Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Maja Munivrana Vajda: Tako postavljen Haški sud je bio unaprijed osuđen na neuspjeh
Objavljeno 9. prosinca, 2017.

Koliko je procesuiranje ratnih zločina značilo za proces suočavanja s prošlošću i je li se u tome i koliko uspjelo, kad se sve sagleda u cjelini, nakon što je ICTY donio posljednje presude u slučaju bosanske šestorke?

- Proces suočavanja s prošlošću je kompleksan i višeslojan proces kojem pridonosi niz faktora i bez empirijskog, multidisciplinarnog istraživanja teško je ocijeniti u kojoj je mjeri tom procesu u Hrvatskoj i regiji uistinu pridonijelo osnivanje ICTY-ja i procesuiranje ratnih zločina. No, meni se osobno čini kako je, bez obzira na brojne probleme i primjedbe koje legitimno možemo uputiti radu ICTY-ja, taj sud ipak imao određeni pozitivan utjecaj na suočavanje s prošlošću. U svakom slučaju, utjecao je na jačanje svijesti o kaznenoj odgovornosti za ratne zločine na svim položajima i stranama u oružanom sukobu. Prisjetimo li se devedesetih godina, čak su i istaknuti suci na najvišim položajima u Hrvatskoj isticali kako se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, a danas je to stajalište bar u javnom diskursu uglavnom napušteno. Ipak, čini mi se da reakcije na posljednje dvije presude u lokalnim zajednicama zorno ilustriraju kako je pred Hrvatskom i zemljama u regiji još uvijek dug put suočavanja s prošlošću. Još uvijek u velikoj mjeri funkcioniramo na nacionalističkom narativu prema kojem, iako deklarativno prihvaćamo da su pojedini zločini počinjeni i od vlastite strane u sukobu, konkretni okrivljenici pred sudom a priori nisu krivi. Dio odgovornosti za loš imidž u državama regije nosi i sam ICTY i njegovo tužiteljstvo, između ostalog i nejednakim odnosom prema utvrđivanju povijesne istine i kontekstu događaja u pojedinim predmetima. Kao primjer može se istaknuti da u presudi Mladiću konstrukcijom zajedničkog zločinačkog pothvata nije obuhvaćen Milošević te da se u tom predmetu zbog selektivnog naglaska tužiteljstva na povredama prava i običaja ratovanja, a ne na teškim povredama Ženevskih konvencija, nije utvrđivala međunarodna narav sukoba u Bosni i Hercegovini, dok je presudom bosanskoj šestorki sukob na teritoriju Bosne i Hercegovine kvalificiran kao međunarodni sukob između HVO-a i Armije BiH u koji je kroz zajednički zločinački pothvat impliciran i Franjo Tuđman. Lošoj percepciji suda pridonijela je između ostaloga dugotrajnost postupaka, nejednaka kvaliteta pojedinih sudaca, selektivnost tužiteljstva prilikom odlučivanja o konkretnim optuženicima i optužbama i nedovoljna komunikacija s javnošću preko tzv. outreach programa, koji zbog nedostatka uloženih sredstava i energije nikad nisu zaživjeli na način koji bi mogao pridonijeti stvarnom razumijevanju rada suda i povećanju njegova legitimiteta. Međutim, velika odgovornost leži i na našim političarima i medijima, koji umjesto da jasno i nedvosmisleno osude počinjenja djela i izraze pijetet žrtvama, prečesto manipuliraju presudama s ciljem prikupljanja političkih bodova.

Premda su osuđeni pojedinci, a ne država (Hrvatska), ipak se u presudi provlači i kontekst “udruženog zločinačkog pothvata”. Koliko je to zapravo problem za RH, odnosno može li to generirati nove probleme za Republiku Hrvatsku, napose u odnosima sa susjedima?

- Svakako treba naglasiti kako je ICTY imao nadležnost samo nad pojedincima, a ne i državama, te da čak ni kroz institut zajedničkog zločinačkog pothvata nije osuđena Republika Hrvatska. Iako zajednički zločinački pothvat može obuhvatiti čitav niz osoba, i dalje je riječ o individualnom obliku odgovornosti, i pravno je potrebno utvrditi individualni doprinos svakog sudionika JCE počinjenju zločina. Ipak, zbog svoje 'rastezljivosti' ovaj je oblik odgovornosti podvrgnut oštrim kritikama kako u domaćoj, tako i u poredbenoj pravnoj literaturi. Tenzije s načelom individualne krivnje najbolje ilustrira izvedenica nastala iz akronima engleskog naziva zajedničkog zločinačkog pothvata - JCE kao Just Convict Everyone (umjesto Joint Criminal Enterprise). Indikativno je da ovaj oblik odgovornosti nije preuzet u Statut i praksu stalnog Međunarodnog kaznenog suda.

