Opet kraj godine (još jedne) i opet muka oko izbora. Glazbenih, naravno. Izbora najboljih albuma proteklih 12 mjeseci, onih koje smo više slušali i manje zaboravljali dok smo manijakalno, svakog dana, tjedna i mjeseca hodili kroz bespuća recentne popularne glazbe svih mogućih i nemogućih vrsta i podvrsta. Nije pritom bilo lako ostati prizemljen, objektivan još manje, a kad se sve to što smo čuli, nešto i prečuli, pomiješa u glavi s prvim minusima (temparaturnim, ali i onima na računima) i prvim mrazovima, eto nam nimalo zahvalnog posla proći još jednom gomilu zvučnih umotvorina godine koja se polako ali sigurno bliži svome kraju, s više ili manje drame u nama i oko nas.

Dakle, da pojednostavimo i skratimo ovo uvodno pametovanje - posao izbora najbolje glazbe za kraj godine nije ni ovaj put bio lak. Naprotiv, bio je težak k'o sam đavo, jer je cijela priča tipa Best Of zapravo skrivena u detaljima, jednako kao što je i sam Sotona skriven u detaljima, što bi bila neka vrsta parafraze na onu poznatu opasku o Đavlu i svijetu, no u našem slučaju Đavla ovdje, bar u ovom izboru, nema i s te strane možete biti mirni, no ima nečega što do sada nikad prije nije bilo kad smo u prethodnim godišnjim izborima zbrajali i oduzimali što je najbolje i odbacivali ono što je manje dobro. Konkretno, to znači da nam je izbor za 2017. poseban iz jednog razloga - nismo u nabolja LP izdanja uvrstili nikog od izvođača koje smo imali u nekoj od prethodnih izbornih godina. Dakle, nema na našem popisu odličnih ovogodišnjih albuma The Nationala, LCD Soundsystema, Kendricka Lamara, Protomartyra, Run The Jewelsa, The Afghan Whigsa i niza drugih koje smo izostavili iz glavog topa 30, ali ih nismo odbacili jer bi to bio suludi čin neodgovornosti. To pak znači da smo netom spomente odličnjake i neke ovdje nespomenute smjestili na posebnu stranicu, tek da vidite da ipak nismo prolupali. A što se službenog izbora top 30 tiče, tu se sad nalaze oni izvođači i autori o kojima smo pohvalno pisali tijekom godine (njihovim albumima), ali do sada ni jedan od njih (izvođača, autora), bez obzira na to koliko bio i jest poznat ili je posve izvan šire percepcije, nikad nije bivao uvršten ni u jedan dosadašnji godišnji pregled najboljih. Sad se takva sila “iz drugog plana” budi, pa je na takve došao red da ih spomenemo (neke nove, neke stare) jer stvarno imaju odlične albume, bez obzira na to što možda za neke niste uopće čuli. Ali mi jesmo i na to smo ponosni. Nismo objektivni nikako, ali smo subjektivni svakako, a najviše kad se radi o ukusu, o kojem ne treba raspravljati. A ono o detaljima, bilo da su o Bogu ili Đavlu, da završimo u tonovima “dobrih i loših predznaka”, upravo je sadržano u ovakvom konceptu izbora najboljih u 2017. godini. Naime, 30 ovdje navedenih imena i albuma u biti je 30 detalja koji upućuju da treba obratiti pažnju na male stvari, jer iz malih stvari nastaju velika zadovoljstva, a onda i takve male stvari postanu velike. Zaključno - zima je, Božić i Nova godina su pred vratima, i ako vam netko od ovih 30 malih/velikih albuma uljepša blagdane, reći ćemo da smo u nakani uspjeli. No, ako vas uopće nije briga za ovaj i ovakav naš izbor, ne mari, ionako smo ga radili za svoj gušt, za svoju dušu, eksplicitno, iz neke naše implicitne stvarnosti. (D.J./N.K.)

FATHER JOHN MISTY
Pure Comedy
 Na svojem trećem izdanju Father John  Misty primijetio je da smo postali glupi i  nijemi, ili smo možda oduvijek bili bića  koja su potpuno krivo shvatila vlastiti  opstanak. Neočekivani dragulj iz glave  Josha Tillmana koji savršeno oslikava tre nutak u kojemu se nalazimo, sipajući pred  nas mnoštvo genijalnih stihova o propasti  civilizacije, uništenom planetu, kapitaliz mu, modernoj umjetnosti, tehnologiji,  smrtnosti, Ovidiju, boy bendovima, mi zantropiji i ljudskoj gluposti, ali nudeći  nadu i ljubav na kraju svojeg epa. “Pure  Comedy” je savršeni spoj Eltona Johna,  Kurta Vonneguta, Boba Dylana, Marcela  Prousta, Billija Joela, Leonarda Cohena,  Grama Parsonsa, Marka Twaina, Van Dyke  Parksa i Randyja  Newmana.

