U svijetu i Europi, pa ni Hrvatska nije iznimka, odlaganje je najčešći način zbrinjavanja otpada. Otpad se tradicionalno smatrao izvorom onečišćenja, no u suvremeno doba postalo je jasno da otpad kojim se dobro upravlja može biti vrijedan izvor materijala.

Prema dostupnim podacima, u gospodarstvu Europske unije koristi se 16 tona materijala godišnje po osobi, od čega šest tona postaje otpad, a polovina toga odlazi na odlagališta. Mnoge države članice još se u gospodarenju otpadom oslanjaju na odlagališta iako su ona neodrživa. Negativne posljedice odlaganja neobrađenog komunalnog otpada nisu do kraja sagledive. Prema EU direktivi, odlagalište se treba nadzirati 30 godina nakon zatvaranja. Stručnjaci upozoravaju da se neke vrste organskih otpadnih tvari razgrađuju u tijelu odlagališta nekoliko stotina godina. Najrizičnije je potpuno nenadzirano odlaganje otpada u okoliš, tek je nešto manje rizično odlaganje na neuređena odnosno neusklađena odlagališta.

Gradnjom uređenih odlagališta smanjeni su rizici za zdravlje ljudi i okoliš. Ti se rizici mogu smanjiti na prihvatljive granice tek obradom otpada prije odlaganja.

Dobrim gospodarenjem otpadom može se dati velik doprinos gospodarskom rastu i stvaranju radnih mjesta. Temelji se na tomu da otpad jedne industrije postane sirovina druge. Na taj se način čuvaju vrijedni resursi, izbjegavaju skupe operacije čišćenja i sprječavaju zdravstveni problemi. Prema studiji iz 2012., kada bi se sve zakonodavstvo EU u području otpada potpuno primijenilo, Europa bi mogla uštedjeti 72 milijarde eura godišnje, promet gospodarenja otpadom i recikliranja povećao bi se za 42 milijarda eura i do 2020. godine stvorilo bi se 400.000 radnih mjesta.

Hrvatski sabor donio je u srpnju ove godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o održivom gospodarenju otpadom, prema kojemu je utvrđen red prvenstva gospodarenja otpadom. Prioritet je sprječavanje nastanka otpada, slijedi priprema za ponovnu uporabu, zatim recikliranje, pa drugi postuptci uporabe, a postupak zbrinjavanja otpada, koji uključuje i odlaganje otpada, najmanje je poželjan postupak gospodarenja otpadom.

Takvo gospodarenje otpadom temelji se na poštovanju načela zaštite okoliša propisanih zakonom kojim se uređuje zaštita okoliša, pravne stečevine Europske unije, načela međunarodnog prava zaštite okoliša te znanstvenih spoznaja, najbolje svjetske prakse i pravila struke. Proizvođač proizvoda od kojeg nastaje otpad, odnosno proizvođač otpada, snosi troškove gospodarenja tim otpadom.

U Hrvatskoj je, naposljetku, s početkom studenoga na snagu stupila i Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom, pa jedinice lokalne samouprave imaju rok od tri mjeseca da donesu odluku o načinu pružanja a zatim i naplate usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada. Uredbom se reguliraju i povezane usluge koje se odnose na odvojeno skupljanje otpada, korištenje reciklažnog i mobilnog reciklažnog dvorišta te odvoz glomaznog otpada.

Za korisnike to konkretno znači da se miješani komunalni otpad odvozi minimalno svakih 14 dana, biorazgradivi komunalni otpad minimalno svakih sedam dana, glomazni otpad u cijeni usluge najmanje jednom godišnje, kao i mogućnost korištenja reciklažnog dvorišta te mogućnost korištenja mobilnog reciklažnog dvorišta najmanje jednom u tri mjeseca tamo gdje nema standardnog reciklažnog dvorišta odnosno najmanje jednom u četiri mjeseca tamo gdje je dostupno. Kazne za nepoštovanje uredbe iznose i do 300 tisuća kuna, ovisno kažnjava li se grad ili gradonačelnik, pa će se, primjerice, kažnjavati nelegalno odvajanje otpada, nepropisno prikupljanje otpada...

Do 2020. Hrvatska, koja sada odvaja i za recikliranje priprema oko 18 posto otpada, trebala bi odvajati i reciklirati 50 posto, pa je izvjesna kazna za državu. Primjerice, Poljska dnevno plaća 67.314 eura dok ne ispuni te ciljeve, a Italija je jednokratno platila 40 milijuna eura plus 42,8 milijuna eura svakih šest mjeseci dok ne ispuni zadano. Ali mi se u našoj državi možemo ugledati i na pozitivne primjere.

Osječka komunalna tvrtka Unikom prednjači u postizanju ciljeva razvrstavanja otpada definiranih hrvatskom i europskom regulativom. Osim što se po sistemu “od vrata do vrata” odvojeno prikupljaju papir, ambalažna plastika te bioostatci iz vrtova (lišće, granje, pokošena trava...), u Osijeku se potencira i kompostiranje biorazgradivih otpadaka u stanovima. Rezultat je da je količina miješanog komunalnog otpada koji se odlaže na lokalno odlagalište u prvoj godini provođenja te mjere smanjena za 1500 tona.