Magazin
HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!
Objavljeno 9. prosinca, 2017.

Vezani članci

REPORTAŽA IZ ISLAMSKE REPUBLIKE

Slavonci u Iranu (II.): Danju teokracija, noću demokracija

Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada se samoupravni komunizam sažimao kao supernova transformirajući se u crnu rupu i povlačeći sve i svakoga za sobom, svakojake vijesti iz svijeta do mene i mojih prijatelja dopirale su kroz ekran, planski proizvedenog, RIZ televizora i preko velikoga platna osječkih kina Slavije, Papuka, Zvijezde, Zvečeva i Narodnog.

Svatko je prianjao za nešto sa zapada i iz Trsta, a ja sam tada bio obuzet Millerovim Pobješnjelim Maxom 2: Cestovnim ratnikom (filmom, naravno), postapokaliptičnom distopijom svijeta u kojem vlada nestašica nafte i vode, a u kojem žive gladni i svega željni napadači, ljupki branitelji i desperatni policajci. Banditski vođa bio je lord Humungus - ajatolah rock and rolla, kojega je sjajno odglumio Kjell Nillson. Tada sam se zbog sveg tog kaosa, klanja i prijetnji dobrano prepao i strahovao za budućnost. Ostala je potisnuta znatiželja - što je to i tko je taj ajatolah rock and rolla Humungus? Na ta pitanja koja su me silno zanimala, polako su se nizali odgovori.

Rock 'n' roll je manje-više lakonotna mladenačka glazba pridošla iz Engleske i Amerike. Ajatolah? Taj je pojam posve suprotan i nespojiv u tadašnjim i sadašnjim relacijama s rock 'n' roll pjesmuljcima. Možda postoji nekakva spojna mogućnost, možda, nakon nuklearne zime, kada sve pukne i rock 'n' roll budu pjevušili mladi na Bliskom i Srednjem istoku kao sada u postkomunističkom međuzemlju. Kod panarabejaca bi to i prošlo, ali kod islamista vjerojatno nikada.

ZVEKAN MIRZA

U doslovnom prijevodu riječ ajatolah znači Božji znak, a u šijitskom islamu naslov je to za visokog duhovnog velikodostojnika koji se odlikuje izuzetnim znanjem te je općenito prihvaćen kao autoritet u vjerskim pitanjima. On je Uzor! Osobe kojima je dodijeljen naziv marja' at-taqlid često su nosile i naziv veliki ajatolah. Ima ih samo u Iranu, ali ne i drugdje u šijitskom polumjesecu.

Nema sumnje koga je te davne 1981., po zadatku, redatelj George Miller trebao difamirati i postaviti osnovnu pop-misaonu konstrukciju za odnos prema Homeinijevom Iranu. Naime, titula ajatolaha je prva općeprihvaćena titula još od Safavidske dinastije u 14. stoljeću. Sada je čvrsto zacementirana u politički sustav Irana. I, eto, tako se iz znatiželje izrodila moja pramotivacija za izlet u Iran. Druga je planinarenje.

Društvance iz kluba “Žuti šešir” - Juraj Arambašić, Julije Zelenka, Maja Urban i Krešimir Kukulj - na brzinu je pokupovalo karte 8. lipnja 2017., baš na dan kada su prvi put nakon Islamske revolucije napadnute zgrade iranskog parlamenta i Mauzolej Ruholaha Homeinija. Situaciju su bez pompe riješili Basidži, dobrovoljci tlačenih. Što je bilo zapravo? Tko će ga znati? Znali smo samo kako je još 1979. godine rahmetli Imam Homeini izdao naredbu koja kaže: “Zemlja koja ima 20 milijuna mladih mora imati 20 milijuna spremnih snaga i kao takvoj joj nikada nitko neće moći nauditi”. Sada je taj broj mladog stanovništva, biološkog potencijala, najmanje udvostručen u ukupnoj masi od osamdeset milijuna Iranaca.

Pa tko se boji Iranaca još? Mi veseljaci zasigurno ne. Sve smo fino organizirali i za malo više od mjesec dana od medijskog nasilja (čitaj: medijske najave), otišli smo u Islamsku republiku Iran provjeriti je li istina ono što se veli: “Revolucija je kao bicikl, pada kada stane”.