LORDE
Melodrama
 Gotovo svaki trenutak ovog albuma  pravi je mali pop-dragulj, na kojemu je  Lorde opjevala vlastiti život, izjavivši kako  je ovo njena “ploča o samoći”. Ili kako je  to biti mlad, uspješan i uživati u he donizmu koji ide uz njezine godine. No u  njezinim tekstovima ima dovoljno mu drosti i tuge pa ovo nije instantni  pop-proizvod. Uglavnom, mlada Novo zelađanka preživjela je sindrom drugog  albuma na zaista impresivan način, jer  “Melodrama” je po svemu mnogo bolji  album od svoga predhodnika - bogatiji,   raznovrsniji, zanimljiviji i eklektičniji. Lor de je uz  pomoć izvršnog producenta  Jacka Antonoffa na “Melodrami” napra vila sve dobre poteze i snimila lijepu,  pametnu i zaraznu pop-ploču.

ALGIERS
The Underside Of Power
 Ovaj drugi album benda iz Atlante predvođenog Franklinom  Jamesom Fisherom je  neuhvatljivo ekletična ploča koja se bavi promjenom političke klime u SAD-u i Velikoj  Britaniji te porašću ksenobije, fašizma i straha. Album im je producirao Adrian Utley iz  Portisheada, a njihov spoj post-punka, gospela, psihodeličnog soula, afrobeata, industriala,  novog vala i jazza, neodoljivo nas podsjeća na vrhunce PIL-a, Suicide i XTC, s odmjerenom  dozom Depeche Modea i MC5, prebačenih 40 godina u budućnost. Stoga prije nego postanu  veliki bend, imate ih prilike gledati u zagrebačkoj Močvari koncem siječnja 2018. godine.

EXQUIRLA
Para Quienes Aún Viven
 Kvintet iz Madrida snimio je album koji zvuči doista  sjajno, maštovito i uznosito, blizu  remek-djela (ako već i nije), s produkcijom, aranžmanima i miksom od kojih zastaje dah.  Maestralna atmosfera, ritmička i melodijska struktura svih osam pjesama, lagani akus tično-folkerski  uvodi na putu prema katarzičnoj završnici kroz  “bolerovsku” gradaciju  napetosti, magični je flamenko-metal. Nesvakidašnji spoj post-rocka i tradicionalnog  španjolskog flamenka, Exquirla će možda zvučati poput nekakve nadnaravne fuzije  flamenka, Nirvane, Mogwaia, Deftonesa, Mono i ISIS, uz malo blacka. Pustolovina duha,  emocionalna potraga za identitetom kroz magična snoviđenja...

SLOWDIVE
 Nakon nevjerojatne stanke od čak 22 godine, Slowdive su snimili četvrti album,  naslovili ga imenom benda, te ostavljaju dojam kako su Rachel Goswell, Neil Halstead  i Simon Scott, jezgra originalne postave, doista odlučili krenuti od početka i uzvratiti  udarac gomili ovodobnih shoegazera koji prekopavaju po njihovim starim pločama u  potrazi za vlastitom inspiracijom. Doista, u samo osam novih pjesama Slowdive od  otvaranja sa “Slomo” preko “Star Roving”, “Don't Know  Why” i “Sugar for the Pill” do  završnice s “Go Get It” i “Falling Ashes” suvereno hode po shoegaze terenu koji su  sami utabali, evocirajući u ponešto modernijem ruhu vlastitu prošlost u sadašnjosti  koja je, kakva god bila, njihova koliko i naša.

