Magazin
VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (I.):

Žrtva iz koje je rođena sloboda: Sjećanje na mrtve za pamćenje živima!
Objavljeno 18. studenog, 2017.
Iako točnih podataka još uvijek nema, procjenjuje se da je u Vukovaru poginulo 600 branitelja i dvostruko više civila, a ranjeno 2500 osoba

U tjedan dana dva su događaja, svaki na svoj način, bila presudna za uspostavu samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Prvi se odnosi na protekli datum, 12. studenoga, a drugi na današnji dan, 18. studenoga.

U prvom Hrvatska se prisjetila potpisivanja Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995., koji je bio temeljni okvir za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak RH, a drugi se odnosi na pad Vukovara nakon 86 dana opsade od JNA i srbočetničkih snaga.

Doduše, obljetnica potpisivanja Erdutskog sporazuma u medijima je prošla pomalo nezamijećeno, no s obljetnicom pada Vukovara sasvim je druga priča. Taj se datum, naime, svake, pa i ove, godine obilježava na najvišoj razini, kako medijskoj tako i društveno-političkoj. To pak znači da će, uz Kolonu sjećanja (srećom, posljednjih godina bez tenzija i podvajanja sudionika), u grad na Dunavu osim preživjelih sudionika obrane, dragovoljaca i predstavnika vojnih postrojbi pohrliti i hrvatski političari, koji se u toj prigodi vole pokazati u gradu simbolu hrvatske opstojnosti. Naravno da političari u Vukovaru za 18. studenoga, osim što odaju počast žrtvama i polažu vijence, znaju i održati poneki govor i ponešto obećati Vukovaru, bar je tako bilo u niz navrata posljednjih dvadesetak godina. No treba i njih shvatiti, jer Vukovar je simbol za sve, pa i za političare kad se treba prisjetiti što je njegov pad i kasniji povratak u okrilje matice zemlje značio i znači za hrvatsko nacionalno biće i samu opstojnost hrvatske države.

Zato i ovom prigodom trebamo (a to i činimo) i medijski popratiti pad Vukovara, prisjetiti se stradanja grada pod opsadom, njegova razaranja i kasnije okupacije, jer ta ratna i poratna priča ne smije i nikad neće biti zaboravljena. Baš kao i ona spaljene Škabrnje, sela Dalmatinske zagore u kojem su ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila. Zato je ponovimo i podsjetimo se...

POČETAK KRAJA

Razaran tisućama projektila, Vukovar je u jesen 1991. odolijevao napadima neprijatelja sve do 18. studenoga, kada je slomljen otpor branitelja i grad pao u ruke okupatora. Više od 3000 poginulih i ubijenih, više od 50 masovnih grobnica i još oko 300 imena na popisu nestalih - samo je dio tragedije Vukovara u Domovinskom ratu.

Vukovar je 26 godina poslije, dok se sjeća stradanja i žrtava, izgubio vizure srušenog i uništenog grada. Obnova stambenog fonda uglavnom je završena, no još podosta Vukovaraca nije se vratilo. Nakon ratnih razaranja obnovu uništenog gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti sada su usporile globalna ekonomska kriza i recesija.

Unatoč silnim razmjerima stradanja, brojnim žrtvama i zločinima koji do danas većim dijelom nisu procesuirani niti su zločinci izvedeni pred lice pravde, Vukovar živi okrenut budućnosti ne zaboravljajući mučnu prošlost. Vukovar danas živi zajedno sa svima onima koji ga i 26 godina poslije obilaze dolazeći mu iz svih dijelova Hrvatske, odajući i počast žrtvama.

A pamte se i heroji poput zapovjednika obrane grada Mile Dedakovića Jastreba, koji ipak i danas kaže: “Sve bih ponovio, sve što sam prošao.” A na čelu jedne od kolona i posljednji zapovjednik obrane Vukovara '91., Branko Borković - Mladi Jastreb, reče: “Kolektivno sjećanje hrvatskog naroda je ovdje, danas, u Vukovaru, na ovom velikom hodočašću. Svi prepoznaju žrtvu i očuvali su spomen na Vukovar za sve buduće generacije.”

