TEMA TJEDNA: VRIJEDNI ILI LIJENI - IMAJU LI HRVATI RADNU ETIKU I KAKVA JE ONA? (I.)
Vezani članci
TEMA TJEDNA: VRIJEDNI ILI LIJENI - IMAJU LI HRVATI RADNU ETIKU I KAKVA JE ONA? (II.)
TEMA TJEDNA: VRIJEDNI ILI LIJENI - IMAJU LI HRVATI RADNU ETIKU I KAKVA JE ONA? (III.)
Prije dva tjedna u Magazinu smo se bavili boljom Hrvatskom, pozitivnim primjerima dobrog rada, kvalitetnih projekata i poduzetništvom koje ne proziva svako malo državu i ne kuka nad krizom nego šuti i radi, razvija se, zapošljava ljude i ostvaruje napredak.
To je međutim jedna strana priče, srećom ona svjetlija, ali postoji i ona druga, sumornija strana, lošija Hrvatska, recimo tako, koja se baš i nije pretrgla radom, koja još sa sobom vuče “prtljag” socijalizma, koja je naviknula da se o njoj brine država. I premda to mnogi ne žele i neće priznati, taj zaostali mentalitet sa specifičnom “radnom etikom” ukorijenjenom u višedesetljetnom socijalističkom mentalitetu, umnogome je faktor koji i dalje otežava da Hrvatska bude ako ne baš kao primjerice Njemačka, onda bar na tom tragu rada i poslovanja koje neće svjesno ili nesvjesno robovati propalim modelima socijalističke idile.
Naravno, nije nam nakana poopćavati stvari, ali taj “socijalistički virus”, koji vuče korijene iz rigdine “etike” udruženog rada bivše propale države, pokazuje se i te kako otpornim u mnogim sektorima društva, bez obzira na to što smo još prije 26 godina raskrstili sa socijalizmom (srećom i s komunizmom) i zakoračili u kapitalističko društvo i tržišno gospodarstvo kao samostalna i neovisna Republika Hrvatska.
I sad u takvom odnosu snaga - rada i nerada, bolje Hrvatske i one lošije - smiješnima se čine sva ona silna obećanja bivših vlasti uključujući i obećanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u predizbornoj kampanji kad je govorila da će Hrvatska, maltene preko noći, napose za njezina mandata, postati zemlja meda i mlijeka, gotovo kao Njemačka. Ali pusta su to obećanja koja su zapravo neostvariva dok je u Hrvatskoj zaostalog socijalističkog mentaliteta, no treba u obzir uzeti i neke objektivne teškoće koje priječe ostvarenje sna o bogatoj i prosperitetnoj Lijepoj Našoj. Drugim riječima, previše je ljudi bez posla, mladi odlaze iz zemlje, novih radnih mjesta je premalo, izostaju veće investicije i zapošljavanja itd. Usto, izostaju i strateške reforme, poput reforme u državnoj upravi koja je bila i još uvijek jest leglo zaostalog socijalističkog mentaliteta, odnosno žilavih birokratskih struktura, koje su kočnica razvoju i napretku zemlje. Srećom da svijetli primjeri, kao što smo prije dva tjedna naveli, postoje i da njihov broj raste, no nužno je što prije riješiti se i navedenih problema da pokraj bolje Hrvatske ne bismo morali usporedno navoditi i niz primjera lošije Hrvatske. A ta druga strana, njezina bespuća nerada umjesto rada, trebaju i moraju biti svako malo na dnevnom redu kako bi se konačno dokinuo zaostali socijalistički mentalitet nerada i neodgovornosti koji se još opire promjenana.
Dakle, unatoč, još jednom ponavljamo, svijetlim primjerima bolje Hrvatske, u nekim segmentima još dramatično zaostajemo, čak i nazadujemo. Između ostalog, niz primjera pokazuje kako ipak ne sličimo zemlji poduzetništva i radne etike.
Tako je svojevremeno i izjava bivšeg predsjednika Ive Josipovića o Hrvatima koji će radije kukati nego zasukati rukave i raditi podigla mnogo prašine u javnosti. “Naša je velika boljka u kulturi kukanja. Većina je više spremna kukati nego raditi. To se mora promijeniti”, rekao je tada Josipović te na sebe navukao kritike dijela javnosti. Iako Josipović tom izjavom nije ni jednom riječju pružio ni ocijenio profil hrvatskog radnika, već je iznio svoje mišljenje kakvo raspoloženje vlada u društvu, ipak se čini da je ova izjava dobar povod za razmišljanje o tome kakvi su zapravo Hrvati radnici.
