Poslije čitanja uistinu opširne, ali nikako i zamorne knjige I. Miškulina (1979.), Šeks. Politička biografija (riječ je o povjesničaru mlađe generacije koji se bavi poviješću Hrvatske u XX. stoljeću), postao sam svjestan koliko je bio u pravu poznati sovjetski/ruski pisac A. Solženjicin kada je rekao da oprezan čovjek nije nikakav čovjek.

A glavni junak ovog svojevrsnog političkog trilera, V. Šeks, koji je svoju profesionalnu karijeru počeo krajem 1960-ih godina kao pravnik u Vinkovcima, a nedugo poslije toga u Osijeku, na mjestu zamjenika okružnog tužitelja, bio je u svome životu sve drugo samo ne “oprezan čovjek”! Ne znam je li V. Šeks u mladosti čitao “Pohvalu ludosti” Erazma Roterdamskog, ali ako kojim slučajem i nije, to ga nije spriječilo da u životu ne slijedi “mudre” naputke ovog velikog humanističkog pisca. A jedan od tih njegovih čuvenih naputaka zahtijevao je da svaki čovjek u svome životu, ako želi da ga se smatra mudrim, onda mora u svim situacijama izricati i poneke “ludosti”. I to činiti vremenima usprkos!

I upravo je to, cijeli svoj život, a nemamo osjećaj da ima namjeru odustati od te svoje “lude” prakse, činio V. Šeks. I cijenu koju je plaćao, a koju kao što se dadne vidjeti plaća i dalje, nikada nije bila mala. Tu svoju sklonost da u svakoj prilici u javnosti, u kavani, u parlamentu, u medijima, na tribinama, govori i one manje lijepe stvari o društvenim pojavama, pojedinim likovima, skupo je plaćao, od gubitka radnog mjesta pa sve do odlaska u zatvor, u Staru Gradišku. Naravno, da u onim “vunenim vremenima”, u 1980-im godinama, nevolje koje su vas zadesile nikada nisu bile jednokratne. One su uvijek imale i svoje nastavke. Poput meksičkih i turskih sapunica. Svatko onaj tko se usudio posumnjati da živi u “najsretnijem društvu na svijetu” morao je do kraja života plaćati svoju sumnju. Mogli ste izići iz zatvora, ali to još uvijek nije značilo da možete i slobodno raditi. Doduše, mogli ste se javljati na natječaje, što je naš junak redovito i činio, i pri tome se, u nekim trenucima i sjajno zabavljao, tako što se iznova rugao sistemu koji je ozbiljno smatrao da podnositelj molbe nije podoban ni da bude pomoćni radnik na osječkim grobljima, ali morali ste biti svjesni da će vas do kraja života pratiti stigma “nepouzdane, opasne osobe”, koja se već ranije usudila dovesti u pitanje najviše društvene vrijednosti, samoupravljanje, politiku nesvrstanosti, narodnooslobodilačku borbu, bratstvo i jedinstvo naših naroda…!

A sve je počelo davne 1971. godine. Tada sam prvi put i čuo za V. Šeksa, zamjenika okružnog javnog tužitelja u Osijeku. (Zanimljivo je da sam stjecajem okolnosti poznavao i neke druge ljude u okružnom javnom tužiteljstvu, koji su se ozbiljno uplašili nekih novih političkih vjetrova u tadašnjem društvu, gdje je taj osjećaj nesigurnosti uglavnom proizlazio iz straha za svoje političke i ine pozicije). Naime, u našoj kući redovito se, između ostalih novina, čitao i “Vjesnik u srijedu” (vjerojatno najbolje i najtiražnije tjedne novine ikada tiskane u Hrvatskoj), gdje je te, 1971. godine, u broju od 11. kolovoza objelodanjen tekst M. Proface, Tko čita naša pisma?

