Ovih dana iz tiska je izišla knjiga Slatinska kronika Domovinskoga rata, autora prof. dr. sc. Miljenka Brekala, nakladnik knjige je poznata osječka izdavačka kuća Svjetla grada d. o. o., a sunakladnici su Ogranak Matice hrvatske Osijek i Ogranak Matice hrvatske Slatina. Premijerno predstavljanje knjige održano je u Slatini 14. prosinca 2017. Povod za razgovor s autorom ponajprije je kompleksnost knjige koja obrađuje velikosrpsku ideologiju i kronologiju ratnog zločina na slatinskom području.

Možete li nešto reći o velikosrpskoj ideologiji i projektu “Velike Srbije”?

- Srpska nacionalna ideologija zastupa tri principa prema kojima se određuju nacionalne granice srpskoga naroda: prvi, etnički čist teritorij gdje prebiva srpska etnička većina (npr. Šumadija); drugi, odnosi se na postojanje nacionalnoga duha na određenom području, gdje ne prevladava srpska većina (npr. Kosovo); prema trećem principu, srpska zemlja seže do granica označenih srpskim grobovima. Velika Srbija je kolokvijalni naziv za nacionalistički i iredentistički projekt dijela srpske radikalne inteligencije koji je nastao početkom devetnaestoga stoljeća. Povjesničari se nedvojbeno slažu oko ocjene da je spiritus movens ili spiritus agens projekta Velike Srbije bio Vuk Stefanović Karadžić. Međutim, velikosrpska ideologija ima svoje korijene u srednjem vijeku, a prvi njezini znaci pojavili su se nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije koja je uspostavljena beratom (zapovijed) sultana Selima II. 1557. godine. Nakon toga pravoslavni je klir (svećenstvo) počeo promicati ideju ponovne uspostave Dušanova carstva u njegovim negdašnjim povijesnim granicama, koje se protezalo na područjima današnjih država: Republike Srbije, Republike Crne Gore, Republike Makedonije, Republike Bosne i Hercegovine, Republike Bugarske, Republike Grčke i Republike Albanije. Za vrijeme Dušanove vladavine Srbija je bila teritorijalno najveća, a u njoj se potpuno razvio feudalni poredak. Dušanovo carstvo, sukladno današnjem shvaćanju nacionalne države, nije bila nacionalna država Srba jer su u njoj živjeli Srbi, Grci, Bugari i Albanci. Međutim, Dušanovo je carstvo tijekom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća vrlo često služilo kao politička podloga za realizaciju raznih velikosrpskih projekata, ono je bilo i ostalo polazna premisa u srpskoj političkoj mitologiji i velikosrpskoj ideologiji.

Jugonostalgičari tvrde da je nacionalno pitanje u SFRJ bilo idealno riješeno, za raspad bivše federacije optužuju nacionalne vođe. Što nam o tome imate reći?

- Identično kao Kraljevina Jugoslavija, bivša jugoslavenska federacija predstavljala je klasičan povijesni primjer postojanja neriješenoga nacionalnog pitanja u višenacionalnoj i multikonfesionalnoj državnoj tvorevini. Naime, nacionalno pitanje jugoslavenskih naroda ujedinjenih u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju nikada nije bilo u cijelosti riješeno, vrlo je često predstavljalo skup političkih zahtjeva za dokidanjem svih oblika nacionalne nejednakosti koja je vrlo uspješno bila zatomljivana političkom floskulom i frazom o ravnopravnosti naroda i narodnosti, odnosno o njihovu bratstvu i jedinstvu. Tijekom egzistiranja SFRJ, nacionalno pitanje najčešće je potencirano postavljanjem pitanja za uspostavom i ostvarivanjem prava na punu kulturnu, gospodarsku i političku samostalnost u okviru postojećega federalnog državnog ustroja. Na drugoj strani, demokracija nikada nije dostigla punu afirmaciju u pravom smislu te riječi, participacija građana u demokratskom životu federacije i njezinih federalnih jedinica tumačena je primjenom načela demokratskoga centralizma. Međutim, ovo načelo nikada nije predstavljalo pravi demokratski izraz, odnosno izravnu demokraciju građana SFRJ. Samoupravni oblik vladavine, kakav je postojao u SFRJ, temeljio se na vodećoj ulozi Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) koji je hijerarhijskim načelom demokratskoga centralizma upravljao državom, svim društvenim aktivnostima i organizirao gospodarsku aktivnost koja počiva na kolektivu. Dakle, glavno je obilježje ovoga oblika vladavine apsolutni državno-partijski nadzor, gdje je dominantnu ulogu imao kadar srpske nacionalnosti, uz Socijalističku Republiku (SR) Srbiju s autonomnim pokrajinama, a naročito je to bilo izraženo u SR Hrvatskoj i SR BiH. Glede cjelovitoga uređenja međunacionalnih odnosa, demokratizacije svih segmenata jugoslavenskoga društva, odnosno uređenja ustavno-pravnoga karaktera federacije, prvi znaci diferencijacije u SKJ pojavili su se krajem pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je došlo do konfrontacije između unitarističko-centralističkih snaga i reformskih snaga. Prve su pod svaku cijenu nastojale konzervirati političke prilike u SFRJ, a druge su zagovarale postupnu reformu federacije sukladno zahtjevima nacionalne skupine kojoj su pripadale.