Naime, općenito se, u Hrvatskoj naravno, smatra da se Hrvati u inozemstvu cijene kao vrijedni i kvalitetni radnici. S druge strane, mogu se čuti zamjerke da su radnici u Hrvatskoj neproduktivni i pomalo lijeni, posebno skloni, najčešće spominjanom, ispijanju kave u vrijeme radnog vremena i sl. Pitanje je što je istina i podcjenjujemo li sami sebe kao radnike. Istraživanja koja bacaju bar neko svjetlo na tu problematiku su obavljena.
PREVIŠE KAVE I “PUŠ-PAUZA”...
Portal Moj posao proveo je prije nekoliko godina istraživanje, zajedno s još nekim partnerskim portalima u regiji, o tome koliko su koji narodi aktivni u traženju posla. Rezultati su pokazali kako su upravo Hrvati najaktivniji po broju prijava na natječaj za posao - više od petine ispitanih Hrvata prijavilo se na 100 i više natječaja. Dakle, čini se kako volje za traženjem posla imamo. No, kakvi smo u obavljanju tog posla? Njemački ured za statistiku, Destatis, također je proveo istraživanje o produktivnosti na radnom mjestu u europskim zemljama. Podatci su pokazali da Hrvati na radnom mjestu svaki tjedan provedu 39,6 sati što je za 1,1 sat više od Nijemaca i 9,1 sati više od Nizozemaca, koji na poslu provode najmanje vremena među svim europskim zemljama. Ipak, veća količina vremena provedena na poslu ne uključuje nužno i jednaku razinu produktivnosti. Zapravo, pokazalo se da oni koji na poslu provedu najmanje vremena, Nizozemci, imaju najveću stopu produktivnosti. A gdje su tu Hrvati? Domaći analitičari slažu se da je produktivnost domaćeg radnika oko 60 posto europskog prosjeka.
Stoga zaposlenici koji imaju radnog iskustva i u Hrvatskoj i u inozemstvu često navode kako su Hrvati za inozemnog poslodavca klasičan primjer “outsourcinga”. Radnici kvalitetno obavljaju svoj posao i za njega su razmjerno slabo plaćeni. Tu smo mi još uvijek na dobrom glasu, kažu. Razlika, pak, između stranog i našeg poslodavca je, navode, primarno u odnosu prema rezultatu rada radnika. Ako u inozemstvu dobro radite, za to ste i nagrađeni, dok kod nas ulaze u igru i drugi faktori kao što su pripadnost i veze i upravo je to kod nas često od presudne važnosti, dodaju.
Na koncu, sudeći i prema tim riječima, možda bi se moglo zaključiti da kvaliteta rada znatno ovisi o motivaciji, ali i stimulaciji. Ako je u zapadnim zemljama hrvatski radnik nagrađen za dobro obavljen posao, nije ni čudno da će se truditi svoj posao uvijek obaviti najbolje što može. A tako će sigurno i biti na glasu kao dobar radnik. Ako pak to izostaje, kao što je to često slučaj u Hrvatskoj, opet nije čudno da hrvatski radnik koji živi i radi u Hrvatskoj odjednom neće biti toliko dobar ni produktivan.
Kako doživljava hrvatski mentalitet, ako takvo što postoji, i hrvatsku radnu etiku, s obzirom na njegova američka i druga iskustva, nedavno je odgovorio i Josip Novaković, hrvatskoameričkokanadski pisac.
- Hrvatski mentalitet, ako takvo što postoji, u pravu ste, mijenja se. Kad sam bio klinac, svi su bili radnici. Tulile su sirene da se radnici bude u 6 ujutro. Svi su stalno radili u tvornici i onda nešto varili, sastavljali, popravljali itd. kod kuće. I tako smo odrastali po tom modelu da se uvijek nešto kopa i radi. No, nakon velikog vala nezaposlenosti, rata itd., djeca su odrasla pokraj roditelja koji nervozno puše, malo rade, ili ako rade, ne vidi se točno što rade, nešto muljaju po računalima itd., tako da je radna etika propala. Usto dodajmo turizam, da se radi stihijski, tri mjeseca, pa potom španciraju po rivi i kafićima u Dalmaciji, a u Slavoniji se sjedi po kafićima i preko ljeta... Možda ne vidim dobro, ali ono što vidim nije dobro - izjavio je Novaković.
A otkada je Hrvatska u Uniji, pravi val naših gastarbajtera zapljusnuo je Europu. Nova generacija - novi dojmovi. Sad su moderni Facebook, Skype, blogovi, aktualne teme i dileme, a sve se priče s privremenog rada u inozemstvu svode na isto: “Ovdje se ne pije kava i igraju igrice dok šef ne gleda, radi se punih osam sati...”
Prosječan se hrvatski radnik na radnome mjestu u Dublinu ili Frankfurtu ne može načuditi da radi punih osam sati, preciznije, da mu je vrijeme za stanku striktno propisano, a nije rastezljiv pojam. A, hrvatska je potreba, i u socijalizmu, i u kapitalizmu - uvijek ista: spojiti neradni petak s vikendom ili uteći doma bar par sati prije isteka radnog vremena; odlaziti na “puš-pauzu” kad te volja, otaljavati na poslu ako je južina, jer, eto, takav je dan...