JLIN
 Black Origami
  Drugi album producentice iz Indiane,  punim imenom  Jerrilynn Patton, nazvan  “Black Origami” novo je sjajno  poglavlje  u karijeri ove talentirane glazbenice, čiji  je debi “Dark Energy” prije dvije godine  oduševio kritičare  diljem svijeta. Novi al bum, na kojemu je surađivala s  Wil liamom Basinskim, Holly Herndon, Fa wkesom i Dope Saint Judeom, epsko je  izdanje na kojemu njezina  sposobnost  građenja skladbi oduševljava, a posebice  se to  odnosi na korištenje ritmova koji  nas napadaju iz svih  smjerova. Poput  unučadi elektronskih velikana 80-ih i  90-ih, Jlin uspješno spaja sve ideje ko jima su se koristili njeni očigledni uzori  te stvara moćnu, urbanu i originalnu   elektronsku glazbu 21. stoljeća.

MYRKUR
 Mareridt
  Od kada je Amalie Bruun napunila  30 godina i uzela pseudonim Myrkur,  njezin je autorski potencijal konstantno  rastao - od EP prvijenca preko prvog  albuma “M” i akustičnog live izdanja  “Mausoleum” do novog, drugog LP-ja  “Mareridt” (u prijevodu: noćna mora),  vrhunca njezina dosadašnjeg stvaralaš tva. Novi album zvuči sjajno zahvalju jući producentu Randallu Dunnu (Sun  O))), Marissa Nadler...) i nizu pratećih  glazbenika, no Myrkur je ta koja svo jom interpretacijom nosi svaku od 11   pjesama. Spoj black-metala i nordij skog folka u veličanstvenom izdanju. Ili  manifestacija noćnih mora u ozračju  drevnih šuma gdje se svjetlost teško  probija, gdje tama gmiže stoljećima,  dok demoni kucaju na vrata...

ROBERT PLANT
  Carry Fire
  Robert Plant je na svom novom albumu,  još jednom koji je snimio s pratećim ben dom The Sensational Space  Shifters, ot pustio sve kočnice, uhvatio se u koštac s   grijesima modernog svijeta što je opjevao u  “New  World” (kolonijalizam ) i “Carving Up  the World Again”  (nacionalizam). “Bluebirds  over the Mountain” prekrasan je blues, lje potica od pjesme koja u goste dovodi Chris sie Hynde, a naš favorit s albuma je “Keep It  Hid”. Svemu još pridodajte očigledne ut jecaje folka, bluesa, kao i indijske, keltske te  glazbe Bliskog istoka, pa vas možda taj  fantastični spoj natjera da poslušate “Carry  Fire” i uživate u novom Plantovu albumu.

SAMPHA
 Process
  Sampha Sisay je singer/songwriter iz juž nog Londona, a  album “Process” njegovo je  debitantsko longplay izdanje. Sampha je  inače vrstan producent i remikser, a istaknuo  se surađujući sa slavnim imenima poput  Jessie Ware, Drake, Kanye West, Solange,  Koreless i Katy B. Svih deset pjesama pomno  je “skockano” da zvuče dopadljivo, no po dalje od svake trivijalizacije. Sampha zna  napisati i skladati pjesmu prožetu efektnom  lirikom, te ju i majstorski otpjevati. Klavirska  balada “(No One Knows Me) Like the Piano”  neodoljiva je, uostalom kao i svih deset  pjesama. Potentan i moderan R&B  soul.

KLIMT 1918
 Sentimentale  Jugend
  Četvrti album “Sentimentale Jugend” os tvarenje je sna braće Marca i Paola Soellne,  tipova koji stoje iza imena benda Klimt 1918.  Ovo je daklem njihovo remek-djelo,  kakvo  teško da su i najzagriženiji fanovi očekivali  kad su klimtovci prije 18 godina započeli  svoju glazbenu  postolovinu vodeći se stras nim zanimanjem za radove grupa poput The  Cure, Bauhaus, Joy Division i stari Cult.  Konceptualno djelo postmodernističke na ravi, začudne  glazbene i emocionalne su gestivnosti, kojemu zaraznu  privlačnost osi gurava sjajna produkcija i miks te  melodiozni  analogni sintesajzeri. Melankolično blagoz vučje i blagoglasje.

ACTRESS
 AZD
  Darren J Cunningham uistinu je zanimljiva  ličnost na  britanskoj glazbenoj sceni, a “AZD”  je konceptualno djelo koje se bazira na mno štvu utjecaja i ideja. Bez obzira na to referira li  se na Jamesa Hamptona ili Anisha Kapoora,  kada je u pitanju arhitektura, ili se bavi  Jungovim teorijama, dok nudi svoj glazbeni  miks koji podjednako duguje glazbi iz Star  Warsa, ali i francuskom kompozitoru Gabrielu  Fauréu, Actress na “AZD” dokazuje kako nje gova vizija elektronske glazbe iza svog pri vidno hladnog i otuđenog svijeta nudi mno štvo kompleksnih i hvalevrijednih ideja.

