju, kao i na radio na američkom sveučilištu Stanford, i to je to. Bend je slobodan da krene dalje, to je sada iza njega i može početi snimati drugi, treći, četvrti album. Dosta ih tako i radi - Kodagain iz Knjaževca, riječka Marinada, moji Babilonci, Matej Krajnc koji iza sebe ima više od 100 albuma... svi su orijentirani isključivo na stvaranje i razvijanje. Smatram da su upravo to najjači izvođači na mojoj etiketi, oni koji nisu krenuli u neki biznis. Poslovna strana priče sa sobom nosi bezbroj problema s kojima bi se trebao baviti netko drugi, a ne muzičar, netko tko je kreativan.

Objavljuješ i dosta glazbenika iz inozemstva, kojim kanalima glazbenici iz, primjerice, Francuske ili SAD-a uopće doznaju za tebe i tvoju izdavačku kuću?

- Najviše preko prijatelja ili nekoga tko je već surađivao sa mnom. Imam i stranicu na Facebooku, a i dosta idem okolo, nedavno sam bio u Beogradu, Novom Sadu, Bačkoj Topoli... odem kamo god me pozovu i gdje sam dobrodošao. Prodam jedan-dva CD-a ili poneku knjigu i na takvim mjestima upoznajem muzičare, ljude koji se bave sličnim stvarima. Ne igram na brzinu, radim polako. Ako želiš raditi brzo, preko medija, kako to ide u šoubiznisu, moraš imati keš.

Za tebe su i prije rata snimali neki kasnije kultni američki bendovi poput The Humpersa ili Morlocksa. U kakvom ti je sjećanju ostala suradnja s njima i kako je došlo do nje?

- Super, bivši pjevač Morlocksa se i preselio u Europu, gdje živi već nekoliko godina i stalno je na turneji. Oni su prije toga, negdje '85. ili '84., izdali ploču za Midnight Records preko kojih sam naručivao vinile iz Amerike. Upoznao sam njihovog menadžera Rona Rimsitea baš u trenutku kada su otišli s te etikete i njima je valjda bilo egzotično objaviti album za nekoga iz Jugoslavije. Nije bilo službeno izdanje, više kao bootleg, ali odličan album. To je ujedno i album koji sam najbrže i najviše prodao jer su ga naručivali ljudi izvana, u to vrijeme je garažna scena bila jaka. Brzo je “planuo”, strani distributeri su uzimali po 50, 100 komada. Do The Humpersa sam došao preko frenda Jeffa Dahla s kojim sam razmjenjivao glazbu - slao sam mu naše bendove, a on meni kalifornijske. Među njima su bili i Humpersi, nastali iz grupe Suicide Kings. Bio sam zainteresiran da ih objavim, a oni tada baš i nisu imali nekih ponuda diskografskih kuća, tek su poslije prešli na Epitaph, malo veću etiketu. Njima i ne vjeruju da su izdali ploču u Jugi, misle da je to novinarska “patka”. Iako, gledao sam po second hand dućanima, ta se ploča prodaje po 50 dolara!

Otkrio si i objavio nevjerojatan niz bendova. Od ovih s kojima trenutno radiš, na koga bi mi skrenuo pozornost, koga bi mi preporučio da poslušam, istražim?

- Puno toga, mislim da su svi bendovi s kojima radim kvalitetni. Tuzla ima jaku scenu, točnije Tuzla i Lukavac, taj industrijski dio BiH, što se osjeća i u zvuku muzičara iz tog grada. Osim već poznatih Damira Avdića i Dječaka iz vode koji se sada preimenovano u Onaj dječak, tu je i genijalan bend Mašina, čiji su članovi iz Tuzle, ali već dugo žive u Njemačkoj. Vrhunac su i tekstualno i glazbeno, ne sviraju samo jednu vrstu muzike, nego više njih, a i produkcijski su savršeni. U Sloveniji svakako Matej Krajnc. On ne samo da stalno izdaje albume nego još i piše, prevodi... ne znam kako sve to stigne, isto kao i naš Mario Kovač. I u Hrvatskoj ima puno genijalnih bendova, mislim da je scena jača nego ikad. Ponajprije kvantitetom, a gdje je kvantiteta, doći će i kvaliteta. Već je i došla, ali još nije poznata u medijima. Možda je i bolje da je tako (smijeh).

Većina onih s kojima si surađivao osamdesetih i devedesetih ističe da si se izuzetno trudio oko promocije, organiziranja koncerata... Čini mi se da tom segmentu više ne pridaješ previše pozornosti, što danas potpada pod promotivne aktivnosti vezane uz albume koje objavljuješ?

