Magazin
DAVOR VIDUKA, GITARIST I AUTOR KOJOTA, O USKRSNUĆU BENDA NAKON 17 GODINA...:

Prije je previše perifernih stvari utjecalo na Kojote, sada je ostala samo muzika!
Objavljeno 2. prosinca, 2017.

U subotu, 9. prosinca, Kojoti će u zagrebačkoj Tvornici održati najveći samostalni koncert otkad su početkom godine ponovno krenuli s radom. Prije toga izići će i luksuzno opremljeni box-set “Dragocjeno raskošno i blistavo” s kompletnom diskografijom grupe, dosad neobjavljenim bonusima i dvije potpuno nove pjesme.

O svemu tome, kao i o devedesetima, Fiju Briju sceni i drugim bendovima s kojima je svirao porazgovarali smo s gitaristom i autorom Kojota Davorom Vidukom.

Vaš reunion svakako je najveća rock-priča ove godine. Kada ste s Draženom Goretom dogovorili onaj prvi nastup na Brijačnici, kakva si očekivanja imao od ponovnog okupljanja?

- To nije bio prvi poziv koji smo dobili, nego valjda sto osamdeset prvi. Okolnosti su se potrefile - pričali smo s Dancing Bearom oko objavljivanja box-seta i kompilacije Kojota, a imao sam i rupu s Kawasakijem. Goreti sam rekao: 'Čekaj da napravimo prvu probu pa ćeš dobiti odgovor!' Mislio sam da ćemo odraditi jedan koncert, i to je to. Prije probe smo se našli u birtiji, popričali, smijali se i shvatio sam da je među članovima grupe potpuno drugačija atmosfera. Naravno, viđali smo se sve ove godine i ostali u kontaktu. Nismo se ni razišli zato što smo bili posvađani, nego je jednostavno došlo vrijeme za neke druge stvari. Čim smo odsvirali prvu stvar “Sto milja daleko od nje”, prvu pjesmu s prvog albuma, poslao sam mu poruku: 'Može!' Pripremali smo se za koncert kao nogometna reprezentacija, ako ne i jače. Bend je imao probe non-stop, htio sam da to zvuči kao mašina koja melje. To sam dobio, tako smo i zvučali, ali iznenadila me tolika količina emocija publike. Bio je to prvi koncert u posljednjih sto godina na kojem sam imao tremu, možda mi je jedino prije prvog koncerta u životu bilo tako. Naravno, sve je nestalo čim smo krenuli. Atmosfera je cijelo vrijeme bila vrhunska, toliko emotivan doček fanova, transparenti, nešto nevjerojatno. Onda su počeli stizati pozivi za svirke, doslovno dan za danom, i morali smo odlučiti što ćemo. Nastavili smo i u manje od godinu dana odsvirali tridesetak super koncerata. Singl smo planirali izbaciti još prije ljeta, ali zbog tolikog broja nastupa nismo stigli.

Nakon 17 godina snimili ste tri nove pjesme, za povratnički singl izabrana je “Mi ne pripadamo tu”. Zašto ste se odlučili baš za nju?

- Mislim da će ova druga (“Nova riječ”, nap.a.), koja će izići prije Tvornice, biti veći hit jer je više “kojotovska” stvar. A “Mi ne pripadamo tu” smo izabrali zato što je od ove tri bila najradikalnija, najneočekivanija. Htio sam da iznenadimo ljude nečim novim, nečim plesnim, a sviđa mi se i što poruka pjesme nije onako seljački direktna, nego fino upakirana i svi koji trebaju skužit će o čemu se radi. Volim iznenaditi, i svaki album Kojota je bio potpuno drugačiji.

Bliži se koncert u Tvornici, što nam pripremate?

- Svirat ćemo s novim klavijaturistom, na nekim pjesmama i s ritam-gitaristom Dankom Krznarićem, a Igor Djeke iz Disciplin a Kitschme na usnoj harmonici nam je već stari gost. Stage će biti posebno uređen za tu priliku, da ne izgleda kao svaki drugi koncert u Tvornici. Imat ćemo i vrhunski razglas, vrhunski light, opet je sve pokriveno i pripremamo se kao za novu Brijačnicu.

BOX-SET KOMPILACIJA

Uskoro izlazi i box-set koji će sadržavati kompletnu diskografiju Kojota. S vremenskim odmakom, kako ti danas zvuče te snimke, postoji li nešto što bi promijenio, napravio drugačije?