Srećom za nas, sve u Iranu normalno vozi i radi, tako da smo preko planina, mora, pustinja i gradova Irana prešli ukupno 2500 kilometara.

Prvo smo, nakon noćnog leta, došli u zračnu luku Imam Homeini, i tamo uzeli prijevoz do podnožja vulkana Damavand u gorju Alborz. Od podnožja do 3500 metara nadmorske visine prastarim Nisan Patrolom bez prozora, po prekopanom prašnjavom makadamu, prevezao nas je mladi zvekan Mirza, s kojim smo stalno nešto pričali o njegovoj diskoglazbi iz ranih osamdesetih koja je tutnjala s neshvatljivo dobrog CD-a. Slušali smo 99 Luftbalons, Der Kommissar, Never ending story i mnoge druge hitove. To je trajalo nekih sat vremena. Zatim smo uprtili ruksake i onako umorni i prašnjavi isti dan, predvečer, dopješačili u bazni logor na visini od 4200 metara iznad morske razine. Postavili smo naša dva šatora, pribavili vodu, podgrijali neke retroiranske konzerve i prikupili snagu za novi dan.

Drugi smo dan u sandalama skočili gore do 4900 metara visoko, na aklimatizaciju. Na toj smo se visini zadržali nekoliko sati, izležavali smo se i uživali u lijepom sunčanom danu množeći eritrocite i ujednačavajući naše tlakove s tlakom okoline. Ostatak dana i noći, prije uspona na vrh Damavanda, iskoristili smo za hidrataciju, ćaskanje i odmaranje.

Sljedećeg jutra, oko četiri, krenuli smo na uspon. Bili smo škrti kupiti nove uloške za lampe pa smo do šest sati po stazi išli gotovo slijepi. Iznad pet tisuća metara navukli su se oblaci pa smo malo lelujali po magli. Na toj visini pa do vrha Damavanda atmosfera je prilično čudna zbog visoke koncentracije sumpora i općeg nedostatka kisika. Meni je bilo lijepo, kao i na svim drugim visokim vrhovima na kojima sam bio.

KAD NEBO GORI

Nakon nekih pet sati, nešto prije deset ujutro, uspeli smo se na 5610 metara visoki stratovulkan Damavand. Jak vjetar, oblaci i hladnoća potjerali su nas nakon nekog vremena u bazu. Kako ovaj lijepi vulkan nije previše zahtjevan, spust po njemu bio je uživancija i duhovno opuštanje. Hodajući prema njegovom podnožju, dumali smo što s preostalim danima.

Na povratku za Teheran stali smo u uglednom starom restoranu Tohid i navalili na hranu i slobodne utičnice za mobitele. Ovdje smo zapravo prvi i jedini put pošteno jeli puni obrok s predjelom, juhom, glavnim jelom, salatom i desertom. Tipično je jelo kombinacija riže i mesa s prilozima na razne načine. Mnogo se jedu orasi, ali kebab na sto načina je osnova za sve. Sve se kombinira s jogurtom. Od variva je sveprisutan koresh, a Levash i Sangak najpopularnije su vrste kruha. Gušili smo u gustoj juhi Ash e reshte.

Popodne smo ostavili višak stvari u spremištu teheranskog hostela te podzemnom željeznicom otišli do glavnog željezničkog kolodvora po kartu za noćni put do Yazda. Neuobičajeno je rominjala kišica čije su se kapi lijepile po muralu Homeinija i Hamaneija na centralnoj zgradi glavnog teheranskog željezničkog kolodvora na trgu Rahahan. Netko od nas je davio s fotkanjem, iako se to ne smije, pa smo pokleknuli i fotografirali jedni druge. Nije nam se ništa dogodilo!

Na željezničkom kolodvoru gužva. Prilazi nam jedan gospodin i predstavlja se kao Reza. Veli da ne možemo kupiti karte, jer se one moraju rezervirati dan prije. Pomogao nam je oko odlaska na jedan od četiri glavna autobusna kolodvora i oko kupnje karata. Proveo je s nama više od četiri sata po gradu susretljivo nam pružajući sve potrebno. Kada smo ga pitali zašto to sve radi i kako da mu se odužimo, on nas je uputio na molitvu i preporuku njegove dobrote svevišnjem Bogu.