PROBLEM JE I U SUSTAVU
Je li naš radnik slabo motiviran zbog niskih primanja u odnosu na kolege sa Zapada ili nam je radna etika na tako niskoj razini, pa smo - kad se nađemo u dobro organiziranom poslovnom okruženju koje funkcionira po zadanim pravilima i ne poznaje iznimke - šokirani činjenicom da se treba oznojiti “rmbajući” osam sati? I znači li to da dobar dio radnika u nas nikada pošteno nije zaradio plaću?
Igor Mihovilović inspektor je za održavanje brodskih i off shore pogona, a u Splitu vodi ured koji se skrbi o održavanju brodova. Moćna LNG tvrtka “Golar” u kojoj radi ima zaposlenike i u Norveškoj i u Hrvatskoj, pa je Mihovilović pozvan povući paralele između domaće i strane radne snage jer dio radnog vremena provodi u Oslu, a dio u Splitu. I evo što je izjavio za Slobodnu Dalmaciju.
- Nisu naši ljudi loši radnici, dapače, odlični su, samo je pitanje sustava u kojem rade. Ako je njihovo radno okruženje stimulativno, ako vide da mogu napredovati zahvaljujući stručnim kvalifikacijama i znanju koje imaju, zalaganju, ništa ne zaostaju za drugima - kaže, i dodaje da se dobar radnik ne rađa - nego ga se stvara.
- Mi najbolja iskustva imamo sa studentima koje smo zaposlili, jer ih otpočetka učimo na koji se način radi i odnosi prema poslu. S onima koji su već negdje radili, i tu, nažalost, stekli neke loše radne navike, puno je teže - kaže Mihovilović, koji objašnjava da radnike u Norveškoj razlikuje od naših to što nitko i ne pomišlja na bilo kakve zloporabe. To u njihovu mentalnom sklopu jednostavno ne postoji.
- Primjerice, tvrtka nam dopušta da radimo od kuće jednom tjedno, i ljudi svoje savjesno obavljaju kao da su na radnom mjestu. Uspostavljeno je takvo povjerenje da se nikomu ne naređuje da mora na posao doći fiksno u osam sati, ali ako dođe kasnije, on će ostati dulje i odraditi svoje bez pogovora. To se kod Norvežana samo po sebi podrazumijeva, nitko nikoga na to ne treba podsjećati, a u dobrom dijelu naših tvrtki je rijetkost - kaže Mihovilović, koji je oduševljen time što se njegov norveški poslodavac prema svim radnicima, bez obzira na to odakle dolazili - odnosi na jednak način. “Oni strpljivo grade odnos povjerenja između poslodavca i radnika. Naš direktor koji rukovodi s tisuću ljudi, svima zna imena, svatko mu se može obratiti bez problema kad god ga treba, tog zida između onih koji su visokopozicionirani i njihovih podređenih, kao što u Hrvatskoj zna biti slučaj - ovdje nema”, drži Mihovilović te ističe da zbog visokog životnog standarda Norvežani nisu maženi i paženi, sasvim suprotno - jako su odgovorni kad je u pitanju borba za vlastitu egzistenciju.
- U Oslu, u kojem su cijene nekretnina narasle u posljednje vrijeme i do 25 posto, stan od 55 kvadrata stoji oko 400 tisuća eura. Moji mladi kolege, koji se s godinama punoljetnosti odmah osamostaljuju, spremni su se boriti kroz svoju cijelu karijeru da bi uredno vraćali kredite, to je ta predanost, odgovornost, i to je tako jer im nikada nitko ništa nije darovao, sve moraju sami zaraditi i tu odstupanja nema.
- Svi imaju jednake šanse, pa ako hoćeš raditi i više nego što od tebe traže, poslodavci ćete gurati u tom smjeru, ali i adekvatno nagraditi za to. I ništa nije prepušteno improvizaciji, postoje jasni kvartalni i godišnji planovi koje treba ispuniti i odgovornost onih koji su preuzeli na sebe takve zadatke da to zaista tako i bude, i da o tome referiraju svoje nadređene.
- Eto, i toga nama nedostaje, da se u Hrvatskoj, u našim državnim i privatnim tvrtkama, zna točno tko za što odgovara imenom i prezimenom, i da sto posto stoji iza odrađenog - kaže Mihovilović, koji je zajedno s kolegama iz splitskog ureda mnogim mladim ljudima omogućio da dobiju, što se plaće i uvjeta rada tiče - posao iz snova.