Godina 1971. jedna je od onih traumatičnih godina naše povijesti. To je godina kulminacije Hrvatskog proljeća, pokreta koji predstavlja prvi i posljednji pokušaj hrvatskih komunista da u svojoj dugoj povijesti na dnevni red stave rješavanje “hrvatskog pitanja”, da se pokrene posvemašnja demokratizacija i decentralizacija jugoslavenskog socijalističkog društva, da odluke “brijunskog plenuma” o kontroli rada tajnih službi postanu integralni dio naših svakodnevnih života, a ne da se cijeli taj slučaj svede na obični provincijalni sukob za vlast, i gdje će se sve završiti smjenom samo jednog čovjeka i njegovih prvih suradnika, a sve drugo ostat će isto kao i prije. I da se doista radilo o tome pokazuje i ovaj “osječki slučaj”. Riječ je o jednoj od najvećih političkih afera koja na najbolji način demonstrira sav “sjaj i bijedu” Hrvatskog proljeća. Ma koliko god su se neki od hrvatskih političara trudili mijenjati postojeće političke i ekonomske odnose u ondašnjem društvu, upravo krajnji rezultat ove afere pokazuje da su bili i više nego nemoćni. Stare partijske strukture nije bilo moguće samo tako pobijediti, a njihova reakcija bila je i više nego žestoka. I umjesto da budu kažnjeni pravi krivci, djelatnici službe državne sigurnosti, unitaristi, dogmatsko-boljševički elementi u partiji, cijenu je morao platiti onaj koji je ukazao na očite deformacije, eklatantne povrede ljudskih prava, prava na tajnost pisma - mladi pravnik V. Šeks. (Zanimljivo je da je inače vrlo pedantnom autoru ove političke biografije promakla činjenica da je iznimno hrabro uredništvo “VUS-a”, čini mi se već u sljedećem broju, moralo objaviti novi tekst o istom slučaju u kojem se iznose neke druge činjenice i u bitno se drugačijem svjetlu prikazuje rad ondašnjih tajnih službi. To samo dodatno pokazuje elementarnu nesigurnost ondašnje hrvatske politike koja se očito uplašila svoje hrabrosti i vjerojatno pod dojmom sadržaja razgovora s Titom u Zagrebu, u hotelu “Esplanade”, početkom srpnja iste godine, imala potrebu distancirati se od svojih političkih “jastreba”). I ovaj vojni epitet postat će jedan od zaštitnih znakova kasnije političke karijere V. Šeksa, kojeg se on, uza sva moguća, a često i argumentirana opravdanja, nikad više neće moći u potpunosti osloboditi. Doduše, treba biti iskren i reći da je bilo političkih momenata kada je i sam činio sve da ga drugi baš tako percipiraju. I koliko ga ja poznajem i više sam nego siguran da je u tim situacijama istinski uživao!

A da mu opreznost uistinu nije vrlina V. Šeks, na najgori mogući način demonstrirat će početkom 1980-ih godina, kada je u nekim osječkim kavanama, pred nepoznatim ljudima, otvoreno i javno iskazivao svoje mišljenje o delikatnim političkim i historijskim temama. Tu vrstu “kavanske hermeneutike” (pre)skupo je platio: odlaskom u zatvor/na službeni put, u Staru Gradišku. Doduše, u svakoj nevolji ima i nekih pozitivnih elemenata pa će upravo zahvaljujući toj činjenici da je kažnjen zbog verbalnog delikta, jer je u društvu provokatora iznosio “neistine” o stanju u društvu (s današnje perspektive te kvalifikacije zvuče i više nego benigno, gotovo na razini smiješnoga), postati poznat i u jugoslavenskoj, ali i u svjetskoj javnosti. (Uistinu je velika šteta što je poslije 1990-ih godina od te javnosti tako olako odustao u korist nekih drugih, do tada posvema anonimnih i beznačajnih aktera, a da svoj politički i znanstveni kredit nije ni pokušao iskoristi, jer je mislio da je kudikamo važnije pozicionirati se na domaćoj političkoj sceni. Nitko me ne može uvjeriti da se ta neiscrpna energija nije mogla mudrije iskoristiti. Doduše, postoje situacije kada je kudikamo važnije biti u malom selu Kijevu, u Dalmatinskoj zagori, nego negdje u “bijelom svijetu”). Mislim da mu je ta činjenica o iznimnoj popularnosti u ozbiljnim pravničkim i disidentskim krugovima pružala izvjesnu satisfakciju za sve one nevolje kroz koje je tih godina prolazio, od nemogućnosti bavljenja odvjetničkim poslom, pa sve do nemogućnosti da vlastitoj obitelji osigura neku pristojniju i manje stresnu egzistenciju. Mislim da je boravak u zatvoru u Staroj Gradiški bitno utjecao na njegovo daljnje političko djelovanje koje će postati bitno radikalnije i nacionalno osvještenije. To zatvorsko iskustvo trajno ga je obilježilo, jer kao što je jedan drugi uznik, V. Gotovac, u razgovoru s M. Krležom rekao: “Gradiška nije ni zatvor, ni tamnica, ni logor, nego mješavina svega toga. Smetište za ljude”.