- Kada sam krenuo, ranih devedesetih sam radio koncerte u Vrbiku, nazvane “Bombardiranje New Yorka”. Radilo se o cjelovečernjim koncertima, hrpa bendova, zadnji je trajao čak dva ili tri dana. Ali pazi, nemam te početne “kapitale”, a tako nešto ne možeš raditi bez novca. Uvijek idem na najjeftiniju varijantu, a trenutno je najjeftinije napraviti CD ili kako ih zovem, digitalnu ploču. Za organziranje koncerata trebaš imati tvrtku koja se time bavi, tako da sam od toga odustao i sada radim samo CD-ove. Ploče ne, iskreno ne znam ni koju bih ploču radio, čak ni od svog benda. Tu i tamo napravim neku kasetu, imam nekoliko ploča koje sam napravio još krajem osamdesetih. Od stvari na kojima trenutno radim izdvojio bih Spoonse, čijih je stotinu omota izgorjelo, pa ih sada printamo, i kompilaciju “Želim jahati do ekstaze”, pet beogradskih sastava iz devedesetih. Za nju smo složili cover, otiskali oko 80 komada i imamo novo izdanje!

Zašto sa svojim izvođačima nikada nisi potpisivao ugovore? Nije bilo potrebe ili...

- Zapravo sam potpisao jedan ugovor, s Overflow, jer su oni inzistirali. Tada je na vlasti bio Ante Marković i krenuo sam za 300 maraka otvoriti tvrtku, ali sam otpao na prvoj dokapitalizaciji. Ne da mi se gubiti vrijeme na ugovore, taj dio priče me ne zanima. Zanima me moj bend i stvari koje radim za druge, knjige, stripovi... Obožavam stripove i dugo vremena sam imao u planu izdavati ih, ali nisam uspijevao pronaći prave ljude. Svi crtači traže nekog pravog izdavača, eventualno Amerikanca. Onda sam naletio na Danila Miloševa-Wostoka iz Vršca, cijenjenog autora u svijetu, koji je radio fanzin “Krpelj”, preko 700 brojeva. Zajedno smo napravili svojevrsni best of, na deset albuma, a sada ih imamo već pedesetak. Preko njega sam došao i do drugih strip-crtača kao što je Franjo Straka. To su fantastični stripovi za odrasle, nije komercijala. Čitam stripove cijeli život, ali više ne mogu čitati stvari poput Dylana Doga ili Velikog Bleka, želim nešto za svoju dob.

Postoji li neki izvođač za koga ti je posebno žao da si ga “pustio”? Ne u smislu zarade, nego da ste skupa mogli napraviti još dobrih stvari?

- Ne gledam to tako, drago mi je da su uspjeli. Pitanje je i što znači uspjeh. Je li veći uspjeh biti na top-listi i zaraditi neku lovu ili je uspjeh napraviti 20 albuma i stvarati novu muziku? Mislim da bi nekima bilo bolje, ne u financijskom smislu nego u pitanju kreativnosti, da su ostali na Slušaj najglasnije. S druge strane, Bare je baš težio uspjehu i meni su njegovi novi albumi dobri.

Kako je uopće krenula priča s Majkama, kako ste se upoznali?

- Preko Pere Jelčića, pjevača Kaotičnih duša, čija je baka živjela u Vinkovcima, pa je često boravio tamo i bio dobar prijatelj s njima. Vinkovci su bili središte puteva, željeznička pruga, i tu su se svakakve ekipe skupljale; Kečer je znao pisati o njihovim birtijama i provodima. Želimir Babogredac je imao studio, jedan od najboljih u Jugi, i često je odlazio u London i donosio prve punk-ploče. Tako da im inspiracije nije nedostajalo.

Postoji i priča, negdje iz 1976., kada je Suzy trebao objaviti “Raw Power” od Iggyja Popa i Stoogesa, ali je ploča dvije godine stajala u skladištu. U tom skladištu je radio frend od Loua Profe (kantautor iz Popovače, nap.a.) i došao do ploče, što se osjetilo i na svirci njihovog benda Loš zvuk. Postoji njihova snimka s probe i svirka je odlična. Oni nisu bili početnici poput većine punkera, već su prije toga svirali rock.

Za razliku od većine nezavisnih etiketa, Slušaj najglasnije nikada nije ušao u “deal” s mainstream izdavačkom kućom. Je li ikad postojala neka inicijativa s njihove strane, pokušaj da te nagovore na suradnju?

- Bilo je povremeno, Dallas je radio reizdanje prvog “Bombardiranja New Yorka” na kaseti, ponekad me iz Croatia Recordsa zatraže snimku za neku kompilaciju iako nemaju mene što tražiti, bitno je što bend kaže. Mislim da nedostaje udruživanja tih nezavisnih etiketa, a ne suradnje s velikim izdavačima. Vani toga ima, etikete koje se bave samo nezavisnom, underground muzikom, ali su se udružile i sada je puno lakše doći do albuma koje izdaju.