Istovremeno, ne može se zanijekati kako imenovanje pokojnog predsjednika Tuđmana kao jednog od ključnih sudionika zajedničkog zločinačkog pothvata implicitno predstavlja moralnu osudu jednog razdoblja hrvatske vanjske politike. Smatram, međutim, kako ova presuda ne može imati izravne pravne posljedice za RH, no moguće su one političke naravi, na odnose u regiji, ponajprije s BiH. Ne smije se, međutim, dopustiti da presuda pogorša odnose između dvije susjedne i prijateljske države.

DOBRE I LOŠE STRANE

Može li se zaključiti da ICTY ipak nije ispunio svrhu iako je osnovan s dobrom namjerom na temelju UN-ove rezolucije. Drugim riječima, što je dobroga donio Haag, a gdje nije ispunio očekivanja, i zašto?

- ICTY-ju su zadani vrlo ambiciozni ciljevi. Osim individualizacije krivnje i osude počinitelja, od ICTY-ja se očekivao i doprinos izgradnji i očuvanju mira, pomirbi u regiji, utvrđenju povijesne istine, itd. Naravno da ova očekivanja nisu bila realna i sud je u tom smislu bio unaprijed osuđen na neuspjeh. I naš je odnos prema tim ciljevima bio pomalo licemjeran - željeli smo utvrđivanje povijesne istine, ali samo onda kada nam utvrđena povijesna istina odgovora. S tim u svezi, s jedne strane žalimo što u predmetu Mladić nije imenovan Milošević kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, a s druge opravdano ističemo kako je praksa imenovanja umrlih osoba kao neoptuženih sudionika zajedničkog zločinačkog pothvata duboko nepravedna jer nameće stigmu počinjenja bez prava na obranu i pravično suđenje. Praksa imenovanja tzv. unindicted co-conspirators vuče korijen, kao i sam institut zajedničkog zločinačkog pothvata, iz anglosaksonskog prava, ali se i tamo napušta i žestoko kritizira kao nepotrebna i anakrona. Čini mi se kako se ta praksa održala pred ICTY-jem upravo zbog prevelikih aspiracija da se utvrdi povijesna istina, ali poznato je kako sudski postupci nisu najbolji način za otkrivanje povijesne istine i pisanje povijesti i takvo što nije trebalo ni očekivati od ICTY-ja. No valja istaknuti i neke pozitivne aspekte njegova rada. Ne može se zanijekati kako je ICTY imao snažan pozitivan utjecaj na razvoj i afirmaciju međunarodnog kaznenog prava. Zajedno s Međunarodnim kaznenim sudom za Ruandu, ICTY je razvio bogatu jurisprudenciju i razradio obilježja međunarodnih zločina. Između ostalog, prepoznao je spolno nasilje kao čest i težak pojavni oblik ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, pa čak i genocida. Nadalje, iako neka od ponuđenih rješenja možda nisu potpuno usklađena s načelom osobne krivnje na način na koji se ovo načelo shvaća u modernim kaznenopravnim sustavima kontinentalnog pravnog kruga, ICTY je upozorio na to kako u kontekstu međunarodnih zločina valja razvijati specifične oblike odgovornosti koji reflektiraju kolektivnu narav ovih djela. Ne treba zaboraviti ni razvoj pravne regulative u Hrvatskoj. Stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona 2013. godine međunarodni su zločini u hrvatskom pravu formalno zapravo posve usklađeni s međunarodnim izvorima, ponajprije Rimskim statutom, koji je u velikoj mjeri kodificirao tumačenja iskristalizirana kroz sudsku praksu ICTY-ja.

IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE

Zašto Haag nije mogao biti Nürnberg? U Haagu se išlo na raspodjelu krivnje, umjesto preciznog određivanja tko je agresor, a tko žrtva. Kako to komentirate?