Stoga je bilo posvema logično da V. Šeks bude jedan od predvodnika istinskih demokratsko-nacionalnih promjena u bivšoj Jugoslaviji. Za razliku od jugoslavenskih i hrvatskih komunista koji su i u tim historijskim vremenima i dalje prakticirali poznatu “hrvatsku šutnju”, on je od prve shvatio da poslije pada Berlinskog zida više ništa neće biti isto. Doduše, nisam siguran je li i sam V. Šeks u potpunosti zadovoljan s onim što je slijedilo poslije toga. Naime, pokazalo se da je relativno jednostavno, možda čak i lakše od očekivanog, bilo srušiti ono “staro”, ostvariti san o samostalnoj i neovisnoj “hrvatskoj državi”, ali da već s uspostavljanjem demokratsko-liberalnih odnosa u hrvatskom društvu nismo imali baš nekog uspjeha da bismo se mogli nešto jako hvaliti. One prave hrvatske tradicije, koje su pretpostavljale slobodu, poštovanje raznolikosti i poštivanja suvremenih civilizacijskih uvjeta društvenog života, pretpostavili smo nekim drugim, manje poželjnim i prihvatljivim tradicijama. I tu negdje treba tražiti odgovornost sviju nas koji smo u svim tim procesima sudjelovali. Krajnje je vrijeme da se odgovori i na ta manje ugodna pitanja: Zašto najčešće u prijelomnim povijesnim trenucima biramo one retrogradne, isključivije političko-povijesne tradicije koje uopće ne korespondiraju s vladajućim znakovima ulice? Tim više što sam uvjeren da i V. Šeks zna i vidi ono što je bolje, a često je u svojem političkom djelovanju svjesno birao ona lošija rješenja zbog viših državnih interesa. Još jednom se pokazalo da je bio u pravu pjesnik kad se zapitao hoće li sloboda moći pjevati kao što su to sužnji pjevali o njoj! Mislim da od te teme “zašto je tome tako” nije odustao ni junak ove jedinstvene biografije, jer ta tema integralni je dio njegove intelektualne prtljage. Opisi tih intelektualno-političkih dvojbi nedostaju nam u ovoj knjizi. Tim više što je knjiga, zapravo, opis stalnih političkih sukobljavanja našega junaka protiv drugih. I u tim sukobima najčešće je bio usamljen. Oni koji su mu davali kakvu-takvu potporu najčešće su to činili zbog vlastitih, a ne općih interesa.

I sve ono što će se tih godina događati, formiranje prvih političkih stranaka, višestranački, demokratski i slobodni izbori u proljeće 1990. godine, pobjeda HDZ-a, konstituiranje Sabora, formiranje vlasti, donošenje tzv. “Božićnog Ustava”, provedba referenduma o samostalnosti Hrvatske, nametnuti rat, sukobi frakcija unutar HDZ-a, pobjeda u ratu, sustavan rad na zakonskim rješenjima, burni parlamentarni život, permanentni politički sukobi kako unutar vlastite stranke tako i na hrvatskoj političkoj sceni, odnosi s prvim predsjednikom, politički usponi i padovi…, sve to pripada nedavnoj prošlosti koja je u ovoj političkoj biografiji jednog od naših najdugovječnijih političara, koji još uvijek nije odustao od bavljenja politikom, ali sada to čini na drugi način, tako što marno piše knjige svojih neponovljivih sjećanja na ta burna i jedinstvena vremena, uistinu do najsitnijih detalja, uz neke manje značajne propuste, sjajno obrađena.