Objavljeno 15. prosinca, 2017.
Iako je smatran čudakom ne samo u običnom životu nego i zbog glazbe koju je stvarao, bivajući preteškim i jednom Milesu Davisu, Thelonious Monk ostavio je veliki utjecaj na jazz.
Njegovo poimanje disonantnog koje je iskakalo čak i iz okvira be-bopa, kome je bio suputnik, zbunjivalo je publiku, kritičare, pa čak i njegove kolege. Monkov neobičan stil uključivao je i nesvakidašnji slijed harmonija, izrazitu perkusivnost njegova glasovira te neočekivane stanke. To je mnoge koji su do toga vremena jazz poimali tek kao jeftinu prateću zabavu uz čašu piva u kakvom zadimljenom baru izluđivalo i činilo nezadovoljnima. Ono što ga je činilo dodatno čudnim među kolegama glazbenicima nije bilo samo sviranje kojemu oni nisu dorasli, nego i njegovo neobično ponašanje na pozornici (vjerojatno je riječ o autizmu), i čudni šeširi. Prijateljstvo s barunicom iz bankarske obitelji Rothschild, Pannonicom de Koenigswarter, koja je zbog njegove skladbe “'Round Midnight” ostavila bogatog supruga, njihovo petero djece i dvorac u Francuskoj kako bi se preselila u Sjedinjene Države i posvetila jazzu, činilo ga je još neobičnijim. No, Thelonious Monk vrlo je brzo shvaćen kao genijalni inovator čija je glazba obilježila 20. stoljeće. Zanimljivo je da se ovaj pijanist i skladatelj kada je posrijedi snimanje novih izvedaba njegovih skladbi nalazi odmah iza Dukea Ellingtona. No, Ellington je napisao više od tisuću kompozicija, a Monk je iza sebe ostavio tek njih sedamdesetak.
Monk se rodio prije stotinu godina u Rocky Mountu, u Sjevernoj Karolini, u siromašnoj afroameričkoj obitelji. Upravo zahvaljući činjenici što nije uspio dobiti stipendiju za pohađanje Julliarda, pitanje je što je tu presudilo, moguća ekscentričnost koja je možda bila uočljiva i u njegovim mladim danima, ili boja kože, no Monk je postao glazbenik jazza. Iza sebe je ostavio respektabilnu diskografiju koja je danas dostupna svakome tko želi uživati u njegovoj glazbi i istraživati njegov opus. Autor ovih redaka sjeća se da je njegov prvi susret s Monkom bilo preslušavanje triju albuma objavljenih za etiketu Black Lion Records iz 1971. Bilo je to ujedno i posljednje što je Monk za života objavio. Ostatak života proveo je, kako se to danas lijepo kaže, suočavajući se s vlastitim mentalnim izazovima. Zagorci bi rekli da je “ponorel”. Preminuo je prije 35 godina od srčanog udara. Svakome tko bi htio nešto svoga vremena i interesa posvetiti glazbi ovog iznimnog pijanista, valja preporučiti albume koje je snimio za Blue Note s početka karijere, ili pak zrele uratke koji su zabilježeni na diskografskim izdanjima etiketa kao što su Prestige, Riverside, ili Columbia. Osim toga, valja obratiti pozornost i na ono što je Monk snimao na albumima koje potpisuju Art Blakey, Miles Davis, Coleman Hawkins, Milt Jackson, Sonny Rollins, Gigi Gryce i Clark Terry. Uvijek se zalomi i poneko novo izdanje, obično kakav zagubljeni snimak, kao što je glazba iz filma “Les Liaisons Dangereuses”, Rogera Vadima, objavljena tek ljetos, snimak zajedničkog koncerta s Johnom Coltraneom u Carnegie Hallu iz 1957. (album objavljen 2005.), ili zvučni zapis s koncerta održanog u Parizu 1954., objavljen ove godine pod naslovom “The Centennial Edition Paris 1954”.
Monkovim ljubiteljima svakako ne bi trebali promaknuti brojni albumi koje je njemu u čast snimio saksofonist Steve Lacy. Stotu obljetnicu rođenja Theloniousa Monka svojim albumima koje sadrže njegove skladbe odsvirane na novi način obilježili su američki trubač Wadada Leo Smith (“Solo: Reflections and Meditations On Monk”), francuski pijanist Laurent de Wilde (“New Monk Trio”) koji je o svom mnogo slavnijem kolegi za Gallimard prije 20 godina napisao kompetentnu knjigu, te mladi pijanist podrijetlom iz Indonezije Joey Alexander (“Joey.Monk.Live!”). Neke od najuzbudljivijih skladbi jazza, dovoljno je spomenuti “'Round Midnight”, “Blue Monk”, “Straight, No Chaser”, "Ruby, My Dear”, “In Walked Bud”, ili “Well, You Needn't”, napisao je upravo Thelonious Monk, glazbenik čijoj se baštini uvijek treba s debelim razlogom i dubokim naklonom vraćati.
Piše: Draško CELING