- Kad je mladi čovjek spreman ostajati na radnome mjestu i poslije radnog vremena, učiti da bi napredovao, to se u “Golaru” cijeni, takvim se ljudima otvaraju vrata, jer se računa da će svojim trudom doprinositi kompaniji. Kad su jasno postavljeni kriteriji prema kojima se uspinje na profesionalnoj ljestvici, onda vam je sve jednostavno - zaključuje Mihovilović.
POSAO NE ČEKA
Ivica Vuković vlasnik je pak uspješne tvrtke za proizvodnju cijevi Krah iz Zagvozda. Radio je dugo u Metalplastu u Makarskoj, u onom sistemu, ali i u Njemačkoj, da bi na koncu kupio Krah od svog bivšeg gazde Karl-Heinza Kraha. Vuković je, dakle, prošao sve: od rada u državnoj firmi u bivšoj Jugoslaviji do radnog mjesta kod njemačkog poslodavca i karijere poduzetnika. Na koji način on sankcionira neradnike i stimulira dobre radnike za Slobodnu Dalmaciju je odgovorio:
- Znate kako na Zapadu kažu, posao ne čeka. Upravo sam ispratio direktora firme iz Frankfurta koji je tu bio zbog posla koji za njih radimo za Novi Zeland. Ni on ni ja ne gledamo kad je radno vrijeme, jer čim smo telefonski kontaktirali, čim sam shvatio da nas prepoznaju kao moguće poslovne partnere, on je sjeo u avion, ja sam ga dočekao tu, na radnom ručku smo dogovorili detalje i on se vratio doma.
- Čovjeku su četrdeset i dvije godine, svako jutro ustaje u šest sati, radi navečer do osam i onda kad dođe kući, još dva sata sređuje ono što mu je preostalo. Eto, to vam je taj tempo, tako se svuda u svijetu radi ako želite biti uspješni - kaže Vuković. A mogu li radnici pratiti bjesomučni tempo svojih menadžera?
- I mogu i moraju, druge nam nema. Ovaj posao koji smo dobili težak je 900 tisuća eura, a to u ovakvom gospodarskom okruženju u kojem mi radimo nije mala stvar. Zato sam odmah krenuo organizirati rad u tri smjene, a subotom u dvije, kako bi u ponedjeljak prva smjena došla na posao odmorna. U utakmici na svjetskom tržištu prolaze samo najkvalitetniji, najbrži i najjeftiniji, pa se i mi, da bismo opstali, moramo ponašati tako.
- Zato sam organizirao posao na način da se svi prekovremeni sati plaćaju, a na to radnicima, koji se dokažu na poslu, još ide i zaslužena stimulacija - naglašava Vuković, i još jednom podvlači da u njegovoj tvrtki, koja počiva na zdravim temeljima i nije nastala u pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način - mjesta zabušavanju nema.
- Pazite, ako mi kasnimo, onda dovodimo cijeli proizvodni lanac u pitanje, a to nitko sebi ne može dopustiti. Ne možemo mi zafrkavati firme koje se bave transportom cijevi ili krajnjeg kupca - roba se mora isporučiti točno na vrijeme. A, da sve štima kao urica, ja sam s Croatia busom potpisao ugovor prema kojem se moje ljude ujutro u 5 sati vozi iz Vrgorca na posao u Zagvozd, a u 2 vraća kući. Ne smije se gubiti ni minute, i to nije problem ako ste dobro organizirali posao, a za to je uvijek odgovoran samo onaj tko ga vodi; znači, direktor - kaže Vuković.
Ivica Vuković je u mladosti bio i direktor u društvenom poduzeću.
- I ništa vam se to nije razlikovalo od firme u Njemačkoj u kojoj sam radio. Bio socijalizam ili kapitalizam, državno ili privatno poduzeće, ako ste vi jasno postavili kriterije kojih se treba držati, ako nagrađujete radnike a sankcionirate neradnike, rezultat neće izostati. Naravno da toga nema u firmama koje služe samo za uhljebljivanje pripadnika političkih stranaka i njima bliskih.
- Pa tu nitko ne može organizirati posao jer vladaju neka druga pravila koja nemaju veze s poslom i naravno da je to onda balkanska kužina u kojoj se ne može skuhati ništa dobro. Samo rad, znanje, iskustvo, odgovornost, predanost poslu i rezultati rada - mogu biti kriteriji prema kojima se cijene profesionalci, nikakve političke knjižice ili veze i vezice, takvima u privatnim tvrtkama koje se bore za posao sa stranom konkurencijom - mjesta nema - naglasio je Vuković, koji je, rekli smo, dugo radio u Njemačkoj, a i danas je poslom često tamo.