Reci mi nešto o svojoj biblioteci “Bratstvo duša”, i nju sada guraš više od 20 godina?

- Prvu svoju knjigu sam objavio '94. ili '95., i tada sam shvatio koliko je to jednostavno - samo “zaklamam”, zalijepim omot i napravim komada koliko mi treba.

Većinom je i dalje riječ o knjigama glazbenika?

- Naravno, većinom je u pitanju poezija, iako ima i proze. Riječ je o ljudima koji objavljuju i CD-ove, smatram da su u pitanju slični formati. I ploča i CD i knjiga i strip imaju svoju poruku i priču, čak i kod instrumentalne glazbe. Bit svega je priča, samo formati su različiti.

Ajmo malo o tvojim glazbenim aktivnostima, prije nekog vremena ponovno si nastupio sa svojim bendom iz devedesetih, Lošim dečkima. Nastavljaš li s njima ili je to bio jednokratni reunion?

- Nastavljamo kada se nađemo i kada imaju volje, ja uvijek imam volju. Iz stare postave smo u bendu još gitarist Jura i ja pa povremeno napravimo nekoliko proba i radimo neke nove stvari. Imali smo jedan koncert, u Route 66.

Redovito izdaješ albume i s Babiloncima u kojima su nekad svirali ST i Pity iz Goribora?

- Za Loše dečke sam bio previše loš, svi su bili muzičari, a ja ne znam pjevati, imam samo svoje tekstove. Kada smo se raspali, zaključio sam da mi ne trebaju muzičari, nego mogu samo puštati instrumentalne podloge i na njih ubaciti tekst. Isto kao da sam s bendom, čak i bolje jer sve čujem - kada se glazbenici “otfrlje” moram se derati, što ne ispadne dobro. U vrijeme dok sam radio albume kao Lutajući DJ Zdena upoznao sam Hrvoja Stančinu - Hrca koji je u vikendici u Gračanima imao miksetu i kompjutor. Tamo smo dolazili družiti se; Goriborci bi navratili kada bi bili u Zagrebu pa Buš koji je nedavno preminuo... uvijek bi nešto “kemijali”, a Hrc je sve to snimao, jako je sposoban i produkcijski i svirački, ima uho za to, a i brz je. Onda je složio stvari, zajedno smo napravili omote i samo “šibali” CD-ove. Poslije 10-15 albuma lagano je izgubio volju, ne kužim što mu je jer znam da to voli. S druge strane, kada smo dolazili gore, mi smo se zajebavali, a on je radio. Razumijem ako mu je dopizdilo. Poslije toga sam upoznao Mareka i Cara, oni su imali bend Smrt i čekić, jako dobra industrial elektronika i baš smo si sjeli. Samo što Car uvijek traži savršenstvo, nikada nije zadovoljan, a ja sam sušta suprotnost. Snimili smo tridesetak proba i sve mi je toliko dobro zvučalo da sam sve to “izrezao” na početku i na kraju i slagao albume. Osim svojih, uzimam i druge tekstove, pa tako propagiram autore s “Bratstva duša” kao što su Ivica Čuljak, Aleksandar Stojković, Saša Lović, genijalac iz Bora koji svira u grupi Duo trojica, i koji mi tekstualno najjače sjeda. Lou Profa isto ima jako duhovitih stihova. Baš sam te snimke dao Višeslavu Labošu, njemu se sviđa i pokušat će napraviti neki svoj izbor, kompilaciju. Prije godinu dana počeo sam surađivati i s glazbenikom po imenu Miki pjevač, starim punkerom iz Bačke Topole. Kod njega smo malo snimali te održali nekoliko zajedničkih nastupa, samo on na gitari i ja s tekstovima. Nedavno je doživio nesreću, moždani udar, i sada je u bolnici. Kada sam bio u Bačkoj Topoli, održan je benefit za njega, tamo se muzičari puno druže i pomažu jedni drugima.

Nedavno je izišao i “Lutajući DJ Zdena - Undead In Istanbul”, live album snimljen u tom turskom gradu. Kako je izgledao taj koncert i kako je reagirala turska publika?

- Preko MySpacea sam došao u kontakt s članovima grupe Kirik Çizgi, po meni najboljeg istanbulskog benda, a Istanbul i Turska imaju stvarno jaku scenu. Oni su imali dogovorene nastupe u Poljskoj, pa sam im sredio još neke svirke po Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, nakon čega su pozvali mene i Hrca da dođemo u Istanbul. Bili smo tamo četiri dana, jednu večer smo bili DJ-evi, a iduću imali koncert. Tamo su svi klubovi u zgradama koje su uske, a visoke, pa je tako i Peyote bio na četiri etaže, fenomenalno mjesto. Bilo nam je super, upoznali smo ekipu koja nas je vodila na prava mjesta, nismo se osjećali kao turisti, nego kao dio scene. Publika je fantastično reagirala, klub je bio popunjen, no u međuvremenu se tamo pokvarila politička situacija, tko zna kako je danas. Slabo se čujem s njima, ne znam ni sviraju li još.