Koje je glavno obilježje Memoranduma SANU-a?

- Memorandum SANU-a jedan je od temeljnih dokumenata na temelju kojih se trebala prekrajati bivša SFRJ u cilju zaokruživanja srpskoga etničkog teritorija. Velikosrpski koncept bio je zanemaren tijekom prvih desetljeća egzistiranja SFRJ jer se smatralo da jugoslavenska federacija okuplja sve Srbe i sve dok je ona bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo velikosrpsku intelektualnu elitu. U trenutku kada se postavilo pitanje novoga ustavnog koncepta jugoslavenske federacije, počeo je srpski otpor politici koja je bila u interesu svih naroda i narodnosti. Naime, srpska intelektualna elita bila je svjesna da od ustavnih promjena 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj a priori nije odgovaralo. Zbog toga su potegnuli pitanje SAP Kosova, a vrlo brzo došli su do zaključka da nikada neće moći ovladati albanskom većinom. Pragmatično su stvorili ideju o podjeli Kosova i amputaciji sjevernoga dijela. Tobožnja borba i zauzimanje za Kosovo zapravo im je bio politički instrument za teritorijalne zahtjeve u Republici Hrvatskoj i BiH.

Kolika je bila stvarna moć JNA uoči Domovinskoga rata?

- Prema podatcima The Military Balance, The International Institute for Strategic Studies 1990-1991, JNA je bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih vojnih armija u Europi, vojni analitičari svrstavali su je na peto mjesto prema tehničkim i ljudskim resursima. Na početku Domovinskoga rata njezin arsenal oružja sastojao se od: 1850 tenkova, 1058 oklopnih vozila pješaštva, 1934 komada teškoga artiljerijskog oruđa, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca, 14 torpednih čamaca, 30 patrolnih čamaca, 14 minolovaca, 35 amfibija, 190 helikoptera, 449 zrakoplova (122 kom. tipa MIG 21F, 18 kom. tipa MIG 21n, 16 kom. tipa MIG 29, 60 kom. tipa Super-galeb, 25 kom. tipa Galeb, 55 kom. tipa Orao-2, 25 kom. tipa Orao-1, 11 kom. tipa An-12, 15 kom. tipa An-26, 4 kom. tipa CL-215, 2 kom. tipa Falcon 50, 2 kom. tipa Learjet, 9 kom. tipa PC-6 i 6 kom. tipa YAK-40).

Kada je počela srbizacija JNA i koje su njezine kadrovske posljedice?

