Napisali ste, između ostaloga, i dvije iznimno vrijedne i značajne knjige, “Bitka za Vukovar” i “Obrana i pad Vukovara”. Sažeto, što je sve njima obuhvaćeno?

- Prva knjiga, “Bitka za Vukovar” pisana je uglavnom na temelju dokumenata hrvatske strane, a druga “Obrana i pad Vukovara” dopunjena je dokumentima JNA koje je objavio Haški sud nakon presude vukovarskoj trojci, odnosno iz predmeta poznatog kao Vukovarska bolnica. Obje knjige bave se razdobljem od početka 1990. do pada grada. U drugoj knjizi napravio sam i širi osvrt na stanje na hrvatskom ratištu kako bi se dobio potpun kontekst zbivanja u Hrvatskoj tijekom borbi za Vukovar.

Jesu li inače u RH pad Vukovara i okupacija grada dovoljno istraženi i dokumentirani? Drugim riječima, kako se hrvatska povijest, odnosno povjesničari, odnose prema Vukovaru kao važnoj karici, da tako kažem, Domovinskog rata?

- Vukovar do pada grada jest solidno istražen, no prostora za daljnje analize ima dovoljno. Stanje u gradu tijekom okupacije je nepoznanica, osim nekih općih značajki karakterističnih i za ostale okupirane dijelove Hrvatske. Pratim svu literaturu o Domovinskom ratu koja je pisana na izvorima. Kada je u pitanju Vukovar, osim mene gotovo da i nema takvog pristupa. Povremene polemike oko prikaza Domovinskog rata u udžbenicima pokazuju vrlo jak svjetonazorski utjecaj kod pojedinih povjesničara od čega struka nema koristi. To su pokušaji da se relativizira rat, a sve u ime nekakve ravnoteže krivnje koja je u slučaju Domovinskog rata apsurdna.

Gledajući s odmakom vremena, koliko je žrtva Vukovara bila značajna za uspostavu današnje samostalne i neovisne RH? Oko tog pitanja i dalje se provlače teze o namjernoj predaji Vukovara i sl. Koliko je sve to utemeljeno?

- Vukovar je dio obrane Hrvatske i samo ga se tako može gledati. On nije bio izoliran događaj i duboko je povezan sa stanjem u susjednim općinama i cjelokupnoj državi. Obrana Vukovara dala je prilog stvaranju Hrvatske, no on nije dominantan, premda se to sustavno tvrdi. Takve tvrdnje treba dokazati, a ne držati ih se poput dogme. Slične su i tvrdnje da je grad namjerno predan, što je još jedna u nizu paušalnih i zlonamjernih tvrdnji tako čestih kada je u pitanju tematika Domovinskog rata. Dužina obrane grada u razini je čuda, no nekima i to očito nije dovoljno.

JNA se fokusirala na osvajanje Vukovara, ali je pritom izgubila gotovo tri mjeseca na opsadu. Je li takva taktika bila pogrešna?

