Iako još nije zaigrao u našim kinima, slovenski dramski film „Rudar“ (2017.) redateljice Hanne Slak valjalo bi svakako pogledati, ako ništa drugo onda zbog osebujne priče koja se temelji na autobiografskoj prozi Mehmedalije Alića (56), slovenskog rudara podrijetlom iz Bosne, čiji su život obilježila dva strašna događaja u kojima je živote izgubilo mnoštvo ljudi.

U genocidu koji je pregazio Srebrenicu 1995. izgubio je oba brata, a stjecajem okolnosti upravo je on bio taj čovjek koji je 2008. prvi ušao u grotlo strogo čuvanog Barbarinog rova u štajerskom zaseoku Huda Jama nedaleko od Laškog u susjednoj Sloveniji. Ondje je zagazio u masovnu grobnicu s truplima i kosturima bačenim u pobjedničkom ludilu nakon svršetka Drugog svjetskog rata. Nije u taj rudnik napušten 1992. išao svojom voljom, poslao ga je ondje poslovođa kao najiskusnijeg u rudarskoj tvrtki nakon što je stigao nalog slovenskog državnog povjerenstva za skrivena grobišta. Zaobišao je betonski čep i stometarsku prepreku napravljenu kako u taj rov nitko nikada ne bi zavirio. Ono što je ondje pronašao ostavilo ga je bez riječi. Sve ga je to podsjetilo na Srebrenicu. U svojoj knjizi „Nitko i ništa“ čije citate prenosi Večernji list, opisao je što je vidio: „Oko mene počinje istinski pakao. Svuda vidim na desetke ostataka cipela, remenja, crvene žice za vezanje. Ubrzo na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta, ostala na izdisaju, oslikavala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik. Oko mene se sve okretalo, kao da me napao roj pčela.“ Alić se uživio u svoj zadatak vadeći kosti, medaljone Majke Božje Bistričke i ženske pletenice. No, brzo stižu upozorenja i zahtjevi da zašuti. Svoj posljednji rudarski zadatak skupo je platio jer je uskoro dobio otkaz.

Pretpostavlja se da su u Hudoj Jami zaglavili hrvatski vojnici i civili koje su zarobili partizani. Slovenski publicist Roman Leljak tvrdi da bi taj rudnik mogao skrivati trupla 3000 ljudi. Masovna pogubljenja, kakva su se dogodila i u Srebrenici 50 godina kasnije, partizanska vojska odradila je u vremenu od 25. svibnja do 6. lipnja 1945., tvrdi Leljak u svojoj knjizi „Huda jama - strogo čuvana tajna“ iz 2015. Samo dan nakon početka masovnog pokolja u Hudoj Jami Josip Broz će 26. svibnja na političkom zboru u Ljubljani izgovoriti ove riječi: „Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već ih je stigla većinu, samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme.“

Nije Slovenija bila nikakva iznimka kada je riječ o masovnim krvavim obračunima s klasnim i inim neprijateljima 1945. Ovih dana je u beogradskom tisku objavljena vijest o tome kako su u Arhivu Srbije pronađeni dokumenti o masovnim strijeljanjima u studenome 1945. Povjesničar Nemanja Dević dao je javnosti na uvid izvješće partijskog vodstva iz Velike Plane (kod Smedereva) poslano u Beograd. U njemu se kaže: „Iz priloženog popisa Ozne vidi se koliko smo ih do sada likvidirali. Trebalo bi ih još toliko biti … Likvidaciju vrši bataljun. Obavljaju ih trojke i petorke, ali one ne znaju koga likvidiraju. Na likvidaciji iskušavamo ljude jer je to jedan od najboljih načina koji stoji na raspolaganju. Njegova odlučnost, revolucionarnost, beskompromisnost, mržnja prema neprijatelju - izražava se tu najbolje. Tko ne može ubiti neprijatelja, taj teško i skoro nikako ne može biti komunist.“ Pronađen je još jedan dopis u kojemu piše: „One, za koje narod odobrava da se likvidiraju, likvidiramo noću, s lijepo otisnutom presudom. Rodbinu obavješćujemo da smo ih poslali za Beograd…“ Masovna grobnica u Velikoj Plani nalazi se ispod školskog igrališta.