- Tamo nema firme u kojoj ne radi netko na “ić”. I redovito će vam poslodavci za naše reći da su superradnici, svi ih cijene. A takvi su jer su shvatili da nema popusta za zabušante. Kad u Hrvatskoj stvorimo takvu organizaciju posla, onda ni mi nećemo ništa zaostajati za Nijemcima, samo dok se god dnevna politika u državnim i s njima povezanim tvrtkama bude petljala u posao - tu neće biti sreće - zaključuje Vuković.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
RADNIČKA PRAVA
40 sati tjedno radnik u Hrvatskoj odradi sukladno Zakonu o radu.
14 blagdana godišnje su neradni dani.
2,5 sati tjedno je plaćenih stanki koje su po ZOR-u osigurane radniku.
86. članak Zakona o radu nalaže da za svaki rad u otežanim uvjetima, prekovremeni ili rad noću, rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.
VELIMIR SRIĆA
O negativnim modelima uspjeha
Poduzetnici su ili naivci koji brzo propadaju, ili tajkuni i omraženi favoriti politike koja im osigurava poslove i utjecaj mimo tržišne utakmice. Ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, prožela nas je kultura peglanja kartica bez pokrića i divljenja instant-zvijezdama Big Brothera i Farme. Pokorila nas je najezda sponzoruša, idoli mladima postaju osobe bez karaktera, znanja, obrazovanja i morala, a lijek za beznađe i manjak perspektive traži se u igrama na sreću, kladionicama, kockarnicama, korupciji i lopovluku. Okruženi smo negativnim modelima uspjeha od medijski izmišljenih zvijezda, preko naglo obogaćenih, korumpiranih dužnosnika, do prevaranata koji opstaju zbog podrške političara. A svemoćna politika većini se ljudi jednostavno gadi i političari se s pravom doživljavaju kao beskrupulozni borci za fotelje. Moja je vizija sasvim suprotna svemu nabrojenome, ali, kao što sami možete zaključiti, proteklih godina malo toga se istinski promijenilo. Zato ne čudi da velika većina građana smatra kako Hrvatska i dalje ide u pogrešnom smjeru - kazao je sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Velimir Srića.
NEKADA, ALI I DANAS
Velika je promaja, ne odgovara mi ni jako svjetlo
Jedan se korisnik Reddita nedavno pohvalio da je kupio knjigu na buvljaku na zagrebačkom Britancu, a ono što je pronašao u njoj poprilično ga je iznenadilo. Naime, kupac knjige pronašao je molbu za posao izvjesnog Dragutina Šrajbera koja datira još iz vremena samoupravnog socijalizma. U njoj Šrajber traži premještaj na novo radno mjesto u knjižari, te “Komisiji za zasnivanje i otkazivanje radnih odnosa” navodi svoje razloge. “Voljan sam primiti novu dužnost za raspisano radno mjesto pomoćnika šefa skladišta papira ili tiskanice. Prednost - veća plaća. Razlog napuštanja sadašnjeg radnog mjesta - velika promaja i jako svjetlo koje mi ne odgovara”, objašnjava svoju muku Dragutin, a sve je začinio “drugarskim pozdravom”. Ne treba ni napominjati da je urnebesna molba izazvala lavinu komentara u kojima se u šali ističu Dragutinova nadljudska snaga “kojeg ni propuh nije uspio ubiti”, drugi ističu da je bar bio iskren, dok treći kažu da su “dobro i prošli”, jer ih je osjetljivi Dragutin mogao tužiti i Međunarodnom sudu za ljudska prava. Ovo je, dakle, jedan od primjera radne etike iz vremena socijalizma, ali kao što već svi znamo, i danas, 2017. godine, ima sličnih.
ZLATKO MILIŠA
Etika važnija od pragmatike
Važnost rada može se promatrati s više različitih aspekata - ekonomskog, socijalnog, psihološkog, pedagoškog i slično. Između ostaloga, rad omogućava ili ne egzistenciju. Osim toga, rad omogućava socijalnu interakciju pojedinca sa suradnicima na poslu, izvor je društvenog statusa i prestiža, a ima i veliku važnost u formiranju identiteta, samopoštovanja i samoaktualizacije.
Stoga je rad centralna ljudska vrijednost i jedan od odlučujućih čimbenika u formiranju i razvoju pojedinca, ali i samoga društva. Važniji od novca ili kapitala jesu odnos prema radu kao (ne)pokretačima svakog posla. To je prvi razlog zašto je važno poznavati radne vrijednosti, zadovoljstvo poslom i/ili etiku rada.
Rad se definira kao svjesna, svrhovita i organizirana aktivnost usmjerena postizanju nekih korisnih učinaka kojima se zadovoljava različite individualne i/ili društvene potrebe. No, postavljam provokativno pitanje: Kako rad može bisti svjesna i svrhovita djelatnost kada većina zaposlenika tretira rad kao prokletstvo?
Samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu ostane isti. U Hrvatskoj je poruka iz socrealizma ostala ista: "Tko se od rada obogatio?!". Od socijalizma do danas vrijede krilatice: "Čemu se truditi ako sam zaposlen", a (najgora je): "Ne možeš me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi!". I to je jedan od razloga zašto tvrdim da je i danas od ekonomske krize važnije etička kriza rada. Dandanas rijetko se stimuliraju odgovorni i inovativni. Entuzijasti i oni najbolji odlaze ili ostaju nezapaženi, nerijetko ismijavani. Tako se destruira zadovoljstvo poslom, ali i znanje, kapital i prosperitet države.
Istraživanja pokazuju da zaposlenici osjećaju zadovoljstvo poslom kada vide da su u tvrtki tretirani kao važan čimbenik za rezultate poslovanja. Tako T. J. Watson u knjizi "Sociology, Work and Industry", zaključuje da je za prosperitet i identitet tvrtke najvažnije kada svi akteri sudjeluju u "projektiranju, koordiniranju i vrednovanju vlastitog doprinosa u odnosu na postavljene ciljeve". Zato čileanski ekonomist Manfred Max Neef apelira da "ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji". M. Weber u knjizi "Protestantska etika i duh kapitalizma" u vrijednostima rada protestantizma vidi duhovno izvorište kapitalizma. Upornost, štedljivost, marljivost i (materijalna) neovisnost, osnovne su determinante etike rada. Znanje i obrazovanje glavni su resursi kapitala. Takav odnosu prema radu nije samo stjecanje ili "sredstvo u svrhu zadovoljenja materijalnih potreba" (M. Weber). On u stvaranju kapitala vidi obvezu koja proizlazi iz etike odgovornosti kao pretpostavke razvoja i opstojnosti (duha) kapitalizma. To je jedan od glavnih razloga zbog kojega rad, radništvo i poduzetništvo u hrvatskom društvu nisu istaknute vrijednosti. To potvrđuju i rezultati jednog istraživanja (koje je 2004. vodio prof. dr. Ivan Rimac) gdje su prve vrednote koje ističu hrvatski građani bogatstvo i uspjeh, a marljiv rad dolazi tek na dvanaestom mjestu (od 21 ispitivane vrednote). I to je posljedica mentalnog sklopa prema kojemu se do afirmacije ne dolazi radom, nego vezama, neradom ili snalaženjem.
Tehnologija rada u privredi se uporno opire etičkom problemu rada. Rad na proizvodnoj traci dvadesetih godina prošloga stoljeća učinio je poslodavca neosjetljivim na moral njegovih radnika. Od tada do današnje "mekdonaldizacije društva" (Ritzer) sve je podređeno lažnoj pragmatici rada. Poslodavac koji smatra važnim za proces proizvodnje moralnost svojih uposlenika (i izvan proizvodnog pogona), bio bi izvrgnut ruglu. No, predstavnici ranog protestantizma (puritanizma), a i katoličanstva, bili su u pogledu morala rigorozni. Poslovođe su motrili imaju li uposlenici međusobne intimnije veze, na radu i privatnom životu, što je danas znatno sofisticiranije i morbidnije. Tako istraživanja u SAD-u pokazuju da danas čak 70 posto poslodavaca provjerava profile svojih potencijalnih zaposlenika na tzv. društvenim mrežama. Korporativno-konzumeristička društva uništavaju Weberovu ideju razvoja kapitalizma i nude iluzije da kupnjom proizvoda potrošač "kupuje nerealnu predodžbu o samome sebi kako bi stekao željeni ugled koji se veže uz posjedovanu stvar" (Đuro Šušnjić u knjizi Ribari ljudskih duša).
Amitai Etzioni u knjizi "A Comparative Analysis of Complex Ogranization", obrazlaže da je entuzijastima na poslu dovoljna moralna stimulacija, onima koji doživljavaju rad kao sredstvo da se dođe do nečega izvan rada potrebna je stimulacija novcem, uvjetima rada, povlasticama ili napredovanjem, a za one koji se nastoje na svaki način osloboditi tiranije rada jedina stimulacija jest prinuda. Prvi će staviti u drugi plan novac i druge povlastice kada osjećaju da se njihov entuzijazam poštuje. Čovjek ne može biti uspješan ako ima negativno stajalište prema radu. Suprotno, kada se posao doživljava kao poziv, "svaki je dan blagdan", piše Frank Tyger.
François Michelin gotovo je pedeset godina vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Obrazovanje je držao ključnim za uspjeh u životu. Inovativan, vizionar i humanitarac, svakodnevno je promicao ideju zajedništva. Kao praktičan vjernik katolik, vrednote katoličanstva uklopio je u svoje poduzetništvo. Polazio je od radne etike solidarnosti i suradnje. Nije se predstavljao kao vlasnik ili gazda, nego kao radnik.