A počelo je dramatično. Trpinjska cesta, u vukovarskoj četvrti Borovo naselje, postala je u ratnu jesen 1991. “grobljem tenkova”. Malobrojni hrvatski branitelji ondje su uništili na desetke “kornjača” - kako su tada nazivali oklopnjake bivše JNA. Pukovnik Marko Babić, jedan od heroja obrane tog dijela Vukovara - preminuo 2007. od moždanog udara u 42. godini - ostao je zapamćen po najviše uništenih tenkova, njih 14. Iako nisu imali dovoljno “cijevi” za blisku borbu s čeličnim grdosijama, branitelji s Trpinjske smislili su metodu koja se godinama poslije proučava i na West Pointu. Puštali su tenkove blizu i tukli ih s 50-ak metara iza dvorišnih ograda kuća. Babić je znao reći da su branitelji, iako gotovo goloruki prema bahatoj vojnoj sili, bili u prednosti jer su “imali srce”. Trpinjsku su branili ljudi raznih profila - poljoprivrednici, glazbenici, radnici, tek stasali mladići, avanturisti. Oni su tvorili dva najelitnija odreda branitelja Vukovara - Žute mrave i Pustinjske štakore, slane na zadatke u koje se nitko nije usudio ići. Većina ih Bitku za Vukovar nije preživjela. Mravi i Štakori, uz Turbo vod, koji je oformio i vodio jedini vukovarski general, Blago Zadro, za operacije prsa u prsa, zaslužni su za dugotrajnost otpora vukovarske obrane.

HEROJI I MJESTA STRADANJA

Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja '91. - činom general-bojnika odlikovan je postumno - postao je legendom još za života. Skroman i običan, ali autoritet suborcima, u bitke je uvijek išao prvi. Iz jedne se nije vratio - u Vinogradskoj ulici 16. listopada '91. pokosio ga je neprijateljski rafal.

“Kada je Blago poginuo, iznijeli smo zvučnike na Trpinjsku i cijelu noć četnici su morali slušati naše hrvatske pjesme”, opisivali su Blagini suborci dan nakon kojeg ništa više nije bilo isto. Nakon pada Vukovara okupatori su njegovo tijelo premjestili u masovnu grobnicu, među 937 žrtava, odakle je ekshumiran u ljeto 1998. U obrani Vukovara bila su i tri njegova sina, a najstariji, Robert, poginuo je '92. na Kupresu. Otac i sin počivaju zajedno na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Na Trpinjskoj cesti 2002. podignuta je bista Blage Zadre, a 2004. pokraj nje i čelična grdosija zavarene cijevi. Prema ideji Blaginih suboraca, ruševina pokraj biste preuređena je u spomen-dom.

Posebnu snagu u obrani drugom po gospodarskoj snazi gradu u bivšoj državi dala su i brojna velika poduzeća, poput Borova i VUPIK-a, koja su i sama pretrpjela velike štete u agresiji. Ratna šteta u vukovarskom gospodarstvu procijenjena je na sedam milijardi kuna.

Upravo je pogon Borovo Commercea primjer kako gospodarska infrastruktura u ratnim uvjetima može postati sklonište, pričuvna bolnica, ali i kuhinja i pekarnica. Ranjenici su od sredine listopada, kad je smještaj u vukovarskoj bolnici postao velik problem, prebacivani u Commerce. Formirana je ekipa liječnika, improvizirane bolesničke postelje i ranjenicima, kojih je bilo više od 200, pružana cjelodnevna pomoć. Istodobno je u atomsko sklonište u objektu primljeno više stotina civila i djece. Pozivajući na predaju, agresor je granatirao sklonište dok su ranjenici i civili još bili u podrumu zgrade, koja se nad njihovim glavama rušila i zapalila.

Borovo Commerce pao je 19. studenoga, velik je broj branitelja i civila odveden u srbijanske logore, mnogi su odvedeni u nepoznato ili ubijeni i ni danas se ne zna gdje su im grobovi. Procjenjuje se da je u logorima bilo zatočeno najmanje 10.000 Vukovaraca.