- Naravno, masu stvari. Prije svega naše ponašanje, manjak tolerancije. Kada smo odjednom postali užasno popularni, za vrijeme albuma “Halucinacija”, prihvaćali smo pozive za sve moguće intervjue, a 90 posto ih nije imalo veze s muzikom. Totalna pogreška, to se ne radi, čovjek mora znati reći “ne”. Bili smo mulci, željni svega, sve nas je to zateklo malo nespremne. Kada je izišla “Hodala je pola metra iznad zemlje”, došlo je do prave euforije, znaš ono, zaustave te u slastičarnici da im daš autogram. Šokirale su me te popratne pojave, ljudi oko mene su se promijenili, a ja sam ostao isti. Pa onda prvi album, mislim da nitko nije tako snimao prvi album u životu. Imali smo šest dana, od toga četiri za snimanje i miks, morali smo prevesti tekstove s engleskog, a još smo promijenili i pjevača. U studiju smo radili s tipom koji je slušao sweet metal, donosio mi je snimke Europea ili braće Nelson i stalno mi je nudio neku distorziju na kojoj je pisalo “sweet heavy metal sound”. Nakon tri dana sam ga doslovno tjerao u k...c - imam tu Marshalla iz '69, Fendera iz '79. i ne treba mi ništa drugo, eventualno wah. Svejedno je uspio upropastiti gitare koje zvuče kao hard rock. Na posljednjem albumu “Sex Disco Kung Fu” ne bih ništa mijenjao, tada je bio potpuno neshvaćen, a danas se svi kunu da im je najbolji. Ful loše je prošao, što sam i očekivao jer sam ga tako i radio. Nakon cijele priče oko “Halucinacije” namjerno sam išao napraviti najbučniji album u Hrvatskoj, bez kompromisa, bez ženskih pratećih vokala i s hrpetinom gitara. Denyken je doslovno posijedio na tom snimanju, znao sam imati spojena tri-četiri Marshalla, odvrnuta do daske. Bend je bio vrhunski uvježban, stvari su imale vrhunske aranžmane, Denyken je super producirao i to je jedini naš album koji sam slušao u međuvremenu.

U najavama se spominju i bonus materijali, o čemu je riječ? Hoće li se na box-setu naći i neka pjesma iz faze s Bušem, kada su tekstovi bili na engleskom?

- Box-set se sastoji od knjižice na 28 stranica gdje smo osvrt na sve to dali ja kao osnivač benda, Sale Dragaš kao urednik dva albuma, Zoran Stajčić kao novinar i Silvije Varga iz Dancing Beara. Sva tri albuma su unutra, remasterirana, na prvom je bonus šest demo pjesama s Bušem (Robert Bušić, nap. a.), na engleskom. Zahvaljujući toj kaseti dobili smo ugovor, točnije s tom kasetom smo nagovorili Vargu da dođe na koncert, a kada nas je vidio uživo, rekao je OK. To je bio i prvi rock-album koji je Dancing Bear ikada izdao. Na “Halucinaciji” je bonus pjesma “Ona je moja”, Kojoti i Bare live iz Maribora, stvar koja nigdje nije izišla. Nastala je kada sam drugi put svirao u Majkama, složio sam aranžman, a njegovi su pjevanje i tekst. Na trećem CD-u će se naći ove tri nove pjesme. Darko Kujundžić, koji je dizajner omota, to je lijepo objasnio: “Sad možeš pokazati mami i reći - evo, mama, šta sam radio deset godina!”

Buš je trebao pjevati i na prvom albumu, kako je Alen Marin na kraju postao pjevač Kojota?

- Buš je jednostavno nestao sa snimanja, čisti buševski potez. Bio je takav lik, imao je svoju karizmu, lud k'o batina, znali smo se oduvijek, još iz kvarta. Smatrao sam da bi bio super frontmen, što je i bio, ali je bio totalno divlji. Nažalost, danas je pokojni. Tih dana nije bilo mobitela i na kraju smo doznali da je otišao cugati u neku klet u Zagorju. Mario (Anušić) i Vanja (Marin) prije su svirali s Alenom u grupi Pokvarena mašta, pa je bilo logično da dođe u Kojote. Stvarno nas je spasio, iako je imao užasno nezahvalan zadatak, na snimanju je prvi put vidio pjesme.

ČISTA DEBILANA

Devedesetih rock-scena je predstavljala jedan od najjačih otpora režimu, kako nakon 20 i kusur godina gledaš na to vrijeme i misliš li da se takvo što može ponoviti?

