Osječanin Domagoj Maras (24) život je posvetio glazbi. Od malih nogu bio je član Zumbića, išao je na privatne sate klavira, a u pubertetu je krenuo u Glazbenu školu Franje Kuhača. Ponajprije je želio posvetiti se pjevanju, no prevagnula je ljubav prema klaviru, koja se sve više razvijala. U prstima ima već 17 godina iskustva, a prvo što je naučio svirati na malom sintesajzeru koji su mu roditelji kupili dok je bio dijete bile su slavonske folklorne pjesme. Nedavno je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, smjer klavir, u klasi akademkinje Pavice Gvozdić (jedne od najvećih hrvatskih pijanistica svih vremena, koja je prije nekoliko dana imala obljetnički koncert za 80. rođendan) te stekao titulu magistra muzike.

Iako ga je od završetka srednje škole ambicija vukla prema Zagrebu, srce ga je vratilo u rodni Osijek. U Glazbenoj školi Franje Kuhača, gdje je sve i počelo, sada je nastavnik klavira i korepeticije za učenike osnovne i srednje škole. Radi u kolektivu s bivšim nastavnicima i - uživa.

- Djeca su zainteresirana i poslušna. Kada vidiš da to što pokazuješ i čemu ih učiš shvaćaju, prihvaćaju, i da žele još više od toga, predivan je to osjećaj – kaže Domagoj.

Pitali smo ga koliko mu glazba znači u životu.

- Glazba mi je sve: posao, hobi i ljubav. Kad imam slobodnog vremena, sjednem za klavir – ističe. Na pitanje ima li omiljenog skladatelja klasične glazbe, kaže, teško je odgovoriti.

- Svaki od njih ima svoje čari, čak i Bach, za kojega mnogi kažu da je dosadan, motoričan. Mozart, Beethoven, svi oni su s razlogom na tom mjestu gdje jesu. Najdraži bi mi bio Brahms u području solističke pijanističke glazbe, ali i u području komorne glazbe. Svako je djelo genijalno – istaknuo je.

Domagoj osim klasične glazbe pretežito sluša aktualne pop-izvođače, ali voli poslušati i dobar stari rock, poput onoga grupe Queen. Objasnio nam je što je najlakše, a što najteže u pogledu sviranja klavira.

- Klavir je najlakši instrument za naučiti svirati, a jedan od najtežih za usavršiti. To je velika 'mašina' protiv koje se treba boriti – kaže Domagoj, objašnjavajući nam kako nastaje ton na klaviru, pri čemu je, ističe, potrebno jako se usredotočiti na zvuk i slušanje. Upravo tome posvetio se na studiju klavira na Muzičkoj akademiji kod prof. Gvozdić. Kada se klavir studira, dnevno se vježba bar pet sati, a u Domagojevu slučaju vježbalo se i po šest. O svojoj profesorici ima samo riječi hvale.

- Bila je stroga, ali imala je pedantan perfekcionistički pristup radu, koji me iz sata u sat motivirao i pomogao mi da naučim sa sobom raditi, vježbati i baviti se ovim poslom – istaknuo je.

Sada kada se iz Zagreba vratio u Osijek, pitali smo ga da usporedi dvije kulturne scene.

- Kada sam se vratio u Osijek, ugodno sam se iznenadio vidjevši da ima puno više događanja nego u trenutku kada sam odlazio u Zagreb, što je i bio jedan od razloga zašto sam odlučio upisati zagrebačku Muzičku akademiju. Izdvojio bih Osječku glazbenu srijedu, u sklopu koje se svaki drugi tjedan organiziraju koncerti. Tu je i Osječko ljeto kulture, a uskoro ćemo i na Adventu moći uživati u koncertima. Što se tiče mladih, Tvrđa ima ponuditi za svakoga ponešto – priča Domagoj, dodajući kako je Zagreb ipak veliki grad koji treba zadovoljiti sve potrebe puno različitih ljudi, pa samim time ima i bogatiji kulturni život. Kao glavni problem osječke kulturne scene u pogledu klasične glazbe ističe nedostatak koncertne dvorane, koju bi Grad Osijek uskoro trebao osigurati.

- Jedna takva dvorana stvorila bi puno više mogućnosti za dovođenje orkestara, organiziranja osječkog simfonijskog orkestra, a Osijek ima publiku klasične glazbe – smatra Domagoj. Naglašava kako bi volio da se više studenata muzike nakon završetka vrati u Osijek i pomogne osječkoj kulturnoj sceni te da u stranu zemlju iz svoje domovine nikada ne bi otišao.

- Sreću nikada ne bih mogao tražiti u inozemstvu, mislim da se i u Osijeku može uspjeti i ostvariti se – zaključuje siguran u sebe i svoje odluke. Jasenka Pejaković