- Više je razloga za to. Prije svega, suđenja nakon Drugog svjetskog rata bila su suđenja poraženima i često se kritiziraju upravo stoga što nije bilo suđeno nikome na strani saveznika. Vjerojatno u želji da ne ponovi pogreške nürnberških suđenja, ICTY je ponekad pretjerano inzistirao na krivnji svih strana koje su sudjelovale u ratnim sukobima. Nadalje, brzina suđenja u Nürnbergu išla je na štetu procesnih jamstava pravičnog postupka, pa tako primjerice okrivljenici nisu imali pravo žalbe na prvostupanjsku presudu, čak ni kada su osuđeni na smrtnu kaznu. ICTY je, čini mi se, otišao u drugu krajnost i u težnji da se osigura jednakost oružja doveo do dugotrajnih postupaka koji su doveli u pitanje pravo na suđenje u razumnom roku. Osim toga temeljno kazneno djelo u Nürnbergu je bio tzv. zločin protiv mira, tj. agresija, koja je u međuvremenu iz političkih razloga naravno iščeznula s repertoara međunarodnih zločina, da bi se ponovno vratila tek u Rimskom statutu stalnog Međunarodnog kaznenog suda (koji, međutim, još uvijek ne može suditi za to djelo, države upravo ovih dana odlučuju o aktivaciji jurisdikcije ICC-a nad zločinom agresije). ICTY nije imao nadležnost nad kaznenim djelom agresije, i osobno smatram da je to velika šteta. Mislim da bi pravno utvrđenje da je političko i vojno vodstvo Srbije počinilo agresiju u RH i BiH pružilo moralnu satisfakciju našim građanima, a onda možda i lakše prihvaćanje činjenice da je i u obrambenom ratu moguće počiniti zločine i da je svaka žrtva jednaka, neovisno o njezinoj nacionalnosti.

RELATIVIZIRANJE ODGOVORNOSTI

Zaključno - s obzirom na to kako je ICTY završio, što dalje? Neka preostala suđenja (optužnice) prenose se na domaće sudove. Otvara li se time ponovo Pandorina kutija?

- Ne bih rekla. Zapravo mislim kako završetak rada ICTY-ja neće imati veći utjecaj na rad lokalnog pravosuđa. Hrvatsko je pravosuđe formalno već davno preuzelo jedan postupak od ICTY-ja i uspješno ga dovršilo (Ademi i Norac), a na temelju suradnje tužilaštva ICTY-ja i hrvatskog državnog odvjetništva pokrenuti su i drugi postupci pred hrvatskim sudovima (npr. Merčep). Više i nema pravnih mogućnosti za ustupanje postupaka sudovima u regiji, iako je naravno moguće da će neki postupci biti pokrenuti na temelju neformalno ustupljenih dokaza. Unatoč tome što je protekom vremena otežano njihovo dokazivanje, valja istaknuti kako progon međunarodnih zločina ne zastarijeva. Čini mi se da hrvatsko državno odvjetništvo danas ulaže velike napore na daljnjem radu i otkrivanju ratnih zločina, a nadam se da isto čine i tužiteljstva u regiji. Uvijek postoji bojazan od političkih progona i određen stupanj nepovjerenja u pravosudna tijela drugih država, no istraživanja pokazuju i nepovjerenje građana u naše vlastito pravosuđe. Osim toga, prostor pravde EU pretpostavlja međusobno povjerenje u kazneno pravosuđe drugih država članica, a iako Srbija i BiH nisu države EU-a, može se očekivati da će postupno kroz postupak pridruživanja EU doći do napretka i u toj sferi. Također, moram reći kako gotovo dva i pol desetljeća nakon što su neki zločini počinjeni, njihovi izravni počinitelji nisu privedeni pravdi u lokalnoj zajednici. Svi se slažemo da su zločini počinjeni i u Herceg-Bosni, i to ne samo individualni ekscesi nego i sustavna i promišljena kaznena djela kao što je osnivanje logora, ali osuda počinitelja u Hrvatskoj je uglavnom izostala. I brojni drugi zločini, pa tako i zločini nad Hrvatima, ostali su nekažnjeni, no to nije razlog za relativiziranje odgovornosti. Individualna krivnja se može i mora staviti u kontekst događaja, ali se ne može izbrisati ni opravdati zločinima drugih. Iluzorno je bilo očekivati da će pravdu donijeti netko izvana; ICTY je nesavršeno i sporo započeo taj proces i njegova možda najveća zasluga je što ga je uopće započeo, ali s prošlošću se moramo suočiti sami.(D.J.)

Dr. sc. Maja Munivrana Vajda, izv. prof. na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana