Magazin
NESLOMLJIVA VUKOVARKA

Sandra Paović: Najteže mi je bilo pričati o danima kada je počeo rat!
Objavljeno 18. studenog, 2017.

Kad sam čitao doista fascinantnu knjigu “Rođena da pobjeđuje” (Školska knjiga, 2017., Zagreb), stekao sam dojam kako je u njoj Sandra Paović bila brutalno iskrena, i kad je njezina karijera u pitanju, i u svezi svega što ju je kroz život pratilo, uključujući i odnose u HSTSI-ju, te prekid sportske karijere nakon Svjetskog ekipnog parastolnoteniskog prvenstva u Bratislavi.

Ukupno uzevši, a vezano uz samu knjigu, je li i koliko bilo teško odlučiti se za takvo razotkrivanje same sebe “bez fige u džepu”, kroz priču koju je uobličio g. Žutelija? Koliko Vam je pritom pomogao sam autor?

- Autora Željka Žuteliju sam upoznala par mjeseci prije Olimpijskih igara na konferenciji u Poreču, na kojoj smo skupa gostovali. U razgovoru o mom životu shvatila sam da se jako dobro razumijemo i Željko je predložio da napiše moju biografiju. Načelno sam pristala, ali tek nakon Igara u Riju i osvojenog zlata krenuli smo u realizaciju.

Nekih osam-devet mjeseci nalazili smo se u mome stanu na Zagrebačkim Vrbanima, na tjednoj bazi, gdje bih nekoliko sati pričala Željku svoju životnu priču, dio po dio. Nikada se ne bih mogla toliko potpuno otvoriti i o svemu iskreno govoriti da Željko nije toliko kvalitetna osoba i, naravno, fantastično obavlja svoj posao. On je proslavljeni novinar i meni je čast i ponosna sam da smo skupa - ja pričajući, a on kroz pisanu riječ - stvorili ovakvo kvalitetno i maksimalno iskreno djelo.

POVRATAK U ŽIVOT

Što Vam je pritom bilo posebno teško, kad ste se prisjećali nekih detalja iz života...?

- Najteže mi je bilo pričati o danima kada je počeo rat i kada smo tata i ja bili izbjeglice u Srbiji i Vojvodini u kojoj smo se našli stjecajem okolnosti, a mama je ostala zarobljena u ratu. Također smo doživjeli mnoge ratne tragedije, ali je mama najviše stradala u cijeloj priči. Ona je vrlo hrabra i mislim da sam taj dio karaktera naslijedila od nje, a od tate ljubav prema sportu.

Vraćanjem u Hrvatsku napokon smo bili na svom teritoriju gdje sam ja nastavila svoju sportsku karijeru, najprije kao trostruka kadetska Europska prvakinja, a kasnije i kao juniorska.

Ulaskom u seniorsku reprezentaciju u kojoj je Tamara Boroš nastupala kao najjača europska igračica i s najboljim europskim trenerom Nevenom Cegnarom, počela je jedna velika sportska priča. Dva puta smo bile u finalima Europskih prvenstava u sastavu: Boroš, Paović, Bakula i Vaida. Osvojili smo brojne nagrade, od Sportskih novosti i Olimpijskog odbora, a uspjele smo nastupati na Olimpijskim igrama u Pekingu, kao jedina ženska hrvatska ekipa.

Ispričala sam kroz knjigu kako smo funkcionirali kao obitelj u dobrim i lošim danima. Svoj vrlo kompleksan odnos s Nevenom Cegnarom potpuno iskreno i otvoreno.

Kad ste stradali u prometnoj nesreći, vjerojatno vas je činjenica da ćete morati prekinuti sportsku karijeru dodatno šokirala?

- Ubrzo nakon OI-ja u Pekingu sam doživjela nesreću u Francuskoj sa svojim klubom. Izgubila sam sve za što sam se borila i tu je krenula moja velika borba, prvo za život, a nakon toga za svoju samostalnost i da unatoč vrlo, vrlo lošim prognozama ipak stanem na svoje noge.

No, nakon dugotrajne, bolne i iscrpljujuće rehabilitacije uspjela sam se vratiti stolnom tenisu igrajući na svojim nogama što se smatralo čudom. Odvažila sam se krenuti dalje i nastupati za paraolimpijsku reprezentaciju i osvojila sam u toj kategoriji sve što se moglo osvojiti u samo četiri godine. Najveći uspjesi dvostruka su pojedinačna europska kruna, kao i jedna svjetska. Kao i osvojena zlatna medalja u Riju. Također sam proglašena 2014. godine za najbolju parastolnotenisačicu svijeta.

To je bio moj način da se svima u Hrvatskoj odužim za sve dobro što su za mene napravili.

Stojite li definitivno pri odluci da ste završili sa sportskom karijerom? Nije li to možda ipak prerano? Što ako se odnosi u HSZSI-u i HPO-u promjene pa Vas pozovu da promjenite odluku?

- Završila sam karijeru jer sam trpjela strašne bolove, ali ipak najvećim dijelom radi Hrvatskog stolnoteniskog saveza invalida i Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Smatram da je način funkcioniranja vrlo loš za sportaše, kao i za trenere. Smatram da sam osobno iskorištena i da sam dala baš sve, pa čak i ugrozila svoje zdravlje, a da su se svi moji rezultati shvatili zdravo za gotovo. Najgore od svega je da mali tim koji je bio uz mene i pomagao da se svi ovi rezultati ostvare uvijek dobivao mrvice koje bi neki veći, ali ne više zaslužni, štoviše, nezaslužni za moje rezultate, ostavljali “na stolu”, i to smatram najgorim dijelom u cijeloj priči.

Što se tiče nastavka karijere s aktivnim dijelom definitivno sam završila. Voljela bih dati mladim sportašima sebe kroz trenerski rad ako bude prilike, jer smatram da sportaši trebaju podijeliti svoje iskustvo i znanje kroz mlade generacije.

Krajem rujna održan je Europski tjedan sporta na kojem se promovirao i sport za osobe s invaliditetom. Prema Vašem iskustvu, jesu li i u kojoj mjeri u RH zadovoljeni uvjeti za bavljenje sportom osobama s invaliditetom?

- Sport osoba s invaliditetom razvija se u cijelome svijetu i u Hrvatskoj se popravila situacija, mada ja osobno vidim još mnogo mjesta za napredak. Osobe s invaliditetom žele se baviti sportom, međutim, imaju vrlo malo informacija gdje i kako, a ni stvarna potpora nije dostatna.

VOLIM VUKOVAR

Vratimo se Vukovaru čiju obljetnicu pada obilježavamo svake godine 19.11. O Vukovaru ste mnogo toga rekli u knjizi, no što mislite o Vukovaru danas, o gradu i ljudima koji tamo žive, koji se, bar neki, vraćaju u grad, o odnosu države prema Vukovaru, o pijetetu prema žrtvama?

- Što se tiče Vukovara, mislim da se napokon krenulo u pozitivnom smjeru i da se Vukovar razvija, mada okolna mjesta i dalje debelo zaostaju za nekim drugim dijelovima Hrvatske. Suprug i ja dolazimo svaki mjesec u Vukovar i uvijek volim doći i provesti vikend s roditeljima u Vukovaru. Nadam se da će se otvoriti još radnih mjesta, jer mislim da je upravo to veliki problem cijele Slavonije.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

ŽELJKO ŽUTELIJA

Sandra je nevjerojatna kombinacija “srca i razuma”

 

Autor ste brojnih knjiga, uključujući i one biografskog sadržaja (primjerice Goran Štrok: Život na rubu), no kad uzmete sve u obzir, kakvo je iskustvo bilo raditi knjigu o Sandri Paović? Nešto se rekli o tome u predgovoru, no za one koji knjigu nisu pročitali da se još malo osvrnete na suradnju i pisanje ove i ovakve biografije?

- Iskustvo jednogodišnjeg rada sa Sandrom Paović, temeljenog na dugim, iskrenim i posve otvorenim razgovorima, jedinstveno je u cijeloj mojoj 42-godišnjoj novinarskoj karijeri. Sate i sate audiozapisa pretvarao sam u pisanu riječ i zajedno sa Sandrom korigirao ih i dopunjavao, kompozicijski preslagivao i obogaćivao novim detaljima i sjećanjima. Naposljetku sam Sandrinom životopisu pridodao sjećanja ljudi koji su duboko utjecali na njezin život, a jednako tako i ona na njihov. U tom emocionalno i tehnički vrlo zahtjevnom poslu, Sandra i ja postigli smo potpuno suglasje, nije bilo nijednog prijepora i nakon svega doživljavam je kao vrlo blisku i voljenu osobu.

Kako ste na koncu zadovoljni s knjigom, je li ispalo sve kako je planirano ili bi da ponovo pišete još nešto dodavali, nešto mijenjali, korigirali...?

- Najvažnije je od svega da je Sandra zadovoljna načinom na koji smo zajedničkim snagama ispisali njezin životopis. Na čitateljima je da procjenjuju vrijednost knjige koja, vjerujem, emitira snažne poruke o nepokolebljivoj borbi za život i u najtežim trenucima, o čvrsto postavljenim ciljevima i golemoj odgovornosti u nastojanju da ih se ostvari. Knjigu smo radili iznimno pažljivo, vrlo predano, na mnogim dijelovima i tehnikom filmske montaže, i osobno joj ne bih više ništa dodavao niti mijenjao - mislim da smo je iznjedrili upravo onakvu kakav je Sandra čovjek i sportašica i kakav sam ja pisac. Unijeli smo u knjigu naše emocije, svjetonazor, životne stavove, nade i vjerovanja, dakle cijeloga sebe. Završni je sud na čitateljima, ali mi smo dali najviše što smo mogli i znali. Knjigu sam radio sa sjajnom ekipom svojih dugogodišnjih suradnika: grafički dizajner bio je Igor Vranješ, majstor fotografije Ivan Posavec snimio je recentne fotografije Sandre Paović, njezina supruga Daniela i sugovornike na kraju knjige, a “touch of class” cijelom tom poslu dala je urednica Školske knjige Miroslava Vučić.

Dojam je da ovakva forma - kombinacija Vašeg autorskog teksta s izravnim govorom same Sandre, funkcionira vrlo dinamično i poticajno za čitatelje. Vaš komentar?

- Kombinacijom narativne forme i upravnog govora ritmizirali smo knjigu i pridonijeli njezinoj dinamičnosti, nastojeći ostvariti zamišljenu dramaturgiju dostojnu njezina života. U najdelikatnijim trenucima želio sam da Sandra svoj život predstavi u “ich” formi, jer samo ona može pravim riječima izreći što joj se dogodilo i kako se osjećala nakon tragične nesreće, ili u trenucima sportskih trijumfa. Sandra je nevjerojatna kombinacija “srca i razuma”, nosim je duboko u sebi i takvu ću je trajno zadržati.

Promocija knjige je u tijeku, kako to prolazi, kakav je odjek u javnosti?

- Knjiga je pobudila veliko zanimanje javnosti i čitalačke publike, predstavljena je na promocijskim skupovima u Kući za umjetnost i ljude Lauba, na Interliberu, u mnogim elektronskim i tiskanim medijima, a početkom prosinca bit će predstavljena na festivalu knjige u Puli. To nas oboje veseli, jer Sandrin je životopis pouka i poruka o ljubavi prema životu, o ljudskoj snazi i upornosti, o uzvišenim osjećajima prema domovini i ljudima koji pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Knjiga bi mogla biti osobito poticajna mlađim naraštajima, a njezino se značenje kapilarno širi na sva područja života.

Osobno držim da je knjiga izvrsna, da je više od klasične biografije, da je zapravo svojevsrni poučak da i u najtežim trenutcima ne treba gubiti nadu i treba vjerovati da je ponekad i nemoguće - moguće. Slažete li se s ovom mojom opaskom?

