Magazin
VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina: Dužni smo pričati istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu
Objavljeno 18. studenog, 2017.

Vezani članci

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (I.):

Žrtva iz koje je rođena sloboda: Sjećanje na mrtve za pamćenje živima!

O obrani i padu Vukovara objavljen je niz knjiga, od kojih je vaša, “58 - HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, zasigurno jedna od najvrjednijih. Što nam o tome možete reći?

- Hvala lijepa. Ne znam je li najvrjednija, ali znam da je knjigu bilo nužno napisati, pokušati otrgnuti od zaborava postrojbu HOS-a i našu ulogu. Kao što znate, što se ne zapiše, nije se dogodilo, pa pozivam sve hrvatske branitelje da pišu, da govore o tim danima, jer najgore je kad vam netko drugi piše povijest. Mi smo je stvarali, mi smo napravili čudo, i toga mnogi nisu svjesni. Nas do 40.000 dragovoljaca 1991. godine branilo je Domovinu. Gorio je Vukovar, Dubrovnik, Petrinja, Zadar, Karlovac, Gospić, Vinkovci, Osijek... A napadala nas armada tada četvrta po snazi u Europi. Imali su sve. Od aviona, tenkova, pješadije... spram nas jako velika razlika, ali nisu imali jedno, što je pobijedilo. To se zove srce. Branili smo svoj dom, za njega bili spremni dati život, a mnogi i jesu, i nema tog oružja ili sile koja može to pobijediti. Zato, braćo po oružju, hrvatska pobjednička vojsko, budimo ponosni!

ŠESTI AUTOBUS

Sažeto, za one koji knjigu nisu čitali, a to bi svakako trebali učiniti, što vas je potaknulo na pisanje jedne takve, memoarske, knjige? Je li pisanje bilo svojevrsna terapija i što, ukratko, knjiga sadržava?

- Sadržava 250 stranica i 107 fotografija, koje su načinili moji suborci hosovci, Damir Radnić i Viktorin Jurić Paša, čije su fotke pravo malo bogatstvo, jer jedna je slika tisuću riječi. Međutim, i dalje se jako malo zna o Domovinskom ratu, u školama se gotovo ništa ne uči o tim slavnim danima naše bliže povijesti i to me žalosti. Naša djeca ne znaju za heroje poput Mile Blaževića Čađe, Damira Tomljanovića Gavrana, Andrije Matijaša Pauka, Jeana Michela Nicoliera i drugih, niz imena i prezimena, heroja koji više nisu s nama jer dali su ono najvrjednije, ne štedeći sebe, svoj život. Što ima vrjednije od toga? A mi hosovci smo, čini se, i dalje na određen način trn mnogima zaostalima iz onog sistema, protiv kojeg smo se borili i obranili Domovinu, a kojih je dio i dalje na određenim funkcijama i obračunava se s nama hrvatskim braniteljima. Naime, što ima ljepše nego biti za dom spreman? Što je u tome loše? Nismo činili ratne zločine, branili smo svoj, naš dom, i za njega bili spremni mrijeti. Danas nas pokušavaju gaziti, suditi, ocrniti. Ja govorim da to nije udar na HOS kao HOS, nego na dio hrvatske pobjedničke vojske, na Domovinski rat i, na kraju, na Hrvatsku. Rat nije gotov, samo se drukčije vodi.

Inače, što se same knjige tiče, ona počinje s 13. svibnja 1990. i onom neodigranom utakmicom u Maksimiru, Dinamo - Zvezda, jer sam kao navijač Dinama bio dosta aktivan i za mene je rat počeo tog dana. U knjizi pišem o svojim sjećanjima na te teške ali slavne dane, pišem o onima koji su dali najviše, jer mi živi smo dužni pričati i zbog njih, ali i budućih generacija, da znaju što je to bilo, da se ne zaboravi. U njoj su i moji suborci, nekoliko njih također je napisalo svoja sjećanja, tako da to nije samo moja knjiga, ona je naša. A s Damirom Plavšićem, on je inicijator braniteljsko scenske predstave “Bitka za Vukovar”, kojom promoviramo naše knjige, obišli smo cijelu Hrvatsku, BiH, bili u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, prije mjesec dana vratili se iz Australije i s Novog Zelanda, ovoga mjeseca idemo u Kanadu, a u veljači u SAD. Dakle, interesa ima, ali treba na tome raditi. Do sada smo izveli 135 takvih predstava...

Još malo o knjizi - kakav je bio odjek u javnosti tog vašeg memoarskog djela? Tomislav Čadež se o knjizi u recenziji od prije dvije godine vrlo pohvalno izrazio...