- Nakon Titove smrti posljednja tri savezna sekretara (ministra) obrane SFRJ bila su u funkciji velikosrpske ideje, to su: general-pukovnik Nikola Ljubičić, admiral Branko Mamula i general-pukovnik Veljko Kadijević. Ljubičić je bio prvi oficir velikosrpske provenijencije koji je stvorio preduvjete za srbizaciju JNA, on je omogućio Miloševićev dolazak na čelo Saveza komunista Srbije. Miloševića je oficirska klika odabrala realizirati projekt pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samoga početka brutalno obračunavao sa svim protivnicima, čistio institucije od kadra koji se nije slagao s njim i sve što je mislilo drukčije. Memorandum SANU-a i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna dokumenta u homogenizaciji srpske intelektualne elite u Srbiji i u drugim tadašnjim federalnim jedinicama. Tijekom mandata admirala Mamule srbizacija JNA poprimila je najveći zamah, razoružana je Teritorijalna obrana i prekrojene su vojne oblasti. To objašnjava Mamula u svojoj knjizi Očuvanje socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava SFRJ 80-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost jer se tako izgubilo na vremenu. Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije. Proces srbizacije JNA i završne pripreme za tri rata na području bivše SFRJ okončao je Kadijević, a što je vidljivo iz teksta njegove knjige Moje viđenje raspada. Prema podacima admirala Davora Domazeta Loše koje je on iznio u svojoj knjizi Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, struktura časničkoga i dočasničkoga sastava JNA uoči Domovinskoga rata bila je sljedeća: Srbi 63,2 %; Crnogorci 6,2 %; Makedonci 6,3 %; Hrvati 12,6 %; Slovenci 2,8 %; Muslimani 2,4 %; Jugoslaveni 3,6 %; Albanci 0,6 %; Mađari 0,7 % i ostali 1,6 %.

Republika Srpska postala je subjekt međunarodnog prava, kakva je bila situacija s Republikom Srpskom Krajinom (RSK) i kakvi su pravni učinci njezina egzistiranja?

- Osnivanje srpskih autonomnih oblasti: SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, SAO Krajine i SAO Zapadne Slavonije, kao i tzv. RSK na području Republike Hrvatske bilo je nelegitimno. Proces osnivanja započeo je tijekom egzistiranja SFRJ, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), prema čijim tadašnjim propisima, saveznom i republičkom Ustavu, za to nisu postojale normativne pretpostavke. Naravno, taj se proces nije mogao ozakoniti ni prema tzv. Božićnom ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine. Prema odredbama Ustava SFRJ, teritorij republika nije se mogao mijenjati bez njihova pristanka, a republičke granice mogle su se mijenjati samo na osnovi sporazuma. SFRJ je prema odredbama Ustava SFRJ definirana kao savezna država dobrovoljno ujedinjenih naroda, socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina. Dakle, nije bio predviđen nikakav drugi oblik autonomije na području SFRJ, pa ni srpskih autonomnih oblasti i RSK. Međutim, treba istaknuti da su savezni Ustav i Ustav SRH u svojim osnovnim načelima predviđali pravo na samoodređenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje. Ustav SRH definira Socijalističku Republiku Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda, državu srpskoga naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koje u njoj žive. Dakle, tadašnja savezna i republička legislativa predviđala je mogućnost odcjepljenja republika, a nikako separatističkih skupina, kao što su to bili pobunjeni Srbi na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Ovo ustavno pravo priznala je i međunarodna zajednica koja je to iskazala na Konferenciji o miru u Jugoslaviji (Arbitražna komisija), Mišljenje br. 3. od 11. siječnja 1992. godine (o međunarodnim granicama novih država). Zbog visokih pravnih standarda, poštovanja ljudskih prava i sloboda, prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, a u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernicama o priznanju novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, Republika Hrvatska priznata je kao suverena država. Ponašanje instrumentaliziranih Srba na području Hrvatske 1991. - 1995. godine usmjereno protiv sigurnosti pripadnika drugih nacionalnih skupina i njihove imovine, prema tadašnjoj pozitivnoj legislativi, odnosno saveznom i republičkom krivičnom (kaznenom) zakonodavstvu, predstavljalo je kazneno djelo oružane pobune.

Koncept o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, kao i njoj prethodećih srpskih autonomnih oblasti, kontinuirano se mijenjao. Naime, postojale su sljedeće opcije: prvo, pripajanje samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti Republici Srbiji; drugo, proglašenje samoproglašenih srpskih oblasti federalnim jedinicama krnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koju su tada tvorile samo Srbija i Crna Gora; treće, uspostava integralnoga koncepta stvaranja zajedničke države srpskoga naroda; četvrto, stvaranje nove federacije svih srpskih država. Sve ideje tzv. srpskih državotvoraca vidljive su iz sadržaja akata koje su donosile samoproglašene vlasti na okupiranim dijelovima državnoga teritorija Republike Hrvatske. Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća: protuustavno stvaranje srpske paradržavne tvorevine na okupiranim područjima Republike Hrvatske; nedostatak demokratskoga legitimiteta; nepostojanje pravnoga kontinuiteta ni s jednom državom; etničko čišćenje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskoga puka, odnosno stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalnosti na području Republike Hrvatske upisan u evidenciju državljana SFRJ ujedno i njezin državljanin; izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske od strane Republike Srbije; kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih „dobrovoljačkih“ postrojbi iz Srbije i Crne Gore. Nikada nijedna država nije de facto i de iure priznala postojanje RSK, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnoga prava, tj. međunarodnopravni subjektivitet. Drugim riječima, RSK ipso iure i ipso facto nikada nije postala nositelj prava i obveza u međunarodnom pravnom poretku.

Što možete reći o normativnoj aktivnosti krajinskih vlasti na temelju koje određeni pojedinci nastoje ishoditi određena statusna i materijalna prava u Republici Hrvatskoj?

- Okupaciju hrvatskoga teritorija pobunjeni Srbi nastojali su prikazati kao njihovo prirodno pravo na samoopredjeljenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje i na pripojenje SRJ odnosno Srbiji. Glede oživotvorenja svoje separatističke ideje, pobunjeni Srbi organizirali su i proveli normativni scenarij, odnosno izgradili svoj normativni korpus na okupiranim područjima Republike Hrvatske, koji je u znatnoj mjeri predstavljao kompilaciju zakonodavstva SRJ, odnosno Republike Srbije. Konvalidacija normativnih akata RSK nije bila moguća jer su bili suprotni odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, i drugim zakonima Republike Hrvatske. Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, svi akti RSK imaju onakvo pravno značenje kakvo su imali prije donošenja propisa o konvalidaciji, i poslije toga, to su bili i ostali pravno nepostojeći akti, kako prema pozitivno-pravnim propisima Republike Hrvatske, tako i prema odredbama međunarodnoga prava. Naime, njihov pravni/stvarni učinak svodi se samo na privremeno onemogućavanje nadležnosti hrvatskih tijela vlasti da redovito obavljaju svoje dužnosti na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske.

Kakva je bila uloga Srpske demokratske stranke (SDS) u organizaciji oružane pobune i ratnog zločina, gdje su njegovi nekadašnji lideri?

- SDS je bio radikalna, etnonacionalistička stranka srpskoga puka koja je osnovana 17. veljače 1990. na platou ispred željezničkoga kolodvora u Kninu, a 6. ožujka 1990. upisana je u Registar društvenih organizacija Socijalističke Republike Hrvatske. SDS je osnovao pokojni akademik Jovan Rašković, šibenski psihijatar, pod “dirigentskom palicom” srbijanske Službe državne bezbednosti, na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Jovica Stanišić, vjerni Miloševićev sljedbenik. Zbog radikalizma i etnonacionalizma, odnosno zbog organiziranja oružane pobune, djelovanje SDS-a izišlo je izvan pozitivnoga zakonskoga okvira Republike Hrvatske, a identična je situacija i prema odredbama međunarodnoga javnog prava, posebno onoga dijela koji se odnosi na ratno i humanitarno pravo. Državno tužiteljstvo RH je 1992. pred Ustavnim sudom RH pokrenulo postupak donošenja odluke o zabrani rada SDS-a. Međutim, prije donošenja odluke Ustavnoga suda Ministarstvo uprave utvrdilo je prestanak djelovanja SDS-a s danom 18. veljače 1992. SDS je nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja sjedište premjestio u Beograd, gdje je njegov pravni zastupnik postao Dušan Vještica. Nakon izmještanja iz Republike Hrvatske i nakon pada Miloševićeva režima, SDS je izgubio političku ulogu među izbjeglim Srbima. Zbog toga, na temelju odredaba srpskoga Zakona o političkim strankama, 20. travnja 2010. godine brisan je iz srbijanskoga registra rješenjem Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu Republike Srbije. Većina SDS-ovih lidera se politički pasivizirala, neznatan dio se uključio u političko djelovanje drugih stranaka, minoran dio djeluje u SDS-u BiH.