- Neka u trenucima stvarnih ili umišljenih kriza i tegoba svatko sebi postavi samo jedno pitanje: Ako je Sandra snagom volje uspjela svladati nezamislive tegobe s kojima je bila sučeljena, ne bih li, možda, i ja mogao svladati svoje? Već samo postavljanje takvog pitanja značilo bi da je naš posao imao smisao i svrhu, kao oda životu i svojevrsni naputak kako se izgradnjom sebe ostvaruje i boljitak zajednice. Osobno sam od Sandre mnogo naučio i zahvalan sam joj što je u moj život unijela spoznaje koje me duhovno obogaćuju. Vjerujem da će se tako osjećati i većina onih koji će pročitati knjigu o našoj zlatnoj olimpijki Sandri Paović.(D.J.)

Željko Žutelija, novinar i publicit, autor brojnih knjiga. Živi i radi u Zagrebu.

KNJIGA:  ROĐENA DA POBJEĐUJE

Brutalno iskrena priča

 

Nije lako pisati tuđe biografije, u to smo se mogli uvjeriti u nizu slučajeva iz povijesti tog literarnog žanra. Osobito nije lako pisati tuđe životopise autorima suočenim s posebnom pričom i posebnom osobom, licem u lice, o kojoj kroz bezbroj dana i noći razgovora treba posložiti priču od nekoliko stotina stranica, a da sve izgleda suvislo, narativno ujednačeno, dinamično i u konačnici vjerodostojno.

Tog se nimalo lakog, vrlo zahtjevnog posla, prihvatio ugledni hrvatski novinar i publicist Željko Žutelija, kad je gotovo pukim slučajem, u jednoj prigodi koja nema veze sa stolnim tenisom (a ima s vinom, recimo), susreo Sandru Paović i malo-pomalo, kroz razgovor, predložio da se upuste u “projekt” uknjiženja njezina nesvakidašnjeg života, sportske karijere, osvajanja niza medalja i u konačnici osvajanja zlata na Paraolimpijskim igrama u Riju de Janeiru 2016. godine.

Rezultat te zajedničke postolovine je knjiga “Rođena da pobjeđuje”. I to kakva knjiga! Vrhunsko biografsko štivo po svim gabaritima, da tako kažemo, vrhunski ispripovijedana priča o Sandri od djetinjsta i stolnoteniskih početaka preko sve većih sportskih uspjeha do teške prometne nesreće i borbe za goli život te mukotrpnog opravka i rehabilitacije, povratka tenisu u paraolimpijskoj kategoriji i pobjede na Olimpijadi.

Formalno rađena kroz pisane osvrte autora i iskaze u ich formi same Sandre, knjiga je poprimila hvalevrijednu pripovjednu i dijalošku (uvjetno rečeno) dinamiku pa se slobodno može reći da se biografija “Rođena da pobjeđuje” čita poput kakvog napetog krimića. I s osjećajem da imamo u Hrvatskoj priču koja se doima kao stvorena za filmsku ekranizaciju u Hollywoodu ili na nekoj od velikih televizijskih kuća, možda i u produkciji HRT-a, uz nužnu dozu opreza, s obzirom na to što taj javni medijski “servis” zna učiniti od dobre priče.

Bilo kako god, zaključak je jedan mogući - knjiga o Sandri Paović prvorazredno je biografsko štivo, brutalno iskrena Sandrina priča uravnotežena s pripovjednim tonom autora biografije. I dok Žutelija vješto, manirom iskusnog novinara i pisca, pomno bilježi važne trenutke Sandrina života, događaje i kontekst u kojemu se oni odvijaju, usporedno s njim Sandra “ubacuje” svoje rečenice doslovce bez dlake na jeziku, ne prezajući biti kritična i prema samoj sebi, prema ocu, prema treneru Nevenu Cengaru i njegovim drakonski teškim metodama treniranja, prema teniskom i olimpijskom savezu (hrvatskom, naravno) i svemu ostalome, i događajima i ljudima, s kojima se suočavala i u sportskoj karijeri i u životu bez teniske loptice i zelenog stola. Na koncu, riječima Nevena Cegnara (u poglavlju Drugi o Sandri): To je mogla samo Sandra, doista se nema što dodati niti oduzeti. Osim još nekoliko riječi - Sandra Paović je fascinantan i doslovan primjer trijumfa volje u snazi duha i tijela. (D.J.)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!