Tragediju cijelog jednog grada i tromjesečnu opsadu s vjernicima je dijelila i Crkva. Među 18.000 srušenih ili oštećenih objekata - kuća, stanova, gospodarskih i objekata infrastrukture - teško su stradali i sakralni objekti. Neki od njih, poput crkve Gospe Fatimske u Borovu naselju, doslovce su sravnjeni sa zemljom.

Samostan i crkva sv. Filipa i Jakova trpjeli su svakodnevna granatiranja, dobar dio vrijedne arhivske i povijesne građe je uništen ili ukraden te završio u Srbiji te je godinama nakon rata trajala borba za njihov povrat.

Unatoč velikoj zastavi Crvenog križa, ratna vukovarska bolnica od početka je rata bila metom napada JNA i srpske paravojske. Razaranja su bila strašna - na Vukovar je dnevno padalo od 5000 do 12.000 granata, a na samu bolnicu između 500 i 700. Bilo je dana kada je u podrum - jer su sva četiri kata bolnice bila razorena - stizalo i 90 teških ranjenika. Svaki dan ginulo je prosječno 20 ljudi, uključujući žene i djecu. Pod opsadom, bolnici je nedostajalo hrane i vode, sanitetskog materijala i lijekova; borili su se protiv infekcija i smrti u nemogućim uvjetima. Ratna ravnateljica bolnice, dr. Vesna Bosanac, u 87 dana opsade u svijet je poslala 43 apela za zaštitu bolnice. Procjenjuje se da je kroz bolnicu tijekom agresije prošlo 2500 ranjenika. Uz civile i hrvatske branitelje, isti tretman liječenja imali su i ranjeni agresorski vojnici. Na dan pada Vukovara najmanje 200 ranjenika i članova medicinskog osoblja odvedeno je iz bolnice i pogubljeno na farmi Ovčara.

Kod Križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku, podignutog 1998. na ušću Vuke u Dunav, uglavnom se šuti i moli. Spomenik od dvije vrste kamena - bračkog i pazinskog, autorsko djelo pulskog kipara Šime Vidulina, pohodi svaki posjetitelj Vukovara. Pred njime i stihovima “Navik on živi ki zgine pošteno”, pisanih glagoljicom, skrušeno se moli, pale se svijeće za žrtve Vukovara ili se od tog devet metara visokog i 40 tona teškog monumenta kreće na zapad - put ostatka Hrvatske, pronijeti istinu o Vukovarcima, njihovom herojstvu, hrabrosti, tragediji, ali i križu patnji koji su ponijeli u jesen '91.

KOLONA SJEĆANJA

Zbog svoje ranjene siluete nad razorenim gradom vukovarski vodotoranj još je ratne 1991. godine postao simbolom stradanja, ali i otpora Vukovaraca. Bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila, koji su Vukovar gađali s kopna, iz zraka i s Dunava. Dojmljiva silueta, iako ranjena, snažna je urbana dominanta Vukovara, na čijem se vrhu od prvih dana povratka u Vukovar, nakon šest godina okupacije, vijori hrvatski stijeg. Sa svim svojim ratnim ranama vukovarski vodotoranj bit će konzerviran kao trajni podsjetnik na stradanje Vukovara 1991. u sklopu Memorijalnog spomen-područja, koje predviđa i “podzemni” muzej s imenima vukovarskih žrtava te vidikovac s kojeg će se pružati pogled na Vukovar i Dunav.

Jednu od najdojmljivijih slika ratne tragedije Vukovara čini prognanička kolona u kojoj je 18. studenoga 1991. iz grada protjerana polovina njegovih stanovnika, uglavnom Hrvata i drugih građana nesrpske nacionalnosti.

