Svjedoka vukovarske ratne tragedije pronašli smo u Osijeku u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Tvrđi.

Gvardijan ovog samostana fra Ante Perković službovao je kao župnik u Borovskom naselju u Vukovaru (poznatom i kao Borovo naselje) sve do pada Vukovara, nakon čega je zarobljen i odveden u zatočeništvo u Srijemsku Mitrovicu sve do 10. prosinca 1991. kada je u zagrebačkoj zračnoj luci razmijenjen zajedno s Vesnom Bosanac, Jurjem Njavrom i Antonom Kikašem za skupinu zarobljenih visokih časnika JNA i špijuna iz skupine Labrador.

Fra Ante postao je župnikom u vukovarskoj župi sv. Josipa Radnika koja se nalazi u Borovskom naselju u kolovozu 1990. “Tu je i počeo rat“, kaže nam. Naime, u sastavu te župe su i obližnja mjesta Borovo (poznato i kao Borovo Selo), Lipovača, Bršadin i Trpinja u kojima je prije rata također živjelo nešto katolika. Selo Borovo, u kojemu je 2. svibnja 1991. ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika, i Borovsko naselje u kojemu se nalazila fra Antina crkva Gospe Fatimske dijelilo je tek kukuruzno polje. Tog dana fra Ante je na početku Lučke ulice izbrojio četrdesetak oklopnih vozila JNA koja su iz smjera Osijeka otišla u selo Borovo kako bi pomogla četnicima. Kakvo je stanje bilo u Vukovaru mjesecima prije tog zločina govori i podatak da su prva tri metka na Franjevački samostan u središtu Vukovara ispaljena 2. ožujka 1991.

Ubrzo su se borbe približile Borovskom naselju, a Vukovar se našao u obruču srpskih snaga. Fra Ante Perković apelirao je u eteru Radija Vukovar na savjest katolika i pravoslavaca da se borbe prekinu, a razmirice riješe pregovorima. No, neprijateljske granate pogađaju 2. kolovoza crkvu Gospe Fatimske. Srbi će tu crkvu tijekom okupacije dinamitom dignuti u zrak. Fra Anti je, smije se danas, padalo na pamet da u habitu s bijelim rupcem ode do suprotne strane i zamoli ih da pristanu na pregovore. Srećom, realno je procijenio da bi ga snajper odstrijelio čim bi zakoračio k njima. Šalimo se zajedno s njime, danas bi kao mučenik za vjeru već bio “sluga Božji”.

S približavanjem tenkova JNA na samo 200 metara od crkve i samostana u Borovskom naselju, u uvjetima svakodnevnog granatiranja i pucnjave, fra Ante Perković i njegov kapelan fra Ivan Mikić morali su se povući u sigurnost Franjevačkog samostana u središtu Vukovara koji je imao debele zidove. Fra Ante je nastavio obilaziti civile i branitelje u Borovskom naselju. Nikada neće zaboraviti odlazak među njih 1. studenoga 1991. kada je u podrumu zgrade Borovo Commercea održao misu za 400 uplašenih ljudi, mahom djece, žena, staraca i ranjenika. U svojoj propovijedi ih je pokušao ohrabriti, a potom upisao 90 svetih misa za poginule. “Bio sam susretom s tim ljudima duboko dirnut, to je nešto što ću pamtiti cijeli život”, prisjeća se naš sugovornik.

Pred sam pad Vukovara fra Ante je doživio eksploziju kasetne bombe ispaljene na franjevački samostan. Spasila mu je život odjeća iz Caritasa koja je prigušila zvončiće i krhotine. U noći prije pada iz crkve sv. Filipa i Jakova, čija su vrata bila otvorena, izletio je mladi gardist u odori i kada je ugledao fra Antu kleknuo je pred njim i počeo plakati rekavši kako ne može sve to izdržati.

- Vikao je: “Blagoslovite me, oče, ja to više ne mogu podnijeti, oko mene ginu prijatelji, ne znam da li sam kršten, ali pomozite mi!” Nisam znao što ću reći, bio sam šokiran, stavio sam ruke na njegovu glavu i nešto izmolio, ne znam danas što sam uopće izgovorio, čovjek se smirio i uzeo svoju strojnicu te odjurio dalje u noć - sjeća se fra Ante. Dodaje kako mu je žao što ga nije stigao pitati za ime kako bi mogao saznati je li uspio ostati živ. Iste večeri jedan je otac iz samostanskog podruma uspio na nosilima uz nečiju pomoć odvesti svog teško ranjenog sina u vukovarsku bolnicu. Kaže fra Ante: “Čovjek je preživio, a ja sam ga u Zagrebu u progonstvu vjenčao.” U iščekivanju najgoreg u noći prije pada Vukovara, gvardijan fra Branimir Kosec je subraći podijelio opće odrješenje grijeha i bolesničko pomazanje. Redovnici koji su u tome podrumu molili cijelu noć bili su spremni umrijeti.

Vukovarski fratri završili su zajedno s ostalim vukovarskim muškarcima u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a gvardijana fra Branimira Stjepana Koseca vezali su žicom i odvezli ga prvo u Aleksinac, a potom u logor u Nišu. Prošli su teška unakrsna ispitivanja, izgladnjivanje i morenje žeđu, vrijeđani su i ponižavani, ali srećom nisu bili mučeni. U jednom trenutku prišao im je mladi vojni policajac JNA i tiho ih upitao: “Jeste li vi ujaci?” po čemu je fra Ante zaključio da je riječ o bosanskom Hrvatu. On im je naposljetku ponio madrace u ćeliju da nitko ne vidi, to je bilo sve što im je mogao pomoći.

Razmjena se dogodila 10. prosinca na Plesu u nazočnosti generala Aleksandra Vasiljevića, zapovjednika KOG-a.

- Mimoišli smo se na pisti s pripadnicima skupine “Labrador”. Oni su bili uredno odjeveni i čini mi se siti, a mi odrpani, prljavi i gladni - prisjeća se sa smiješkom fra Ante Perković.