Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Željko Pavić: Kod nas još postoji negativan odnos prema tržištu i kapitalizmu
Objavljeno 25. studenog, 2017.

Možemo li, i u kojoj mjeri, i u okvirima sociologije promatrati i analizirati rad, etiku rada (radnu etiku), moral, poslovnu etiku? Ako možemo - što bi bio neki sažeti zaključak?

- U pitanju su vrlo raznoliki i široki fenomeni, a sociologija ih, na ovaj ili onaj način, sve proučava. Sama činjenica da su shvaćanje i vrednovanje rada povijesno, društveno, kulturno i civilizacijski različiti, upućuje na to da se ovi fenomeni mogu sociološki proučavati. Ni sva društva nemaju jednaku razinu radne i poslovne etike, niti je ova etika bila jednaka u raznim vremenskim razdobljima. Može se zaključiti da su radna i poslovna etika općenito povezana s razinom poštovanja društvenih normi, ali i da se važnost rada u životu pojedinca smanjuje s gospodarskim i društvenim razvojem. Naime, s porastom dohotka ljudi samoispunjenje češće pronalaze u dokolici, a rjeđe u radu. Poslovna je etika povezana s pravnom državom i generaliziranim povjerenjem koje postoji ili ne postoji u nekom društvu. Često je riječ o začaranom krugu iz kojeg je teško izići, jer nepovjerenje rađa neetično i oportunističko ponašanje, a takvo ponašanje povratno utječe na povjerenje koje imamo u ljude, osobito u ljude koje dobro ne poznajemo, ili s njima prvi put surađujemo.

TREBA MIJENJATI SUSTAV ODOZGO

Kad smo kod etike rada - kakva je ona danas u Hrvatskoj, postoji li uopće? Možemo li o njoj govoriti pozitivno ili negativno?

- Izraz “etika rada” može biti shvaćen na dva donekle međusobno povezana načina - kao etično obavljanje rada ili kao uvjerenje da rad treba imati središnju važnost u našem životu, da ima ulogu u izgradnji karaktera i osobnosti. U istraživanju koje sam prošle godine napravio s još dvije kolegice primarno smo se bavili s pitanjem etičke kulture u organizacijama i načinom na koje pojedine dimenzije etičke kulture utječu na radnu motivaciju i radnu etiku u smislu poštenog obavljanja vlastitog posla.

Utvrdili smo da u Hrvatskoj radnici u pravilu percipiraju da nemaju podršku za vlastito etičko shvaćanje rada od strane organizacije u kojoj rade, odnosno da postoje strukturni problemi koji prisiljavanju organizacije da postupaju neetično prema ostalim dionicima (dobavljačima, kupcima, državi, vlastitim radnicima). Također smo utvrdili da na radnu motivaciju i etično obavljanje vlastitog posla najjače utječe etičko vodstvo, odnosno vođenje primjerom. Naime, ako menadžment svoj posao obavlja odgovorno i etično, tada će njihov primjer slijediti i radnici.

Zanimljivo je i da se učestalost sankcija pokazala negativno povezanom s radnom motivacijom, vjerojatno zato što ih radnici percipiraju neobjektivnim i neutemeljenim i općenito zato što sankcije stvaraju negativnu atmosferu. Dakle, ispostavilo se da je bolje radnu etiku stvarati pozitivnim vlastitim primjerom nego kažnjavanjem.

Kada se u obzir uzme središnja važnost rada u životu pojedinaca i etičke posljedice rada, istraživanja pokazuju da se većina Hrvata slaže s time da rad predstavlja neku vrstu obveze prema društvu, da je potrebno imati posao kako bi čovjek razvio svoje talente, kao i da je ponižavajuće primiti novac koji niste zaradili.

S druge strane postoji podijeljenost u pogledu toga što treba imati prioritet - posao ili slobodno vrijeme. Naime, podjednak je broj onih koji smatraju da posao treba biti na prvome mjestu, čak i kada to znači manje slobodnog vremena za sebe, i onih koji smatraju da na prvome mjestu treba biti slobodno vrijeme i život izvan posla.

Hrvatska ima radnih potencijala, ljudskih i materijalnih resursa, svakako i u području marketinga, no koliko su oni kvalitetno i efikasno iskorišteni, posebice posljednjih godina? Što po tom pitanju Hrvatska treba i može učiniti da stanje bude bolje, da zadržimo mlade, obrazovane kadrove, umjesto da oni svakodnevno odlaze u inozemstvo?