Njihovim putem, od vukovarske bolnice i ulica Novog Vukovara, centra grada, Radićeve i Slavije sve do Mitnice, u čijim su skloništima preživljavali Vukovarci, svake godine prođe Kolona sjećanja. Tragediju Vukovara upotpunjuju snimke uplakanih žena i djece, starih ljudi koji sve svoje iz grada iznose u jednoj plastičnoj vrećici, dok ih promatraju do zuba naoružani vojnici i rezervisti tzv. JNA i cijevi njihovih tenkova na obližnjim poljima. Iz Vukovara je u jesen '91. protjerano 22.000 osoba, a tijekom šest godina okupacije utočište su pronašle u više od 500 mjesta diljem Hrvatske i inozemstva. Tek je s mirnom reintegracijom Podunavlja, službeno okončanom 15. siječnja '98., Vukovaru i Vukovarcima omogućeno da se vrate kući.

Vječni plamen u središtu velikog brončanog spomenika sastavljenog od četiri megalitne vertikale koje u svojim presjecima sa sve četiri strane svijeta čine “zračni” križ zauvijek će svjedočiti o 938 žrtava agresije na Vukovar ekshumiranih iz masovne grobnice na Novom groblju.

Upravo u prvim mjesecima povratka Vukovaraca u svoj grad, početkom 1998., otvorena je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Višemjesečnim ekshumacijama još jednom su otvorene uvijek svježe rane vukovarskih prognanika i povratnika. Grobnica je godinama krila posmrtne ostatke žrtava koje su poginule tijekom borbi ili su pogubljene nakon okupacije grada. Paralelno s procesom ekshumacije i identifikacije žrtava iz masovne grobnice počela je izgradnja Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata, na kojem su uređene Aleja poginulih hrvatskih branitelja, civila, Aleja umrlih HRVI-ja, odnosno Aleja umrlih članova obitelji branitelja. Između njih postavljen je spomenik autorice Đurđe Ostoje, otkriven na Dan domovinske zahvalnosti 2000.

Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, na ulazu u Vukovar iz smjera Iloka, danas stoji 938 bijelih mramornih križeva koji svjedoče o ekshumiranim žrtvama u proljeće '98. godine. Križevi su postavljeni u depresiju, koja simbolizira rovove u koje su žrtve nakon pada Vukovara bile pokopane. Na svaki od križeva hodočasnici koji svake godine pohode grad 18. studenoga ostavljaju crvenu ružu za svaku od 938 žrtava srpske agresije na Vukovar, a svaka slika s tog mjesta govori više od riječi.

ZLOČIN SE NE ZABORAVLJA

Iako točnih podataka još uvijek nema, procjenjuje se da je u Vukovaru poginulo 600 branitelja i dvostruko više civila, a ranjeno 2500 osoba. Najmlađa vukovarska žrtva imala je samo šest mjeseci, a najstarija 104 godine. Poginulo je 86 djece, bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Iz 52 masovne grobnice na vukovarskom području ekshumirano je dosad gotovo 2000 osoba, a još oko 300 imena Vukovaraca na popisu je nestalih. Na Vukovar je u tri mjeseca palo više od milijun i pol granata svih vrsta.

U studenom 2006., na 15. obljetnicu stradanja Vukovara, otvoren je Spomen dom Ovčara. Lociran oko pet kilometara od grada, proteklih godina nezaobilazno je mjesto svih koji dolaze u Vukovar - više desetaka tisuća posjetitelja godišnje iz svih krajeva Hrvatske, Europe i svijeta koji u knjizi na ulazu ostavljaju potresne riječi i izraze zahvale poginulima za obranu Hrvatske.

