Nakon što je saborski zastupnik i bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić napustio tu stranku, predsjednik SDP-a mami ga k sebi. Uz to još i dodaje da članom SDP-a može postati baš svatko tko to poželi. Valjda i bez socijaldemokratskih političkih i svjetonazorskih uvjerenja.

No, već smo naviknuti da Bernardić zna štošta “lupiti i ostati živ”, pa čak se ni potruditi to naknadno ispraviti. Ne čudi stoga ni što SDP-u, još uvijek nakon HDZ-a najjačoj stranci rejtnig iz mjeseca u mjesec pada te je sada samo na 21 posto. Ali, problema je još. Navodno je sve više nezadovoljnika koji napuštaju stranku nezadovoljni stanjem u partiji, ali i time kako ih vodi vodstvo na čelu s Bernardićem pa ne vide budućnost s tom ekipom.

Egzodus je, tvrde upućeni, popriličan pa vrh stranke taji koliko članova napušta SDP. Drugi pak navode da to nije točno, nego imaju na stotine zahtjeva za učlanjenje. A to su moguće oni koje je upravo Bernardić u stranku i pozvao.

Sve više gunđaju i istaknutiji članovi SDP-a, poput saborskog zastupnika Miranda Mrsića, koji također ističe da su mnogi članovi stranke poprilično nezadovoljni, za što najviše krivi aktualno rukovodstvo. Nezadovoljstvo se vidi i prema izlaznosti na unutarstranačkim izborima koji su tijeku, a koja je u mnogim organizacijama oko 20 posto, zbog čega se drži da treba preispitati legitimnost tako izabranog vodstva.

Nabrojano kao da potvrđuje kako je u SDP-u zavladala poprilična anarhija. Jer Bernardić ni u pet mjeseci nije sastavio novi program SDP-a. Nitko ne razumije što se događa, program nitko ne spominje, a šef stranke ne saziva radnu skupinu, iako je baš za prosinac najavljeno predstavljanje toga temeljnog dokumenta. Bez kojeg se očito dalje ne može.

Problem je što dio članova na čelu s Bernardićem želi samo reciklirati Račanov program, dok dio predlaže kompletnu transformaciju i traži alternativu.

SDP-u je ipak potreban novi put, točnije nova vizija Hrvatske. Ipak, ono što najviše začuđuje, i iz postojećeg programa kao da je nestalo ono temeljno - socijaldemokracija. Samim time dolazimo do apsurda da ono čime bi se trebao baviti SDP, kroz političku borbu boriti se za radnička prava, na sebe, iako također nezgrapno i neučinkovito, preuzimaju sindikati, pa čak i Crkva. A time je i lakše objasniti što naglo raste popularnost Živog zida, sad već treće političke snage.