- Odjek je više nego dobar i ja sam vrlo zadovoljan. Hvala svim novinarima, medijima koji kad i koliko mogu poprate općenito tematiku Domovinskog rata, jer mnogima urednicima, vlasnicima medija to nije in, to nije zanimljivo, a sad zbog kojih razloga, ne znam, ima tu svega. Nažalost, imamo problema oko filma “Šesti autobus”, a tema filma je Vukovar. Redatelj i scenarist je obitelj Galić, koja je snimila s nama preživjelima serijal “Heroji Vukovara”. Pazite, mi nemamo ni jedan ozbiljan film o Domovinskom ratu, ni jedan. I onda kada imate konačno ljude koji su spremni to napraviti, to je problem. Svaka normalna zemlja, da je imala ovakav obrambeni rat, imala bi već sto filmova o toj temi. Nama ne trebaju spektakli, ali nam trebaju filmovi s tom temom. Pogotovo da probiju i granicu, da svijet vidi što je to bilo i tko je koga napao.

U knjigu ste uvrstili i dijelove memoarske knjige srpskog pobunjenika Gorana Ivankovića “Vukovarski dnevnik”, kao i potpoglavlje o Jeanu Michelu Nicolieru. Dojam je da je to, među svih ostalim svjedočenjima, itekako osnažilo knjigu kao dokument vremena. Vaš komentar?

- Da. Prije nego što sam počeo pisati svoju knjigu, a trajalo je pet godina, došao sam do knjige tog četnika i pročitavši je, vidio da je cijelo vrijeme pucao po nama, po istim ulicama, na Sajmištu. Smatrao sam to zanimljivim, poglavito za buduće generacije, da vide kako nas je napadala srpsko-četnička banda, a kako smo se branili mi hrvatski branitelji. Primjer: Pišući o Preradovićevoj ulici, bazi HOS-a, stavim svojih pedesetak stranica i stavim njegovih pet-šest, jer pišemo o istoj ulici, samo s druge stane. S napomenom, “pogled s neprijateljske strane, ime knjige, autora itd.”, zbog autorskih prava. Jean Michel Nicolier jedna je velika priča, za najmanje film. I sve poslije, s njegovom majkom i bratom, koji žive u Hrvatskoj jer još uvijek njegovo tijelo nismo našli. Od nas 58 poginulo je 25 ili su kao ranjenici ubijeni na Ovčari, trojica su nestala, petorica umrla nakon Domovinskog rata, a jedina žena u našoj postrojbi Vijoleta Antolić poginula je u prometnoj nesreći prije nekoliko godina. Dakle, malo nas je ostalo, ali je nužno bilo napisati takvu knjigu, pokušati dočarati bitku za Vukovar, kroz postrojbu HOS-a.

POVRATAK VOJSKE

Iz Srbije svako malo stižu osporavanja Domovinskog rata, ali i vraćanja Vukovara u okrilje Hrvatske. Kako to komentirate? Dojam je da se srpski političari, većina njih, još nisu pomirili s činjenicom da su izgubili rat...

- Fasciniran sam dozom njihova iditoizma, zar im nije bilo dosta? Žalosno je da oni koji su posijali 149 masovnih grobnica, to je službeni podatak, ali nisu još sve nađene, za koje su odgovorni oni, i dalje pokušavaju izjednačiti ili prikazati da je to bio građanski rat. Zato moramo biti ustrajni i istinom dokazati cijelom svijetu što je to bilo, jer neće odustati. Porazna je činjenica da je većina u Srbiji glasala da im četnički vojvode budu predsjednici ili premijeri, što je nevjerojatno. Još gore je što gotovo nitko za te strašne ratne zločine nije odgovarao. Kakva je to poruka? Može se napraviti agresija, zločini i nikom ništa? Baš kao i nakon Drugog svjetskog rata, povijest se ponovila. Ista banda ubijala je od Blaiburga nadalje i nikad nitko nije odgovarao.

Zaključno - vaše mišljenje o vraćanju vojske u Vukovar? U kontekstu svega što Vukovar znači i kakva je stradanja prošao, koliko je to simbolični čin ili stvarna, realna potreba da oružane snage budu i u Vukovaru?

- Prekrasan dan za naše oči, za dušu, za srce. Konačno. Moj prijedlog - jednu našu postrojbu postaviti u Borovu selu. Svi znamo zašto. Hrvatska vojska je ponos, jer nakon toliko stoljeća konačno smo samostalni, imamo državu. Imamo, ali sada treba gospodarstvo pokrenuti, zaposliti naše mlade, naročito u Slavoniji, da ne odlaze van. Time se trebaju baviti političari, a ne glupostima. I, na kraju, pozivam sve da se 18. studenoga pomolimo za duše najhrabrijih sinova i kćeri, da zapalimo lampion, neka žive sjećanja na njih, neka nikad ne umru.(D.J.)

Damir Markuš zvan Kutina, vukovarski branitelj i dragovoljac Domovinskoga rata te bojovnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!