Gledajući Isusa prava je istina da je Franjin Bog prosjak potreban pažnje: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali.” Patnik, kojega je teško gledati, “od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odbačen od ljudi” (Iz 53,2–3). To je Franjina gramatika: Bog iznenađenja, međuprostora, Bog koji čeka, onaj kojega se štuje-meditira-blaguje. Bog kojega se shvaća jedino sprežući glagole u pasivu, a što je aktivni oblik nebeske milosti: dati se iznenaditi, prihvatiti biti ljubljen. Dopustiti da se Bog o nama brine. Priznati da nas jedino Bog može iznutra pomladiti: “Gle, sve činim novo” (Otk 21,5).

Kako je istaknula Simone Weil, možda nije napisana više nijedna molitva koja ne bi bila sadržana u Očenašu. Da zatvorimo krug, priznajem: kada slavim euharistiju, uvijek me se dojmi ona bojažljiva rečenica koju svećenik izgovara prije nego što započne molitvu: “Spasonosnim zapovijedima potaknuti i božanskim naukom poučeni, usuđujemo se govoriti”. Divno je ovo “usuđujemo se govoriti”, kao na vršcima prstiju, ispod glasa: to je kao da jedino zajedno nalazimo hrabrost govoriti “Oče”. Kršćanstvo se ne smije živjeti u samoći.

Da bi se molilo Očenaš, treba hrabrosti. Treba hrabrosti. Kažem: govorite “tata” i uistinu vjerujte da Bog jest Otac koji me prati, prašta mi, daje mi kruha, pozoran je na sve što ištem, odijeva me bolje nego poljsko cvijeće. Vjerovanje je također velik rizik: a što ako to nije istina? Usudimo se, usudimo se, ali svi zajedno. Zato je zajedničko moljenje toliko lijepo: jer jedan drugome pomažemo da se usudimo.

Zapravo, kao što ste rekli u jednoj svojoj katehezi govoreći o Mojsiju, moljenje je pregovaranje s Bogom: ako sam s narodom, onda nalazim hrabrost da s Bogom pregovaram i kažem mu: “Molim te, smiri se, pogledaj nas u lice; istina je, nevjerni smo, ali mi smo tvoj narod.” Molitva kao pregovaranje.

I Abraham je pregovarao s Bogom koji se spremao uništiti Sodomu i Gomoru (usp. Post 18,20). Abraham se zauzimao za pravednike u gradu pregovarajući i cjenkajući se s Bogom, a Bog mu je odgovorio da ne će uništiti grada ako u njemu nađe trideset, dvadeset pet, dvadeset, deset pravednika.

Bio bi dovoljan jedan da Bog, kao prosjak, uđe u onaj grad sa svojim spasenjem. Međutim, tada se nije našao nijedan pravednik...

* * *

Papa Franjo, hvala vam što ste kao tata razgovarali s nama o Očenašu. A tko je vas, dok ste bili mali, naučio Očenaš?

Baka. Bila je to baka.

Događa li vam se da tijekom dana molite Očenaš, a da to i ne primijetite?

Ne, ne tako da ne primijetim, ali kada se saberem na molitvu, odmah mi dođe.

Kao zaključak našega susreta – budući da nemam ništa osim mirisa svojih ovaca, svojega stada – na dar vam pružam jedan Goetheov stih: “Što si baštinio od otaca, ponovno osvoji ako to želiš uistinu posjedovati.” Za nas je Očenaš baština. Međutim, nije dovoljno baštiniti ga, trebamo ga ponovno osvojiti kako bismo mogli reći da ga posjedujemo.

Zato je važno vratiti se korijenima. Poglavito u ovomu iskorijenjenom društvu trebamo se vratiti korijenima, trebamo ih ponovno osvojiti.

Okrenuti se i osjetiti da postoji Otac koji nas čeka.

Zato volim često govoriti o razgovoru između mladih i njihovih djedova i baka jer on znači upravo to: povratak korijenima.

* * *

Molitva starih, djedova i baka, dar je Crkvi, ona je pravo blago! Ona je i velika injekcija mudrosti za cijelo ljudsko društvo: poglavito za društvo koje je previše zaposleno, previše zauzeto, previše rastreseno. Netko mora pjevati, pa i za njih, pjevati o Božjim znakovima, naviještati Božje znakove, moliti za njih! Pogledajmo Benedikta XVI. koji je odlučio posljednju dionicu života provesti u molitvi i u slušanju Boga! Kako je to lijepo! Veliki vjernik iz prošloga stoljeća, iz pravoslavne tradicije, Olivier Clément, govorio je: “Civilizacija u kojoj se više ne moli civilizacija je gdje starost više nema smisla. To je zastrašujuće, prije svega su nam potrebni starci koji mole jer starost nam je dana za to.” Potrebni su nam stari koji mole jer starost nam je upravo za to dana. Molitva starih jako je lijepa.

Možemo zahvaljivati Gospodinu za primljena dobročinstva i ispunjati prazninu nezahvalnosti koja ga okružuje. Možemo moliti da se ispune očekivanja novih naraštaja i dati dostojanstvo sjećanju i žrtvama prošlih naraštaja. Ambiciozne mlade možemo podsjećati na to da je život bez ljubavi suhoparan život. Bojažljivim mladima možemo reći da se tjeskoba pred budućnošću može pobijediti. Mlade previše zaljubljene u sebe možemo poučiti da je veća radost u davanju nego u primanju. Djedovi i bake tvore trajni “zbor” velikoga duhovnog svetišta gdje molitva prošnje i pjesma hvale podržavaju zajednicu koja radi i bori se na polju života.

Naposljetku, molitva neprestano čisti srce. Hvala i prošnja upravljene Bogu sprječavaju da srce otvrdne u ogorčenosti i sebičnosti. Kako je ružan cinizam starije osobe koja je izgubila smisao svjedočanstva, koja prezire mlade i ne prenosi životnu mudrost! S druge strane, kako je lijepo ohrabrenje koje stariji uspijevaju prenositi mladima u potrazi za smislom vjere i života! To je istinsko poslanje djedova i baka, to je poziv starijih osoba. Riječi djedova i baka za mlade imaju posebnu vrijednost. I oni to znaju. Riječi koje mi je baka napisala i dala na dan mojega svećeničkog ređenja još uvijek nosim sa sobom, uvijek su u brevijaru, često ih čitam i to mi čini dobro.

Kako priželjkujem Crkvu koja će preobilnom radošću novoga zagrljaja između mladih i starih biti izazov kulturi odbacivanja! To je ono što danas molim od Gospodina, taj zagrljaj!

© 2017 LibreriaEditrice Vaticana, CittadelVaticano

© 2017 Rizzoli Libri S.p.A / Rizzoli, Milano

© za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, a više o njoj možete saznati na linku ovdje.