- Nema šanse, danas teško možeš skupiti i ekipu za belu (smijeh), a kamoli onoliko ljudi koliko ih je bilo na prosvjedu za Stojedinicu. Ljudi danas misle da su buntovnici i da su dali svoj doprinos jer su na društvene mreže stavili link za nešto ili protiv nečega. Jako sam ponosan na to razdoblje - Radio 101, Feral Tribune i ta nekakva Fiju Briju generacija bendova su jedini pružali otpor tom ludilu. Bilo je zabrana, punkere se tuklo po ulicama, konstantne racije... iziđeš van i završiš u marici!

Uz Kojote je vezana i jedna od bizarnijih priča hrvatskog rocka, a to je zabrana nastupanja od Hrvatske glazbene unije zbog koncerta s Partibrejkersima. Što se točno događalo?

- Tada smo još bili demo bend, rasli smo iz koncerta u koncert, zvučali sve bolje i bolje te nam se pružila prilika da sviramo s Partibrejkersima, na čijem smo prvom albumu odrasli, Anton mi je bio i ostao car. Nisam ni znao što je HGU, mislio sam da je to nekakva stranka (smijeh). Dobili smo upozorenje, ne direktno od direktora iliti predsjednika HGU-a nego preko treće strane, da će biti sankcija ako odemo svirati s njima. Odgovorili smo: “Fuck off” i kada smo se poslije svirke vratili u Zagreb, svi otprije dogovoreni koncerti odjednom su bili otkazani. Tako da smo tih godinu dana svirali s Baretom, koji se nakon albuma “Milost” razišao s ostatkom Majki. Vanja, Mario i ja smo bili tako uvježbani da nam druga gitara nije ni trebala. Svaki dan smo imali probe, bilo ih je tridesetak prije nego što je Bare došao čuti taj stroj koji je jedva mogao pratiti. Sve stvari smo požestili i ubrzali, kao recimo Majke s prvog albuma, koji mi je njihov najbolji. Već prije zabrane smo dobili ugovor, što ovi iz “stranke” nisu znali i kada je izišao prvi album s hitom “Razuzdan i lud”, preko kojeg je za Kojote saznala cijela Hrvatska, uslijedila je gomila intervjua i o toj sam zabrani pričao non-stop. Čista debilana, zabranili su nas zbog svirke s čovjekom koji je godinu dana prije snimio pjesmu “Mir, brate, mir”. I onda su dvije godine nakon toga uveli Cecu! Na kraju mi se obratio i taj direktor i zamolio da malo manje to spominjem.

U devedesetima ste se često znali naći na meti kritike (posebno časopisa Nomad, nap. D.J.), no otkad ste ponovno krenuli s radom, recenzije su sve odreda fantastične. Kako objašnjavaš tu promjenu?

- Prije je previše perifernih stvari, koje nemaju veze sa samom glazbom i izvedbom na koncertu, dolazilo do izražaja. Puno toga je utjecalo na mišljenje o Kojotima, za nešto smo i sami krivi, za nešto nismo. Sada je ostala samo muzika, izvedba na koncertu i u studiju. To je pravo stanje stvari, što se najbolje vidjelo na Brijačnici.

Oduvijek sam imao osjećaj da ste se raspali u najgorem trenutku, upravo kada je krenuo konačni proboj Fiju Briju scene. Čini li ti se da su stvari sada konačno došle na svoje?

- Ja mislim da smo se baš u pravo vrijeme raspali. Previše toga nam se izdešavalo, objavili smo tri albuma u četiri godine i svirali čitavo vrijeme. Nismo se znali čuvati, postojala je gomila vanjskih utjecaja nad kojima nismo imali kontrolu i raspad je bio neizbježan, a i zdrav za nas čisto s ljudske strane.

ESTRADNI TEST

Reci mi nešto o suradnji s Venom Jemeršičem iz koje se izrodio veliki hit “Zagor”?

- Da, “Zagor” je moj tekst. Ven i ja smo se upoznali preko njegove sestre, on je iz Maribora, ali je studirao u Zagrebu, i već prvi dan smo napravili pjesmu. To su bile sulude pjesmice, potpuno montipajtonovske, a snimali smo ih kod mene na četiri kanala, samo on i ja. Imamo tridesetak stvari, čulo ih je možda deset ljudi i svi su rekli: “Čuvaj to, to je sveti gral!” Nismo imali nikakvih pretenzija da od toga napravimo nešto, a Ven je poslije, kada je završio faks, okupio bend Central Problem, s kojim je snimio i “Zagora”, ali u svojoj varijanti. Izbacio je dio teksta koji je meni najbolji, u kojem se miješaju kulinarski recepti s partizanskim herojima. To je bila vrhunska zajebancija.