Postavljam dva iznimno važna pitanja: Kada će povjerenje i zajedništvo postati nova paradigma u ekonomiji? To bi trebala biti "najcjenjenija valuta vremena," piše TechCrunch. I drugo pitanje: Kada ćemo slaviti dan entuzijasta, onih koji svoj posao doživljavaju kao poziv? Takvih ima znatno više nego što se misli. To ne podcjenjujmo. Štoviše, takvi su bili i bit će pokretači društva. Potrebno je samo jedno - stavimo ih na svim razinama u prve redove!
Dok u većini država svijeta vrijedi maksima radi da bi (loše) živio, u Japanu vrijedi druga - život je u radu. Japan je treća ekonomija svijeta. Jedan od razloga je specifična radna etika. Ona uključuje posvećenost radu, odanost tvrtki i radnom zajedništvu. Rijetko se koriste bolovanja. Japanci odmore doživljavaju kao dokoličarenje. Predano rade, i za to dobivaju razne stimulacije, napredovanja, stručna usavršavanja, stimulirajuće mirovine... Unatoč "ubijanju" na poslu, Japanci su jedan od najdugovječnijih naroda na svijetu. Ovo je dobro da znaju oni koji kažu da svaki rad ubija.
Dr.sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
IVAN KOPREK Lako smo upili neetičku praksu Zapada o brzom i jeftinom stjecanju profita
O čemu je riječ u Vašem izlaganju “Poslovna etika, održivi razvoj i demografska politika”, u kakvoj su korelaciji ta tri pojma (područja), nesumnjivo danas aktualna više nego ikad prije?
- Kažu da bi poslovna etika trebala biti skup moralnih načela i normi kojima se usmjerava ponašanje aktivnih sudionika u gospodarskom sustavu. Ona polazi od pretpostavke da u gospodarstvu ne smije biti prioritetno djelovanje isključivo prema načelu profita, nego da treba voditi računa i o posljedicama gospodarskih aktivnosti i poslovnih odluka za društvo, okružje i okoliš. Složenica “održivi razvoj”, koju sam stavio u naslov izlaganja, potječe iz 1987. godine. Tada je u izvješću norveške ministrice Gro Harlan Brundtland pod nazivom “Our common future”, ili poznatijem kao “Brundtland izvješće”, napisano da je “održivi razvoj” razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Tako “održivi razvoj” predstavlja težnju, apel (čak i imperativ), da se u ime budućnosti stvori bolji, pravedniji, etičniji svijet. Često se govor o “održivom razvoju” stavlja u odnos prema problemima ekologije, siromaštva, ali i s pitanjem o demografiji. Još od Malthusovih teza o prenapučenosti Zemlje neki najveću krivnju za razaranje okoliša pripisuju nekontroliranom rastu populacije. Naime, čini se da demografska kretanja postaju kobna za ljudski i zdravi okoliš. Više ljudi, više smeća... Zbog prenapučenosti nema, navodno, ni dovoljno hrane. I jaz između siromašnih i bogatih zbog prenapučenosti sve je veći. Nedavno je tzv. “Rimski klub” upozorio da u ime osiguranja napretka ne treba samo preispitati našu okrenutost prema konzumiranju i iscrpljivanju prirodnih izvora energije, nego i prema prenapučenosti Zemlje. Zato se u ime “održivoga razvoja” predlaže politika jednoga djeteta; odnosno, preporučuje se odgađanje zasnivanja obitelji, legalizaciju heterospolnih brakova, upotrebu kontraceptivnih sredstava, sterilizaciju, prema potrebi pobačaj... Neki idu dotle da preporučuju i uskraćivanje zdravstvene zaštite siromašnima, pa i genocid, jer se time obara prirodni priraštaj. Tako se pod plaštem sintagme “održivi razvoj” i angažmana oko zaustavljanja klimatskih promjena može skrivati i “kultura smrti”. Svu bi tu problematiku trebalo staviti u raspravu kada se govori o poslovnoj etici.
Kad smo kod poslovne etike, što je to zapravo poslovna etika, može li se ona precizno definirati?
- Poslovna etika svojevrsna je područna etika koja je nastala suodnosom etike i ekonomije. Treba reći da je ekonomija kći etike. Pa je tako i pitanje mogućnosti ispravnog djelovanja u ekonomiji, temeljenog na etičkim načelima, globalno i regionalno, značajno i važno. Uspješne svjetske i domaće tvrtke postale su svjesne činjenice da u konkurentskoj areni tako nešto kao poslovna etika čak omogućuje rast i razvoj, povećava efikasnost i produktivnost. No, tek usredotočenost na etiku u poslovanju ne znači napredak ekonomije. Često je čovjek današnjice pohotni oholnik (zapravo pohlepnik), baletan koji poseže za riječima-parfemima. Takva bi mogla biti i riječ etika. Ali etika nije ukras. Ona se, kao poslovna etika treba baviti problemima vrednovanja i nužnim obvezama u gospodarskom ili poslovnom djelovanju. Tako je u svijetu, a tako bi trebalo biti i u nas.
