Kultura
PLESNA UMJETNICA IRENA MIKEC GOSTUJE NA UMJETNIČKOJ AKADEMIJI

Želim da publika osjeti blizinu plesne izvedbe
Objavljeno 1. prosinca, 2017.
Osnovna je ideja stanje samoće koje svi mogu prepoznati i osjetiti ga

Vezani članci

NA UAOS-U “O USAMLJENOSTI I LJUDIMA” IRENE MIKEC

Intiman ples vrlo blizu i oko gledatelja

ZA POČETAK SEZONE U ZAGREBAČKOJ ŽAR PTICI

Mjuzikl "Mala sirena" premijerno 5. listopada

Na Umjetničkoj akademiji Osijek, u subotu, 2. prosinca, s početkom u 18 sati gostuje neuobičajena plesna predstava “O usamljenosti i ljudima” autorice Irene Mikec.

Gostovanje je nastavak prošlogodišnje suradnje Akademije s Plesnom mrežom Hrvatska, projektom koji omogućuje publici diljem zemlje upoznavanje s trenutačno nekima od najzanimljivijih autora domaćeg suvremenog plesa. Tim smo povodom razgovarali s autoricom predstave.

Što vas je inspiriralo da napravite ovu predstavu?

- Inspiracija za ovaj solo nametnula se sama po sebi pitanjem kako ulazim u plesnu dvoranu i kako počinjem stvarati sama sa sobom, svojim idejama, porivima i potrebama i kako ih prevodim u pokret. Kad se stvara jedan plesni solo, onda je to poprilično samotno jer je koreograf u isto vrijeme i izvođač i nema nikoga drugog prisutnog, samo ta četiri zida, pod i strop i to jedno tijelo u kojem postoji i koreografski mozak i izvođačka intuicija. Krenula sam od toga kako ja prevodim tu vrstu samoće unutar kreativnog procesa u koreografski izraz.

Kakve su ideje proizišle iz predstave na kraju procesa?

- Osnovna je ideja osjećaj usamljenosti, odnosno stanje samoće koje svi mogu prepoznati i osjetiti ga. Teško je to opisati riječima, izvire i događa se u stotinama različitih intenziteta, oblika i situacija, a ja sam to pokušala prevesti u ples i pokret, upravo zbog toga što se radi i o plesnom solu. Osjećaj usamljenosti često vežemo s nekom tugom, možda s osjećajem težine, no ja sam se pokušala fokusirati na introspekciju koja je snažno i nesumnjivo prisutna u stanju samoće i to je postala baza za kreaciju. Tako kroz to stanje samoće pronalazimo i unutarnju snagu ili smirenost ili nekakvu konkretniju povezanost s vlastitim ciljevima, željama i potrebama.

Što biste voljeli da publika doživi?

- Publiku želim pozvati u svoj intimni prostor, ali ponajprije želim da osjete blizinu plesne izvedbe koja se događa ispred njih, pokraj njih, iza njih, da promatraju drugi dio publike koji sudjeluje i time shvate da su i oni sami dio te izvedbe, da i sami proživljavaju slične emocije. Pozivam publiku da kroz ovu plesnu izvedbu na neki način osvijeste koje je to stanje usamljenosti ili samoće koje je njima blisko.

Po čemu je ova predstava po vama posebna?

- Ova predstava briše granice između gledatelja i izvođača, kao i tradicionalni kazališni prostor unutar kojeg je plesač, odnosno tijelo u pokretu negdje daleko. Predstava poziva na neku vrstu blizine, promatranje, tj. doživljavanje pokreta u punoj tjelesnosti.

Predstava je “stara” nekoliko godina, ali i dalje živi, intrigantna je publici. U čemu leži tajna - i kada je u pitanju publika i izvođačica? Što vas tjera, motivira, inspirira?