Napisao si i pjesmu “Ne daj” za Natali Dizdar, u kakvom ti je sjećanju ostao, nazovimo ga tako, izlet na estradu? Imam dojam da si iz tog svijeta pobjegao glavom bez obzira...

- Točno tako. Prvi i zadnji izlet na estradu i odmah hit godine, Porin i doviđenja (smijeh). Frendica Marta Muždalo napisala je tekst i došla na ideju da napravimo stvar. Ivana Rushaidat je fantastično otpjevala demo verziju koja je meni i bolja od originala. Poznavala je Natali, tada veliku zvijezdu reality showa Story Super Nova, ponudila joj pjesmu i on je oduševljeno prihvatila i ispalo je to što je ispalo. Poslije toga su mi se, naravno, javljale i druge pjevačice s estrade, ali sam ih sve odbio. Nije to moj svijet.

Razgovarao: Vedran HARČA
GREASEBALLS
Volim s njima ponekad zasvirati

Prošle jeseni konačno je izišla i ploča tvog rockabilly benda Greaseballs. Imaš li daljnjih planova s njima ili ste tim albumom i zaokružili priču?

- To ti je kao kad se dečki iz srednje škole nađu na cugi jednom mjesečno. Greaseballs su bili moj prvi bend, došli smo do ugovora s Jugotonom, što je tada bilo “big deal”, snimili smo prvi album i onda nas je četiri od pet dobilo poziv za vojsku, dva tjedna prije nego što je trebao izići. Kada smo se ponovno okupili, iz čiste zajebancije, opet je uslijedio poziv od Croatia Recordsa i opet smo snimili gotovo cijeli materijal. I to je propalo, zbog birokracije, i poslije ta dva pokušaja sam doista pomislio da smo ukleti. Na kraju smo sve dogovorili s Dancing Bearom, inzistirao sam na vinilu, sve smo fino objavili i uspješno promovirali album. Nemam nikakvih daljnjih ambicija vezano uz Greaseballse, ali volim ih kao prijatelje i volim ponekad zasvirati s njima.

NEW ORLEANS
S tri stara crnca zasvirati blues

Imaš li još uopće nekih neostvarenih ambicija u rock'n'rollu? Pročitao sam negdje, čini mi se na Stražarnom lopovu, da bi jednom želio snimiti i soloalbum.

- Bih, da, ali ne još, sada sam si stvarno napunio vrijeme. Jednom ću i to napraviti. Radit će se o nečem drukčijem od svega što sam dosad radio, nešto između ranog Becka i Roberta Johnsona ili Skipa Jamesa, kombinacija ritam-mašine i najranijeg bluesa s lo-fi produkcijom i gotovo reperskim pjevanjem. Plesni iskonski blues - to nitko nije napravio u nas. Imam i 20-30 tekstova spremnih, samo ih treba muzički oblikovati. Od neostvarenih snova imam još dva - jedan je s tri stara crnca zasvirati blues u New Orleansu, to je čak izvedivo, samo trebam konačno tamo otputovati, a drugi snimiti glazbu za film. Volio bih da u pitanju bude dobar hrvatski film, ali to je samo po sebi oksimoron (smijeh). Posljednji vrhunski bio mi je “Ritam zločina”, još u Jugoslaviji.

KAWASAKI 3P
Album svakih šest godina

Što ima novoga s Kawasaki 3P-om? Posljednji album i dalje je aktualan, radite li na novim materijalima?

- Polako počinjemo raditi na novim stvarima, no kako je naš prosjek album svakih šest godina, imamo još vremena (smijeh). Mislim da je velika stvar za bend poput Kawasaki 3P-a što smo napunili Dom sportova. Kada sam im se pridružio 2001., svirali su istih osam pjesama, od početka karijere, pred istih osam ljudi. Ostajem, dakako, u Kawasaki 3P-u, jedan sam od stožera tog benda, uz Tomfu, Tonija i Demirela i Boršćaka.

Nismo se znali čuvati, postojala je gomila vanjskih utjecaja nad kojima nismo imali kontrolu i raspad je bio neizbježan...

.................

Zabranili su nas zbog svirke s čovjekom koji je godinu dana prije snimio pjesmu “Mir, brate, mir”. I onda su dvije godine nakon toga uveli Cecu...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!