Susret s Istrom 1961 vjerojatno će značiti povratak u udarnu postavu “bombardera” Petra Bočkaja koji je i protiv Rudeša još jednom, šesti put ove sezone, pokazao svoje umijeće izvođenja slobodnih udaraca. Sada više nije priča koliko ih je zabio, nego postotak iskoristivosti tih slobodnih udaraca. Bio bi to vrlo visok postotak. Zanimljiva je još jedna stvar. Teško se možemo sjetiti da je koji vratar uspio zaustaviti Bočkajev “slobodnjak”. Ako ne bi bio pogodak, udarci bi završavali u okviru, zapinjali za “živi zid” (u Zaprešiću se to dogodilo čak triput), ili bi, što je rijetko, završavali izvan okvira. Još apsurdnije kako je najbliži tome da obrani Bočkajev slobodnjak bio Ivica Ivušić, sad već bivši vratar Istre 1961 još ljetos, ali je propustio taj ne baš dobro izveden slobodni udarac kroz ruke i noge. On je valjda jedini vratar koji je bar dotaknuo loptu koju je iz slobodnjaka uputio Bočkaj. Bilo je u Gradskom vrtu dosta majstora slobodnih udaraca u povijesti, pa ih nećemo redom nabrajati, ali ovakav majstor poput Bočkaja jako se dugo nije pojavio. Valjda još tamo od 2003. godine i Roberta Špehara. Zapravo, ono što je kod Bočkaja sjajno jest to što je kod svih već stvorio percepciju kada namješta loptu kako je pogodak sasvim izvjestan rasplet. Sjećamo se, tamo osamdesetih godina prošloga stoljeća u YU prvenstvu sličnu su radost izazivali udarcu iz kuta. Izvodili su ih Branko Karačić, Ante Rakela i Milenko Vukčević, a u pogotke pretvarali sjajni skakači poput Vlade Kasala, Milana Jankovića, Ivice Kalinića i drugih, ili bi te ubačaje na drugoj vratici dočekivao Davor Šuker. Još ako bi loptu prije izvođenja kornera poljubio legendarni centarfor Ivan Lukačević, koji je tada bio direktor stadiona i uvijek je stajao pokraj jugoistočnog kuta igrališta, taj je korner, uvijek, bar se tako vjerovalo, završavao pogotkom. Tako je i s Bočkajem. Kad on namjesti loptu za slobodan udarac na razdaljini 23 do 25 metara, ljudi se već unaprijed počnu radovati. Baš prava “zona Bočkaj”...D. Keler