Spomen dom Ovčara zapravo je zloglasni hangar u kojem su, mučeni i premlaćivani, zadnje sate života proveli ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeni iz podruma vukovarske bolnice nakon sloma otpora branitelja grada. Veliki limeni hangar vukovarskog VUPIK-a služio je dotad za smještaj poljoprivredne mehanizacije, no '91. postao je poprištem strašnog zločina. Na betonskom podu, na slami, ranjenici su čekali sigurnu smrt. Njima u spomen hangar su uredili bivši logoraši srpskih konclogora, prema idejnom rješenju Miljenka Romića, koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U mraku hangara sa zidova izranjaju slike ubijenih na Ovčari, betonski pod posut je puščanim čahurama, u stropu broj svjetala isti je kao broj žrtava, a u kutovima, na slami, predmeti su nađeni uz žrtve u masovnoj grobnici - osobna iskaznica, sat, krunica, sveta slika... Mjesto masovne grobnice na farmi Ovčara, izvan Vukovara, nedaleko od ceste za Ilok, poprište je jednog od najstrašnijih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku. Nakon pada Vukovara na tom je mjestu streljački vod, pokraj unaprijed iskopane rupe, likvidirao 200 hrvatskih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice. Iz bolnice je okupator odveo najmanje 260 osoba, no na Ovčari ih je zvjerski pogubljeno 200, a sudbina ostalih i danas je nepoznata. Među 200 žrtava Ovčare je i novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević, čije je vijesti iz opkoljenog Vukovara u jesen '91. sa strepnjom slušala cijela Hrvatska. Iz zloglasnog hangara do iskopane rupe na lokaciji Grabovo hrvatski zarobljenici odvoženi su u turama, u traktorskoj prikolici. Ubijeni su u noći 20./21. studenoga 1991., a njihova tijela u rupi zatrpana su buldožerom. Za zločin na Ovčari na Haškom sudu odgovarala je tzv. vukovarska trojka - Radić, Mrkšić i Šljivančanin, koji zločin nisu spriječili niti sankcionirali, a u Beogradu se sudilo 16-orici srpskih teritorijalaca pod optužbom da su počinili egzekuciju. Iako kazne nisu dovoljna utjeha vukovarskim majkama, za mnoge druge zločine počinjene '91. u Vukovaru nikad se nije ni sudilo.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

Iako nisu imali dovoljno “cijevi” za blisku borbu s čeličnim grdosijama, branitelji s Trpinjske smislili su metodu koja se godinama poslije proučava i na West Pointu...

STRADANJE U BROJKAMA

Oko 2300 branitelja branilo je '91. Vukovar na fronti dužoj od deset kilometara

5493 pripadnika ima 204. vukovarska brigada za područje cijele bivše općine Vukovar

923 poginula branitelja 204. brigade i 1700 ranjenih, a 3700 pripadnika odvedeno je u konclogore

30-ak posto branitelja Vukovara došlo je '91. u pomoć Vukovarcima iz drugih krajeva Hrvatske

15 godina trajala je “borba” da se 204. vukovarskoj brigadi prizna status ratne brigade

Jedini general Bitke za Vukovar je Blago Zadro – činom general-bojnika odlikovan postumno

86 dana Vukovar je bio pod neprijateljskom opsadom

5000 - 12.000 granata dnevno padalo je na grad

Između 500 i 700 projektila dnevno pogađalo je vukovarsku bolnicu, u koju je u jednom danu znalo stići i 90 ranjenika

43 apela za pomoć bolnici i ranjenicima poslano je u svijet tijekom tromjesečne opsade

938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata - najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata

200 ranjenika i članova medicinskog osoblja iz vukovarske bolnice likvidirano je i zakopano u masovnu grobnicu na Ovčari nakon pada Vukovara, u noći 20. studenoga '91.

Sudbina još 60-ak osoba odvedenih iz bolnice do danas je nepoznata

1664 poginula branitelja i civila – dosad poznato imenom i prezimenom, točan broj vukovarskih žrtava ni 26 godina poslije nije poznata

Više od 200 probnih iskapanja u potrazi za vukovarskim žrtvama

52 masovne grobnice dosad otkriveno u Vukovaru (36) i okolnim selima

Oko 300 osoba s područja bivše općine Vukovar još je na popisu nestalih u Domovinskom ratu

Oko 10.000 branitelja i civila prošlo kroz srpske konclogore – od tri dana do devet mjeseci

22.000 prognanika iz Vukovara u šest godina progonstva utočište našlo u više od 500 mjesta diljem Hrvatske i inozemstva

8272 srušene obiteljske kuće i 5580 oštećenih stanova

7 milijardi kuna ratne štete u gospodarstvu

Možda ste propustili...

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

NOVA ZBIRKA KRATKIH PRIČA OSJEČKOG PISCA josipa cvenića

Anđeli čuvari u gradu na Dravi

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu:
Revolucija je kao bicikl,
ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika prijevara: Frustracije ostaju, BiH i dalje bure baruta!