- Rad na ovoj predstavi je idejno, metodološki i procesno bio poprilično dug. Predstavu sam stvarala kroz umjetničku rezidenciju Zagrebačkog plesnog centra i kako nije stigla financijska potpora za produkciju od nadležnih institucija, odlučila sam 2014. ne ulaziti u finaliziranje predstave. Financijska potpora nije izostala sljedeće godine i to me ohrabrilo da se ponovno vratim u stvoreni materijal i izložim svoj proces mutimedijalnom umjetniku Bojanu Gagiću. Njegov je prinos bio finalni dio kreacije u kojoj smo zajedno definirali zvuk i svjetlo i uobličili predstavu koju smo ponudili publici. Tako da se može reći kako je proces stvaranja bio dug, ali usprkos nepovoljnim okolnostima ostaje mi dojam kako je to donijelo bogatstvo, dubinu i smirenost u koreografski jezik u kojem je rad istkan. Za mene je svaki umjetnički rad bezvremenski. Iako je plod konteksta i reakcija u nekom vremenu i prostoru, umjetnički rad ne “stari”, odnosno ne gubi na svojoj aktualnosti. Posebno kada se biram baviti temama koje su ljudske, univerzalno prepoznatljive, introspektivne.

Pretpostavljam da su iza vas brojna gostovanja. Kako publika reagira? (Ako se to može podvući pod neki zajednički nazivnik!) Svaka je izvedba drukčija, to je jasno. Raste li predstava iz tih iskustava, svaka sljedeća izvedba?

- Osvrti na izvedbu su dosta emotivni i meni je zadovoljstvo čuti kako sam uvukla gledatelja u svoj prostor i inicirala misaone i emotivne procese. To je upravo i poanta ovoga što radim: podijeliti s ljudima nešto što ih potakne da osjete, misle, dožive i propitkuju sami sebe. Također kažu kako su očekivali da će me tematika prikazati kao ranjivu ili slabu, no da su me doživjeli kao snažnu i otvorenu kroz spremnost i nošenje izvedbe u koncentraciji i fizičkoj artikulaciji. Izvedba je živo tkivo i ona postoji u prostoru gdje kreativni rad susretne gledatelja i dolazi do izmjene: predstava nešto ponudi, a gledatelj to doživi. Ta je razmjena uvijek jedinstvena i neponovljiva. Svaki susret s gledateljem je dragocjen, obogati me kao umjetnicu i osobu i nosim to iskustvo sa sobom dalje u sljedeće izvedbe, ali i neke buduće koreografije. No predstava je definirana u sebi, znam što ona jest i što čini njezinu srž i to ostaje nepromjenjivo u svakom novom trenutku uprizorenja. Rijeka možda promijeni vodostaj ili tok, no voda uvijek stiže iz istog izvora. Tako je i s mojim radom.

Jelena MIHELČIĆ/Narcisa VEKIĆ

Ova predstava briše granice između gledatelja i izvođača, kao i tradicionalni kazališni prostor unutar kojeg je plesač, odnosno tijelo u pokretu negdje daleko.

publiku

ŽELIM POZVATI U SVOJ INTIMNI PROSTOR

INTIMU UVIJEK NANOVO OTVARAM

Svima je katkad najljepše, a u isto vrijeme i najteže biti sam sa sobom, svojim mislima, emocijama, izazovima, strahovima. Kako je u takvom stanju raditi umjetničku, plesnu, intimnu predstavu? Lakše ili teže nego “skrivati” se iza drugih plesača?

- Za mene je pravi izazov u ovom radu bio izložiti se istodobno u koreografskom smislu i u izvođačkoj ulozi. Kao koreografkinja otvaram svoju intimu i proživljavanje usamljenosti kroz materijale i kompoziciju, a kao izvođač prolazim kroz upravo ta stanja u trenutku izvedbe pred svaki put novom publikom. Intimu uvijek nanovo otvaram, proživljavam, osjećam i dijelim s publikom. Radi se o dvostrukoj izloženosti i tu definitivno nema skrivanja. Takva vrsta rada nosi izazove, ali istodobno jako puno vraća natrag. Radi se o osjećaju predavanja kroz umjetnički rad, a to djeluje oslobađajuće.

Možda ste propustili...

IZLOŽBA 2. MEĐUNARODNOG STUDENTSKOG BIENNALEA

Pozitivni aspekti greške kao životne, ali i umjetničke činjenice

ZAGREBAČKI SOLISTI S DVOJCEM 2CELLOS

Bukurešt za kraj velike europske turneje

OSJEČKA GLAZBENA SRIJEDA U FOAJEU HNK

Večer mjuzikla i operete za Dan grada

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NA UAOS-U “O USAMLJENOSTI I LJUDIMA” IRENE MIKEC

Intiman ples vrlo blizu i oko gledatelja

2

ZA POČETAK SEZONE U ZAGREBAČKOJ ŽAR PTICI

Mjuzikl "Mala sirena" premijerno 5. listopada

3