- Relativno je lako reći što treba učiniti, no znatno je teže reći kako to uspješno učiniti. Potrebno je cijeli sustav postaviti meritokratski, odnosno uspjeh povezati s radom, zaslugama, odgovornošću i sposobnošću pojedinca. No i tu je riječ o začaranom krugu. Naime, većina građana smatra da sustav treba biti postavljen meritokratski i željela bih živjeti u tako uređenom društvu. No nakon toga dolazi racionalno prilagođavanje stvarnosti, odnosno činjenici da sustav nije takav i da se do uspjeha dolazi na drukčije načine. Tako da se onda čak i pojedinci koji su uvjereni u neispravnost određenog načina postupanja ponašaju na taj način, jer ne vjeruju da će drukčije uspjeti. Zato istraživanja i pokazuju da pojedinci često smatraju da su određeni oblici koruptivnih ponašanja rašireni, iako ih oni ne odobravaju. Drukčije rečeno, percepcija stvara uvjerenje da se mora postupati na određeni način, jer su takva “pravila igre”. Stoga se, prema mom mišljenju, sustav mora mijenjati odozgo, jer je odgovornost političkih i ekonomskih elita najveća pa samo oni i mogu radikalno promijeniti stvari. Pravna država, poštivanje procedure, stručnosti i sposobnosti dali bi signal svima kako se treba ponašati. Iako još uvijek nemamo pouzdana istraživanja o najnovijem valu iseljavanja, posebice mladih ljudi, anegdotalni dokazi govore da mnogi odlaze i zbog toga što smatraju da je sustav nepravedno postavljen i da se uspjeh ne postiže radom.

IZ SOCIJALIZMA U KAPITALIZAM

Kad govorimo o etici rada, a time i poslovnoj etici, je li i zašto radna etika Zapada nadmoćna onoj bivšeg istočnog bloka, uključujući i RH? S tim u vezi može li se govoriti da su u RH loše navike iz socijalizma još uvijek zadržane. Tu mislim na neodgovornost prema poslu, način - lako ćemo, koji priječi razvoj i napredak društva, a time i efikasniju i bolju poslovnu etiku?

- Radnu etiku nije moguće odvojiti od drugih povezanih procesa, kao što su općenito nepoštivanje društvenih normi i korupcija, odnosno percepcija mehanizama postizanja društvenog uspjeha. Socijalističko je razdoblje, uz neke pozitivne posljedice, svim državama u određenoj mjeri u nasljeđe ostavilo i koruptivne norme ponašanja i slabiju radnu etiku, koje su kulturnom inercijom vjerojatno nastavile postojati sve do danas. Naime, komandne su ekonomije i jednopartijski sustavi nudili strukturne mogućnosti razvoja korupcije i neodgovornosti. Monopolistički položaj tvrtki nudio je mogućnost financiranja korupcije iz visokih renti, a neodgovorna državna administracija, nepodložna demokratskoj kontroli, također je pogodovala korupciji i narušavanju pravne države. Nove su se strukturalne mogućnosti otvorile privatizacijom u postsocijalističkom razdoblju, kada se vlasnička preraspodjela ekonomskih resursa događala paralelno s urušavanjem prijašnjih kontrolnih mehanizama (pravna država i egalitarna društvena etika), koji su korupciju držali pod djelomičnom kontrolom. Zbog toga nije ni čudno da istraživanja pokazuju da nekadašnje socijalističke zemlje pokazuju sustavno više razine korupcije i nepoštivanja pravnih normi, čak i kada se kontroliraju druge važne varijable. Mogućnost postizanja društvenog uspjeha putem koruptivnih mehanizama posljedično narušava uvjerenje da se do uspjeha može doći radom i individualnim trudom, odnosno smanjuje razinu radne etike.

Vezano uz sve to, koliko je u Hrvatskoj izražen i egalitarni sindrom?

- Kada je specifično Hrvatska u pitanju, postoji duga tradicija povezivanja negativnog odnosa prema tržištu i kapitalizmu, odnosno tzv. egalitarnog sindroma, i razvojnih neuspjeha ili poluuspjeha kroz kojih je prolazilo i prolazi hrvatsko društvo. Prema ovoj tezi, koju je još 1960-ih godina formulirao sociolog Josip Županov, norme koje su nastale u tradicionalnom seljačkom društvu nastavile su postojati i u socijalizmu, jer su predstavljale dio društvenog ugovora između vlasti i naroda. Tako su otpor prema tržištu i individualnom nagrađivanju tolerirani, ili čak poticani, kako bi se dobila politička podrška. U postsocijalističkoj Hrvatskoj egalitarni bi sindrom nastavio živjeti u tzv. političkom kapitalizmu u kojem se uspjeh ostvaruje povezanošću s politikom, a ekonomske se neracionalnosti zanemaruju radi socijalnog mira.

Ova je teza, ma koliko bila teorijski zanimljiva, empirijski neistražena i nedokazana. U istraživanju koje sam nedavno napravio na studentskoj populaciji pokazalo se da negativan odnos prema tržištu ne mora biti povezan s negativnim odnosom prema radu, odnosno da pozitivno vrednovanje rada može biti spojivo s visokim vrednovanjem socijalne države i egalitarnosti. Dakle, odnos prema radu i odnos prema tržišnom kapitalizmu dva su fenomena koje ne treba izjednačavati.(D.J.)

Doc. dr. sc. Željko Pavić, sociolog, Odjel za kulturologiju, Zamjenik pročelnika za znanstvenoistraživačku djelatnost, Sveučilište J.J. Strossmayera Osijek.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu:
Revolucija je kao bicikl,
ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika prijevara: Frustracije ostaju, BiH i dalje bure baruta!