Prije dvije-tri godine Damir Kanaet mi je pričao da spremate izložbu o Satanu Panonskom. Hoće li biti što od toga?

- Na tome se radi, mi smo pripremili materijale. U to vrijeme je trebala biti izložba o Sex Pistolsima, a mi imamo možda i boljeg autora od Pistolsa. Imali smo sve pripremljeno, nismo odustali, možda će se održati u Muzeju suvremene umjetnosti, ne zna se. Moja frendica Ljubica Anđelković radi doktorat o temi performansa i mislim da će izložba biti vrhunska. Satan je to stvarno zaslužio, bio je aktivan na više područja umjetnosti - crtao je, pisao poeziju i sam šivao odjeću za nastupe. Imao je dobru doktoricu u ludnici koja mu je dala prostoriju i puštala ga na koncerte. Da tamo nije bio prisiljen stvarati, rekao mi je da bi poludio. Amerikanci su prije koju godinu objavili fenomenalan Satanov album, kompilaciju, a koliko sam čuo, trenutno je u pripremi još jedna.

O Satanu postoji nevjerojatan niz mitova i tračeva koji su, nakon njegove smrti, dosegnuli suludu razinu. Kakav je zapravo bio, odnosno kako si ti doživljavao njegovu autodestrukciju?

- Te mitove je sam stvarao. Bili smo frendovi nekoliko godina i vidio sam da je genijalac. Kod njega je postojala potreba za autodestrukcijom, ali ju je koristio i za svoj show. Imao je razloga, i psihički i fizički.

Na sceni si od osamdesetih, kada je prema tvom iskustvu bilo najbolje, odnosno najmanje loše vrijeme za nezavisno izdavaštvo i alternativnu glazbu u Hrvata?

- Uvijek ima scene. Možda je prije svega bilo manje, pa je vladala drugačija atmosfera oko toga. Išli smo po ploče u Trst, živjeli smo za to. Sada je svega previše i ljudi nemaju toliko kapaciteta za slušanje, a ni interesa. Bili smo i drugačije odgojeni - prvo sam skupljao sličice, onda stripove, pa na kraju i ploče. Ne znam jesam li lošije prošao ja ili klinci danas.

Prvo “Bombardiranje New Yorka” danas predstavlja jedan od temelja alternativnog rocka. Kada ste snimali, jesi li mogao pretpostaviti da će ti bendovi napraviti nešto veliko?

- Da, u rangu je “Novog punk vala” ili “Artističke radne akcije”. Nisam planirao imati bendove samo iz Hrvatske, ali su mi naprosto bili najbliži. Totalno sam vjerovao u njih, a i gotovo svi su još uvijek u tome. Bare još svira, Messerschmitt sviraju, Spoonsi i dalje stvaraju, čak i Kaotične duše. Nije aktivan jedino Skol i Kečer, koji je umro. Tako da mislim da smo dobro izabrali iako i nisam birao, već su prvi naletjeli.

Od svega što si objavio, kada bih te zatražio da mi izdvojiš tri stvari na koje si najponosniji, što bi izabrao?

- Satan je najkomercijalniji autor na mojoj etiketi. Serija kompilacija “Bombardiranje New Yorka” bila bi druga, iako sam u jednom trenutku shvatio da je izostao feedback kakav sam očekivao. Trinaesto “Bombardiranje” bio je DVD, četiri “gigabajta” u mp3 formatu, audio i video. Našlo se tu genijalnih bendova, nema stila i kontinenta koji nije zastupljen, od noisea do nekih Afrikanaca na bubnjevima. Objavio sam i 80 albuma Franciju Blaškoviću, sjećam se da mi je rekao: prodaj to do Nove godine, hahaha. Genijalac, osim njega i Marka Brecelja nitko nije tako jak. Ima i kvantitetu i kvalitetu, Frank Zappa je za njega “mala beba”.

I za kraj, kada bi u ovih, sada već skoro 30 godina postojanja Slušaj najglasnije nešto mogao promijeniti, što bi to bilo?

- Možda sebe, da stanem na kočnicu u nekim stvarima, čovjek se troši. Što se tiče bendova, ništa ne bih promijenio. Na kraju ispadam kao nekakav servis, svakom ću napraviti izdanje. Postoje muzičari kojima se to ne da raditi, iako bi im preporučio da sve rade sami, jer tako i sva lova ide njima. A tu je onda taj “uradi sam”, to je revolucija.