Iznenađeni i zadovoljni uputili smo se na devetosatnu vožnju do grada Yazda, smještenog na sjecištu Velike slane pustinje i Prazne pustinje. Yazd je jedan od najstarijih gradova svijeta. Prije svega poznat kao središte zoroastrijanske religije i nekada Sasadinske dinastije. Starost građevina u starom dijelu Yazda mjeri se tisućama godina, a najpoznatija urbanistička rješenja su hvatači vjetra, spremišta leda, tornjevi tišine. Zna se u stručnim krugovima i za adobe građevinska rješenja, kanatski sustav dobave vode i tomu slično. Ovdje su temperature vrlo visoke i stalna je suša. Gori nebo!

NA SLIKU SVIJETA

Obišli smo i arheološke lokalitete u okolici grada. Vrlo je zanimljivo svetište Chak Chak. U to su svetište pred prodiranjem Islama izbjegli posljednji Sasadini i do danas je ostalo jedno od najvažnijih zoroastrijanskih središta - Hram svjetla.

Sličan je hram i u samom Yazdu. Zovu ga Hram vatre, a u njemu se održava goruća vatra više od 470 godina. Ovdje je i tako govorio Zaratustra.

Sadašnjim Yazdom dominira pročišćeni šijitski islam. Središnje društveno mjesto je Saborna džamija u kojoj smo proveli dosta vremena odmarajući se skriveni od vrućine.

Nakon grada poznatog i po duboko religioznim, poniznim muškarcima i ženama, otišli smo do legendarnog Isfahana. Čuven je po mnogo čemu, pa smo i mi ugrubo obišli drugi najveći trg na svijetu imena “Na sliku svijeta”, te mostove iznad rijeke Zayandeh čije je korito trenutačno zbog pitke vode preusmjereno na druga područja, suho. Zbog toga se mnogi Isfahanci jako ljute. Navečer smo bili u Shah džamiji gdje nas je ugostio šijitski mula. Gospodin nas je u jednosatnom izlaganju na savršenom engleskom i razgovoru s nama, podučio o mnogim važnim stvarima vezanima uz ovu prekrasnu džamiju i grad Isfahan. Pričao nam je o ručno brušenim kamenim blokovima od kojih je džamija zidana i na kojima se nalaze parafi donatora, akustičkim izvedbama, organizacijama namaza, svrhi korištenja kamena pri molitvi i o još mnogo toga.

Isfahan je grad čije je stanovništvo u presudnim prvim danima najgorljivije podržalo povratak karizmatičnog Imama Homeinija u Iran, putem Najaf - Burza - Pariz i pokretanje Deset dana svitanja, osvajanje vlasti teologa sedamdeset devete i ustoličenje kombinacije moderne predstavničke demokracije i teokratske koncilijarne monarhije. Sada sve političke struje, konzervativna, reformatorska i radikalna pozorno osluškuju stavove i previranja u ovome starom urbanom centru nekada i prijestolnici Safavidske dinastije i cijele srednjovjekovne Perzije...

(Nastavak u idućem broju Magazina)

Po prekopanom prašnjavom makadamu prevezao nas je mladi Mirza. Puštao nam je diskoglazbu iz ranih osamdesetih koja je tutnjala s CD-a...

Kada smo Rezu pitali zašto nam pomaže i kako da mu se odužimo, on nas je uputio na molitvu i preporuku njegove dobrote svevišnjem Bogu...

Nešto prije deset ujutro uspeli smo se na 5610 metara visoki vulkan Damavand. No jak vjetar, oblaci i hladnoća brzo su nas potjerali u bazu...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

BELI MANASTIR: KULTURNA I INDUSTRIJSKA BAŠTINA

Slavna prošlost, sumorna sadašnjost

2

TEMA TJEDNA: ZAŠTITA PRIVATNOSTI ILI APSOLUTNA KONTROLA(II.)

Krešimir Krolo: Jedna malena grupa moćnika unutar sustava kontrolira par milijardi ljudi

3

TEMA TJEDNA: ZAŠTITA PRIVATNOSTI ILI APSOLUTNA KONTROLA(I.)

Sloboda je postala iluzija, zna se i kad idemo na spavanje