Ljetos je slično štivo od kojega se diže kosa na glavi otkriveno i u Sloveniji. U dokumentu komunističke tajne službe pri Osvobodilnoj fronti Slovenije stoji: „Napad na stanove onih koji će biti likvidirani mora biti brz, odlučan i temeljit. Svako premišljanje i oklijevanje shvatit će se kao izdaja… Obitelji koje su na popisu se likvidiraju u potpunosti, tj. sve do zadnjega. Obitelj koja u svom sastavu ima makar samo jednog izrazitog antikomunista također se u cijelosti likvidira…“ Skupine za likvidacije, piše u naredbi, osim streljačkog naoružanja, sa sobom trebaju ponijeti i „noževe, sjekire, krampove, čekiće i slično.“ Dokument ne ostavlja nikakve dvojbe koga treba skratiti za glavu: „Bespogovorno se likvidiraju sljedeće skupine: 1. Poznate vođe antikomunističkog pokreta, vođe nacionalnih organizacija, Sokola, četnika, bivših orjunaša, članove streljačkih družina i slični. Za to su odabrana posebna odjeljenja čiji je prvi zadatak uništiti te skupine... 2. Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova, kao i njihovi najbliži suradnici… 3. Mora biti likvidirana sva bivša inteligencija koja nije sto posto vezana za KPS (Komunistička partija Slovenije, nap. a.) i koja nije u nju učlanjena. Tu se ne smije tolerirati i sama platonska naklonost za OF (Osvobodilna fronta, nap. a.). Toleriranje takvih neodlučnih elemenata značilo bi da se u novoj sovjetskoj državi kod njih među prvima javi nezadovoljstvo… 4. Likvidirati sve pripadnike buržoazije, kao i trgovce, krupnije obrtnike, sitne poduzetnike… 5. Razumije se da moraju biti likvidirani svi rentijeri, bogataši i industrijalci. 6. Konačno moraju biti likvidirani svi sitni predstavnici vladajuće klase, primjerice časnici, dočasnici, vojnici, policajci, financi … 7. Poubijati sve velike seljake, trgovce, kulake i njihove obitelji.“

U jednoj od pronađenih uputa tajne službe kaže se kako je kvota od četiri posto likvidiranog stanovništva za Sloveniju puno manja nego što je ubijeno u Sovjetskom Savezu nakon revolucije, kada je poubijano, kako se navodi, pet posto stanovništva. Što je snašlo nedužne civile u bivšoj Jugoslaviji nakon svršetka Drugog svjetskog rata najbolje opisuje ovaj citat pronađen u Fondu BIA (srbijanska tajna služba, nap. a.) i Vojnom arhivu u Beogradu: „Jedan od najglavnijih zadataka uopće… je uništenje domaće reakcije - izdajnika - njihovo istrebljenje iz samog korijena…“ U Sloveniji je pronađen i brzojav koji je 25. lipnja 1945. potpredsjednik Savezne vlade u Beogradu, Slovenac Edvard Kardelj, poslao predsjedniku slovenske vlade Borisu Kidriču u kojemu se kaže: „Bit će proglašena amnestija. Znači, nemate nikakvog razloga da budete spori u čišćenju kao što ste bili do sada.“

O tome što se događalo u našoj Slavoniji u to vrijeme govore dvije zanimljive knjige. Medijski je potpuno prešućena knjiga „Dokumenti o zločinima 12. proleterske brigade XII. udarne divizije III. Jugoslavenske armije u selima Kotara Donji Andrijevci početkom studenog 1945.“ objavljena u rujnu 2016. u nakladi Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. U toj knjizi su njezini autori Mate Rupić, Vladimir Geiger i Branko Ostajmer podastrli arhivsku građu o uhićenjima i likvidacijama u selima Kotara Donji Andrijevci nepoćudnih osoba uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu 1945. Ta knjiga sadrži iskaze i svjedočanstva o spomenutim zločinima te pregled pisanja tadašnjeg Glasa Slavonije, „glasila Narodne fronte za Slavoniju“. Dvadesetak uhićenih, mučenih i likvidiranih civila iz Jaruga, Kruševice, Sikirevaca, Slavonskog Šamca, Strizivojne i Velike Kopanice, među kojima su bile i tri žene, naposljetku je bačeno u Savu.

Drugu važnu knjigu slične tematike napisala je osječka povjesničarka i poznata društvena djelatnica Vera Erl. U knjizi „Križ u polju. Drenovački stradalnici Drugog svjetskog rata. Drenovačko-soljanska jama“, objavljenoj ljetos u nakladi Knjižnice Drenovci, Erl se bavi sudbinom svojih Drenovčana koje su 12. travnja 1945. po unaprijed sastavljenom popisu uhitili i pobili partizani. Iako su to mjesto „oslobodili“ pripadnici Dvanaeste krajiške brigade, neki svjedoci govore da je taj zločin počinila Šesta lička divizija. Najpoznatija pripadnica te postrojbe je buduća „prva drugarica“ FNRJ/SRFJ, pukovnica Jovanka Budisavljević.

Svjedoci smo s koliko se nostalgije i romantike pa i hinjenog znanstvenog ushita (ovo posljednje se odnosi na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) ove godine, u povodu 100. obljetnice Oktobra, govorilo o komunističkoj revoluciji kao o nekom čarobnom štapiću koji bi Hrvatima umornima od državnog kapitalizma trebao donijeti sreću, gospodarski rast i bolji život. Revolucija, zar to ikome treba ponavljati, najkraći je put do Hude Jame, dna Save, Drenovačko-soljanske jame, Jazovke, Maclja, Tezna, Kočevskog roga i istarskih fojbi. Zašto njezini zagovaratelji misle da bi neka nova revolucija baš njihove živote poštedjela, primjerice Crveni Kmeri su u Kampućiji pobili sve one koji su nosili naočale ili govorili strane jezike, i dodijelila im kao Bogom danoj crvenoj buržoaziji podsljemenske vile današnjih bogatuna?