NICOLE ATKINS
 Goodnight  Rhonda Lee
  Nicole Atkins na ovom albumu zadi vljujućom lakoćom miješa crooner glazbu  50-ih, psihodeliju, soul i rhythm and blues  60-ih, pop-utjecaje Brill Building škole, iz vorni rock'n'roll i tradiciju country-folka, na ravno američkog. Njezin glas, odnosno način  na koji pjeva, podsjeća na Roya Orbisona,  Lorettu Lynn, ali i na Franka Sinatru, pomalo  i na Chrisa Isaaka, ili na neku od nešvilskih  pjevačica. Za divno čudo, taj eklektični stil  Aktnisove nije nimalo zbrkan, naprotiv, pitak  je i vrunski posložen, emocionalno vrlo doj mljiv, snažnog lirskog naboja.

PAIN OF SALVATION
 In the Passing  Light of Day
  Nove pjesme POS-a moćno su hi-tech  blagozvučje, nimalo sterilno, već duboko  senzibilno, u svim segmentima. Daniel Gil denlöw u akustičnom bluesu “Silent Gold”  zvuči pak poput Jacka Whitea, a kad nakon  mirnih početaka iz pjesama prosukljaju funk  ritmovi, dramatične gitarske solaže, čak i  ponešto soula i efektne elekronike, strast i  energija razornog su učinka. U svakom slu čaju očekivan i znakovit naziv za grupu od  koje, kada zagrebete dublje ispod površine, u  njihovoj lirici i glazbi možete zamjetiti i  mnogo toga što s metalom, napose onim u  klasičnom smislu, baš i nema veze.

EMPTINESS
 Not for Music
  Dvadeset je godina karijere obavijene  tajnovitošću za ovaj belgijski kvartet ino vatora iz Brusselsa, koji su uz pomoć  producenta Twiggya Ramireza dobili novu  širinu i dubinu, pa su pjesme na novom  albumu “Not For Music” poprimile ne kakav atmosferični neon dancefloor ugo đaj bliži recimo Massive Attacku, čak i New  Orderu i Depeche Modeu. Fascinantno  otvaranje s “Meat Heart”, ništa slabiji  nastavak s “It Might Be” i “Circle Girl” te  završnica s “Ever” i “Let It Fall”, dokaz su  kako se mračni i depresivni “koncept  praznine” koji zagovaraju Bezier i društvo  sasvim dobro uklapa u ovodobni welt schmerz.

BROCKHAMPTON
 Saturation 1 & 2
  Hip-hop kolektiv, koji sebe naziva boy bandom, dolazi iz suncem obasjane Kalifornije  gdje su prošle godine objavili hvaljeni mixtape “All-American Trash”. No, to je samo bio  uvod za dva moćna albuma nazvana “Saturnation”, na kojima pokazuju kako hip-hop nije  samo gomila netalentiranih “opakih” igrača koje imamo prilike gledati na televiziji. Kolektiv  predvođen Kevinom Abstractom, u kojemu je čak 14 mladih i pozornosti željnih repera  možda doživi sudbinu  Odd Future (Tyler, The Creator i Frank Ocean), no ako i ne uspiju,  uvijek im ostaju tri sjajna albuma za hvaljenje po zabavama.

 CREEPER
  Eternity, In Your Arms
  Kad se pozornije presluša album prvijenac Creepera, postaje jasno  zašto su “Puzavci” aktualna hype senzacija koja se pojavila u pravi  trenutak za britanske medije. Album “Eternity, in Your Arms” prava je  blagodat za uši jer kad  Creeperi krenu s furioznom “Crnom kišom” (“Black  Rain”), pa u sličnom deliričnom tempu nastave s “Poison Pens”,  “Suzanne” i fenomenalnom “Misery”, opraštate im sav taj pretenciozni  koncept (lirika, glazba, pojava) utemeljen na mješavini J. M. Barrieja  (Peter Pan), Davida “Ziggy Stardust” Bowieja i onoga što je preostalo od  My Chemical Romancea.