U vašoj novoj knjizi obradili ste ratni zločin na slatinskom području, znaju li se počinitelji?

- U razdoblju od 20. kolovoza dao 14. prosinca 1991. na slatinskom području, njegovu brdskom dijelu koji je poznat pod kolokvijalnim nazivom Brđanska, dogodili su se strašni zločini, najstrašniji su bili 4. rujna u selima Četekovac, Čojlug i Balinci. Tijekom povlačenja paravojnih formacija i dijelova JNA 13./14. prosinca dogodili su se također strašni zločini u Voćinu i Humu. U oba slučaja stradali su nenaoružani civili, značajan broj stradavanja civila, pripadnika MUP-a i ZNG-a odnosno Hrvatske vojske zabilježen je u Slatini i okolnim selima tijekom okupacije brdskog dijela slatinskoga područja. Ratne zločine, uništavanje stambenog fonda, gospodarskih objekata, sakralnih objekata i pljačku nastojao sam in facto i in exstenso opisati, poštujući pravila pravne i povijesne znanosti. U knjizi sam naveo sve počinitelje ratnog zločina protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica, ali nažalost oni su nedostupni hrvatskim pravosudnim vlastima. Ratni zločinci sa slatinskoga područja u najvećoj su mjeri izbjegli u Republiku Srbiju, gdje su svi dobili državljanstvo, a manji je broj izbjegao u Republiku Srpsku i treće zemlje. Za zločine koje su počinili vrlo je mali broj optužen, a vrlo su male šanse da će biti izručeni pravosuđu Republike Hrvatske i pravomoćno presuđeni. Navedena je spoznaja realnost s kojom svakodnevno žive žrtve velikosrpskoga nasilja i obitelji smrtno stradalih slatinskih Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti s ovoga područja.

Postoji li pravni instrumentarij da Republika Srbija izruči počinitelje ratnog zločina?

- Očito je da pravosuđe Republike Srbije ne želi sankcionirati počinitelje kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava. Njihovo uhićenje, dok su na teritoriju Republike Srbije, sigurno se neće dogoditi. Kada takvi postupci konačno i budu okončani pravomoćnim presudama te presude, ako se radi o optuženicima koji su državljani Republike Srbije te su nedostupni hrvatskom pravosuđu, ne mogu se provesti. Pravosuđu Republike Hrvatske preostaje jedino mogućnost suđenja okrivljenicima u odsutnosti, iako su pravosudni dužnosnici i rodbina ubijenih unaprijed svjesni da dosuđene kazne najvjerojatnije nikada neće biti odslužene. Međutim, suđenje u odsutnosti za sobom povlači neke pravne probleme, pogotovo u svjetlu činjenice da je u Republici Hrvatskoj donesen znatan broj takvih presuda. Ova činjenica za Republiku Hrvatsku bila je na određeni način otegotna okolnost u pregovaračkom procesu Poglavlja 23. (Pravosuđe i temeljna ljudska prava) za njezin ulazak u Europsku uniju. Međutim, posljednjih godina uspostavljena su konkretnija pravila koja određuju da se za suđenje u odsutnosti moraju poštovati određeni uvjeti. Prvi je uvjet da optuženik, bez obzira na to gdje se nalazio, zna da se protiv njega vodi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj. Prije nego što se za njim raspiše međunarodna tjeralica, nedvojbeno se mora utvrditi da se on nalazi u bijegu, isto tako nedvosmisleno se mora konstatirati da se optuženik odrekao prava pojavljivanja na mjesno i stvarno nadležnom sudu. Takva pravila bez sumnje zadovoljavaju pravne kriterije međunarodnoga prava, ali u praksi ona su vrlo teško provediva jer je međunarodna pravna suradnja vrlo komplicirana. Nažalost, vrlo je izvjesno da će počinitelji kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnoga prava na slatinskom području proći kao i njihovi sunarodnjaci u identičnim pravosudnim procesima.