- Takav pogled nosi opasnost da se zanemari stanje na ratištu, a tu je Vukovar dio teritorija Hrvatske koji je JNA ugrožavala. Ona je do sredine rujna na pojedinim mjestima podupirala srpske pobunjenike koji su nastojali da ugrabe što veći dio teritorija Hrvatske. Taktika je bila izazivanje sukoba i stvaranja atmosfere straha u kojoj bi nesrpsko stanovništvo samo ili uz prisilu napustilo ugroženo područje. Krajem kolovoza takav je postupak napravljen kod Vukovara, ali i primjerice Gospića, što prosječan čitatelj vjerojatno i ne zna. Opći plan JNA bio je da po eskaliranju sukoba jakim oklopnim snagama prodre u dubinu Hrvatske i brzo okonča rat za račun Srbije. Naselja na pravcu napada načelno su planirana za okruženje i zauzimanje po postizanju povoljnih uvjeta. Za Vukovar je bio plan da ga mehanizirana brigada iz Srijemske Mitrovice drži u okruženju i da ga po povoljnim okolnostima zauzme. Kada je u drugoj polovici rujna propala napadna operacija, JNA nije imala izbora - morala je napraviti korekcije na dijelu ratišta i napraviti kompaktan prostor za srpske pobunjenike. Izuzetak je bio Dubrovnik koji se ni po čemu nije uklapao u proklamiranje tvrdnje o ugroženim Srbima i okruženim vojarnama JNA. Težište napada u tim korekcijama bilo je na Vukovaru koji se morao zauzeti prije dolaska UNPROFOR-a kako bi se spojilo okupirano područje između Osijeka, Vinkovaca i oko Vukovara. Na koncu JNA je zauzela grad zahvaljujući njegovom položaju koji je bio iznimno težak za obranu i uz to je na samoj granici Hrvatske i Srbije. Razlozi njezina neuspjeha u Hrvatskoj, u operaciji koja se planirala realizirati u roku od najviše dvadesetak dana vrlo su kompleksni. U najkraćim crtama prosrpski vojni vrh potpuno je zanemario ljudski čimbenik i sve je mjerio brojem tenkova. U stvari je to bio sudar slabo naoružanih vojnika s visokim moralom i dobro naoružanih vojnika s vrlo niskim moralom, odnosno ljudi su pobijedili bojnu tehniku. JNA generali su izgubili rat na tezi koju su dobro znali, a u slučaju Hrvatske su je potpuno ignorirali, a to je da je teško, gotovo nemoguće pobijediti narod koji se bori za svoju slobodu.

Prema istraživanjima, imamo li vjerodostojne podatke o broju poginulih vojnika i uništenih tenkova?

- Taj dio još je otvoren zbog velikog broja nestalih. Na hrvatskoj strani poginulo je oko 2000 vojnika i civila. Do sada je identificirano 1386 žrtava. Komandant srpskih snaga u operaciji Vukovar general Života Panić iznio je 1993. podatak da je JNA imala 1503 poginula vojnika u borbama za grad. Glavni stožer HV-a u prosincu 1991. srpske je gubitke u bojnoj tehnici procijenio na 100 uništenih tenkova, 60 oklopnih transportera i 27 oborenih zrakoplova. Prema srpskim podacima iz 1992. gubici su osjetno manji.

Iz Srbije nastavljaju s optužbama prema Hrvatskoj i osporavanju Domovinskog rata. Dojam je da se srpski političari, bar većina njih sadašnjih, ali i prošlih, teško mire sa činjenicom da je Vukovar hrvatski grad, da su izgubili rat... Kako to komentirate?

- Na žalost, na “istoku ništa novo”, i malo se čudim razmišljanjima koja su očekivala nekakve pomake prema priznanju srpske krivnje za rat. Srpska politika već je dugo na takvim pozicijama i kada postigne kakvu-takvu stabilnost baca pogled na teritorije koje svojata od uspostave moderne srpske države. S druge strane u Srbiji su stvarali sliku da su najbolji ratnici na svijetu, ali 1991. godine s višestruko jačom i opremljenijom vojskom nisu uspjeli dobit rat, a 1995. ga u završnici i izgubili u nekoliko briljantnih operacija hrvatskih snaga u Hrvatskoj (Bljesak, Oluja), ali i u jugozapadnoj Bosni (Ljeto, Maestral, Južni potez). Rješenje je bilo ili priznati poraz i lošu politiku, ili relativizirati hrvatske uspjehe besmislicama o pomoći sa Zapada. Jasno je da je odabrano ovo drugo, i sada smo na pragu neke nove Deklaracije o zaštiti Srba.

Premda se stanje posljednje dvije godine smirilo i više nemamo dvije kolone sjećanja, obilježavamo li obljetnicu vukovarske tragedije na dostojan način?

- S jednim ili dva nedavna izuzetka to je redovno dostojanstveno. Nadam se da su takvi izgredi za nama, jer je neprimjereno Dan sjećanja na Vukovar i njegovo stradanje koristiti za dnevno političke obračune. To je dan kada nema mjesta za osobne sukobe.(D.J.)

Dr.sc. Davor Marijan, povjesničar, znanstveni savjetnik s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, autor niza djela o Domovinskome ratu.