Kakva je općenito poslovna etika u Hrvatskoj danas? Je li bolja ili lošija nego drugdje u EU, koji su problemi i kako ih, ako postoje, rješavati?
- Može se reći da je nakon demokratskih promijena i u Hrvatskoj vidljiv napredak u prizivanju i primjeni poslovne etike. No, u nas mnoge tvrtke poslovnu etiku shvaćaju kao, kako sam malo prije rekao riječ-parfem. Tako poslovna etika ne ispunjava svoju funkciju. S druge strane, možda je edukacija o poslovnoj etici u nas preslaba. A etički problemi su i u nas veliki: korupcija, mito, nepotizam, povrede prava, nepoštivanje zakonskih obveza..., neodgovorni odnos prema radu. Nedostaje nam etika rada. Poslovni ljudi reći će da je radna etika skup stavova i ponašanja koji su utemeljeni na vrijednosti rada. Pritom svakako ne treba veličati rad zbog rada. Takva je praksa bila oznaka totalitarnih režima.
Kad govorimo o etici rada, a time i poslovnoj etici, je li i zašto radna etika Zapada nadmoćna onoj bivšeg istočnog bloka, uključujući i RH?
- Nije potrebno tumačiti kako je danas ljudski rad u krizi - i na Zapadu i na Istoku. O tome svjedoče otkazi, otpuštanja, nezaposlenost, neisplaćene plaće i ugrožene egzistencije..., neetična praksa, velike tragedije na različitim razinama i u različitim životnim dobima. Rad svakako najprije treba shvaćati kao priliku za razvijanje vlastite osobnosti, poveznicu s ostalim ljudima, kao sredstvo koje pridonosi poboljšanju društva u kojemu živimo. Bez rada ništa se ne postiže. Mogli bismo reći da je rad čovjekov “egzistencijal”. U tom smislu uz rad se veže i zarada. Često je sinonim - riječ za riječ “rad”, riječ “posao”, “zaposlenje”, “job”... Posao, “job” među Hrvatima (kao i na Istoku i na Zapadu), ostaje vrlo važna sastavnica života. Preferira se onaj posao gdje je dobra sigurnost radnoga mjesta, posao s kojim se može stvoriti karijera, gdje je povoljno radno vrijeme, gdje je dobra zarada... Drugo je pak pitanje o radnoj disciplini i moralu.
S tim u vezi - može li se govoriti da su u Hrvatskoj loše navike iz socijalizma još zadržane. Tu mislim na neodgovornost prema poslu - sistem lako ćemo, koji priječi razvoj i napredak društva, a time i efikasniju i bolju poslovnu etiku?
- Socijalizam, u kojem je rođena i školovana moja generacija, zauzimao se za rad. Onakav rad za koji su nam govorili da je on “od majmuna stvorio čovjeka”. I socijalistička pedagogija je veličala rad u skladu s vladajućom ideologijom. Tako je riječ “rad” odjekivala posvuda: pozirala je na novčanica koje su prokazivale oznojene mišiće i čela rudara; provirivala je iz školskih čitanki; pratila prvomajske parade koje su predvodili udarnici... S druge strane, socijalizam je snatrio svijet utopijskoga oslobođenja od rada - često zarade bez rada. Zapravo nerada i neodgovornosti. Teško je izići iz takve misaone shizofrenije. K tome treba uzeti u obzir i opću ljudsku sklonost da se bez truda stigne do velikoga dobitka. Poznata je izreka iz socijalističkih vremena: “Nitko me ne može toliko malo platiti koliko mogu malo raditi”! Ta se izreka zalijepila u našu svijest i društvo. S druge strane, lako smo upili neetičku praksu zapadnoga svijeta o brzom i jeftinom stjecanju profita. Tako se događa da kod nas poslodavci pokušavaju radnike platiti što manje, a radnici žele raditi što manje. Dobro smo kopirali i praksu “prekarijata”. Riječ je o novoj društvenoj klasi, zapravo eksploatiranoj masi, za koju je karakteristično nesigurno radno mjesto te niska (možda čak i nikakva) plaća. Sve su to teme s kojima se treba baviti poslovna etika. No, mnogi će reći da u okruženju u kojem posluju tvrtke zapravo i nema vremena ni prostora za tako nešto kao što je poslovna etika. U svakom slučaju poslovna etika uči nas da smo svi pozvani, štoviše i obvezni, u ovim kaotičnim i kriznim vremenima, u vremenu koje danas produljuje svoje tamne sjene nemorala i nepoštivanja ljudskoga dostojanstva i rada, otkrivati, živjeti i čuvati ljudskost.(D.J.)
Prof. dr. sc. Ivan Koprek, dekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti (ranije Filozofski fakultet Družbe Isusove), Zagreb.