NADINE SHAH
 Holiday  Destination
  Na novom albumu “Holiday Desti nation” Nadine Petra Katarina Shah pred stavlja se u do sada najangažiranijem  izdanju, zabrinuta zbog migrantske krize,  Brexita, terorizma i svega drugog što se  događa u svijetu i naravno u Velikoj  Britaniji. Glazba je sjajna, jer spoj kraut  rocka, postpunka i punka prepun je ener gije i adrenalinskog naboja koji frca na sve  strane od uvodne “Place Like This” do  završne “Jolly Sailor”. Dakle, smjestite se  udobno u fotelju i preko slušalica (ili bez  slušalica), poslušajte kako zvuči naočita  Nadine, pomalo na tragu Clasha, P.I.L-a,  Amy Winehouse i PJ Harvey.

JAPANDROIDS
 Near To The  Wild Heart  Of Life
  Pet godina nakon “Celebration Rocka”  vankuverski dvojac Brian King i David  Prowse vratili su se s albumom koji po kazuje kako još uvijek nisu odustali od  čarobne formule koja ih je proslavila i  zbog koje smo zavoljeli taj njihov bes kompromisni miks Brucea Springsteena,  Hüsker Düa, Replacementsa i Who. No,  iako se fragmenati spomenutih glazbe nika mogu pronaći i na novom albumu  “Near to the Wild Heart of Life”, treba  iskreno reći kako Japandroids imaju pjes me toliko karakteristične samo za njih da  im se jednostavno treba prepustiti i uživati  u svakom  crescendu, lepršavoj gitari i  moćnom bubnju.

VINCE STAPLES
 Big Fish Theory
  Novi album “Big Fish Theory” miljenika  kritike Vincea Staplesa zaista je neobična  ploča, sonični iskorak negdje u rangu s  Westovim “Yeezusom”, na kojoj autor zalazi   duboko u sferu detroitskog techna, disto pijskog G-funka,  industrijala i housea, stva rajući glazbu koja ima više veze  s ulicama  Londona i Berlina nego rodne mu Kalifornije.  Svakim novim slušanjem ovog moćnog iz danja slušatelj pronalazi nove ideje i vr hunske stihove kojima se Staples tako le pršavo razbacuje.

GAS
 Narkopop
  Wolfganga Voigta, zajedno s bratom Reinhardom,  smatraju začetnikom minimal techna u Njemačkoj, jer  su 1993. otvorili glazbenu trgovinu Delirium u Co logneu, koja je kasnije izrasla u legendarnu dis kografsku kuću “Kompakt”. Pod pseudonimom Gas do  sada je objavio četiri albuma,  posljednji je bio “Pop”  (2000.), a 17 godina kasnije vratio se s ambijentalnim  monolitskim čudovištem od albuma, koji će vas za robiti i odvesti na putovanje s onu stranu Jupitera i  natrag.

IBEYI
 Ash
  Blizanke Lisa-Kaindé i Naomi Diaz,  nakon odličnog debija iz 2015., uspjele su  iznova snimiti album koji od uvodne “I  Carried This for Years”, u kojoj se u  pozadini čuje bugarski ženski zbor Le  Mystere Des Voix Bulgares, do posljednje,  naslovne “Ash”, ostavlja slušatelja hip notiziranog njihovim glasovima, sjajnom  produkcijom i stihovima koji će vam se  urezati u sjećanje i ostati tamo sve dok  svoje vrijeme ne posvetite nekoj drugoj  glazbenom čaroliji.

IGORRR
Savage Sinusoid
  Gautier Serre, koji se skriva iza pseudonima  Igorrr, doista je postao unikatna pojava fran cuskog undergrounda. Njegov miks pa gan-folka, jazza, drum 'n' bassa, jungle i  trip-hopa, klasike, hardcore punka, indus triala, death i black metala, ambijentalne  akustike, tribalnih tonova s napadnim ope retskim baritonom iz vlastitog grla, na  “Sa vage Sinusoid” zvuči zapanjujuće kreativno i  produkcijski i aranžmanski savršeno. Album  od kojih pucaju i bubnjići i krvne žile.

BRAND NEW
 Science Fiction
  Nesporno pod utjecajem U2, Radioheada,  Smithsa, filma, televizije i književnosti, napose  umjetnosti, Jesse Thomas Lacey je uz pomoć  trojice svojih majstora svirača stvorio pravo  čudovište od albuma, kakvo vjerojatno nitko nije  očekivao. Ono pak najvažnije u “znanstvenoj  fantastici” Laceya i grupe Brand New jest lucidna  vještina da se unutar konceptualne art-forme  slušateljima “podvali” sugestivna elaboracija  mentalnog stanja samog autora.

PRIESTS
 Nothing Feels Natural
  Sniman godinama, “Nothing Feels Natural” pogađa svakim stihom,  a ovih deset pjesama toliko je ekonomično u svakom trenutku, poput  ranih Siouxsie and the Banshees, da mu je gotovo nemoguće pronaći  zamjerku. Međutim, iako ih uspoređuju s britanskim kvartetom  Savages, Priests su mnogo više od običnog punk-benda u 21. stoljeću.  A “Nothing Feels Natural” beskrajno je zarazna ploča koja zaslužuje  svu pozornost koju trenutačno dobiva u SAD-u.

ME AND THAT MAN
 Songs Of Love  And Death
 Premda se u osnovi radi o tradiciona lističkoj varijanti  bluesa, zapravo mješavini  country-folk bluesa i  country-rock bluesa,  album “Songs Of Love And Death” baštini i  ponešto iz žanra Americane. Dvojcu Nergal  (Adam Darski) i John Porter čak se “zalomi” i  ponešto surfa i rock'n'rolla, a ne manjka ni  duhovitosti, ni optimizma, svim nevoljama  unatoč. Glazbeno savršen, krcat snažnim pjes mama i emocijama, album dvojca Nergal-Por ter impresivna je bluzerska epopeja...

JONWAYNE
 Rap Album Two
  Atmosferom “Rap Album Two” podsjeća na  neke vrhunce izdavačke kuće Rawkusa, poput  prvih izdanja Pharoahe Moncha, ili one za vodljive majstorije Hi-Teka zvane “Hi-Tek nology”, sa šarmantnom nostalgičnom do zom jednih Jurrasic 5. Dakle, iako dolazi sa  zapadne obale SAD-a, Jonwayne na ovome  albumu odaje počast svim velikanima s is točne obale s golemom dozom humora i  emocija koje izbacuje iz sebe u svakoj pjesmi.  Neočekivano dobar album.

GRAVE PLEASURES
 Motherblood
  Slušajući što, kako i o čemu pjeva Mathew  Joseph McNerney, oznaka “apocalyptic dea th-rock” čini se posve opravdanom, a i slika  božice Kali na ovitku albuma dodatno na glašava taj dojam. Uz više ili manje referenci na  Killing Joke, Echo & the Bunnymen, Sisters Of  Mercy i Cure, “Majčinska krv” zavodljiva je,  “grobljansko” poetična evokacija prošlosti. Si rovije od Interpola i ranih Editorsa. Album koji je  u svakom tonu, melodiji, refrenu i ritmu jednako  dojmljiv retrofuturistički hommage.

NIBIRU
 Qaal Babalon
  Na drevnim mitovima od Babilona preko  Egipta do svemira  utemeljen rad talijanskog  benda Nibiru prožet okultizmom kompleksan  je psihodelični trip koji kroz četiri skladbe,   suvereno hodi bespućima mitskoga i mis tičnoga, stvarajući nelagodan osjećaj na dnaravnih dimenzija “implicitnog reda” koji  se manifestira u našoj “eksplicitnoj stvar nosti”. Nibiru su fascinantni izdanak un dergrounda koji svoju igru igraju prema  svojim pravilima.

OFFA REX
 Queen of Hearts
  Album “The Queen of Hearts” kojega su  Colin Meloy i njegovi The Decemberistsi snimili  s britanskom folk-pjevačicom Olivijom Cha neyem, zvuči magično, elegično, sjetno, me lankolično i izvanvremenski, kao da ste vre menskim strojem prebačeni u 19. stoljeća kada  je britanski folklorist James Francis Childe  skupljao narodne napjeve po brdima i do linama Engleske. Svježe, moderno i povre meno nestvarno, prepuno opipljive tuge i  neshvatljive ljepote.

ROYAL THUNDER
 Wick
  Za razliku od svojih prethodnika, album  “Wick” zvuči ujednačeno i formom i sa držajem, napose kvalitetom, bez praznog  hoda. I to bez obzira na to što je riječ o  bendu na tragu klasičnog rocka, hard-roc ka, s elementima psihodelije  generirane iz  “zlatnih šezdesetih” koji, između ostaloga,  zaziva duhove Janis Joplin i Led Zeppelina,  a ne preza ni od okultnog dekora. Royal  Thunder u ovakvom nadahnuću funkcio nira moćno i glazbeno i lirski i pro dukcijski. Prava južnjačka kraljevska gr mljavina.