S balkona svoga stana u Retfali Božidar Šnajder gledao je gusti crni dim koji se dizao iz središta grada. Nazvao je portira u HNK-u da provjeri koliko je to blizu zgradi kazališta. Na žalost, bilo je bliže nego što je mislio, a i puka je sreća što toga ranoga poslijepodneva, 16. studenoga 1991., nikoga nije bilo u zgradi HNK pa nitko nije stradao kada su granate iz Baranje padale na središte Osijeka. Naime, kao zgrada koja ima podrum, kazalište je uvijek bilo otključano kako bi se ljudi - zadese li se u blizini u vrijeme napada - mogli skloniti.

- Portir mi je rekao da su nas pogodili i da kazalište gori. Naši su “uhvatili” razgovor pa smo znali da će nas gađati - prisjeća se intendant Božidar Šnajder (koji je tadašnjem intendantu, pok. Zvonimiru Ivkoviću, bio pomoćnik), gotovo jedini koji je u kazalištu i bio tada, a i danas je, kako u šali kaže “živ i zaposlen”. Neki su, na žalost, pokojni, neki su se skrasili u Zagrebu, neki su u međuvremenu došli, neki su u mirovini, ima i onih koji se tada gotovo nisu niti rodili.

Svi su bili svjesni da je rat pred vratima, a i sezona je počela pomalo “čudno”. Kazalištarci su bili silno ponosni, jer su uspjeli za početak listopada dogovoriti povijesno gostovanje opere “Nikola Šubić Zrinjski” u Ludwigsburgu u Njemačkoj - kao prvo gostovanje nekog hrvatskog (ne samo nacionalnog) teatra izvan nedugo prije toga priznate domovine. Bili su svjesni da će ovaj prohrvatski čin sigurno izazvati reakcije “onih preko”, pa su - kao da su predosjećali što bi se moglo dogoditi - na vrijeme sklonili sve materijalno i emocionalno vrijedno, poput raritetnih zrcala koja i danas rese svečani foaje, a koja datiraju iz vremena gradnje zgrade, kao i kompletnu arhivu. I tih ratnih dana često viđena plavo-bijela oznaka za zaštićene spomenike kulturne baštine bila je jasno istaknuta na zgradi HNK.

- Ne čudi što su nas gađali, i to namjerno zapaljivim fosfornim projektilima. Kao dragovoljac, bio sam u topništvu i znam koliko se precizno može gađati cilj koji želiš uništiti. Da nas je pogodila 'obična' razorna granata, šteta ne bi bila takva. Krovište je bilo suho pa je planulo za čas. Sreća pa je na pozornici bio spušten željezni zastor pa se požar iz gledališta nije proširio na pozornicu. Željezo je bilo pakleno vruće, ali su ga vatrogasci - koji su pod granatama izišli na teren - polijevali da se od topline ne zapale cugovi i tako su gasili požar. Kad se napad malo smirio došao sam u kazalište. Bio je mrak, i tek kada sam zakoračio u gledalište, odnosno ono što je od njega ostalo, shvatio sam da sam do koljena u vodi. Gledalište je bilo kao bazen, iznad glava nam je bilo otvoreno nebo, a strop se urušio u gledalište. Bilo je tužno - kaže Šnajder. Još je tužnije bilo drugi dan, na dnevnom svjetlu, a posvuda se još dimilo. Ljudi su obilazili kazalište kao mrtvaca na odru.

Nakon svega nekoliko dana, na pozornici smo improvizirali gledalište i igrali predstave (pa i Špišićevu “Dobro došli u rat”), iako je bio potpuno uništen tonski pult, rasvjeta...

- Tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi Jurkić posebice je emotivno doživjela napad na naše kazalište, dolazila, a prikupila je i mnogo novca za obnovu. Rekla je tada, sjećam se, kako je svijet tek u ratu, na žalost, shvatio da u Dubrovniku, Vukovaru, Osijeku, Pakracu..., nije bila razarana jugoslavenska, nego hrvatska kultura i baština. Zarekao sam se tada da će kazalište biti obnovljeno i ljepše i opremljenije nego ikada - dodaje intendant, koji je zvanično postao dio Hrvatske vojske i dobio uniformu samo dan prije granatiranja.

HNK je, zahvaljujući pomoći i donacijama mnogih (pa i primjerice splitskoga HNK), uistinu obnovljen nakon samo tri godine (27. prosinca 1994.), a uskoro ga čeka i pravi “makeover”. Danas ispada kao da je tada bio prorok rekavši da će se u HNK opet igrati predstave, a igraju se i srpski autori koji to zavrjeđuju, kako kaže Šnajder. Te su ratne sezone igrali čak 150 programa, uključujući i Novogodišnji koncert u hotelu Central, a koji nisu smjeli najavljivati koncerte, ili bilo kakva masovnija okupljanja kako ne bi bili meta granatiranja.

Nedugo nakon granatiranja osječki su kazalištarci dobili ponudu 'preseliti' se u Pulu kako bi nastavili neometano raditi, no odlučili su ipak ostati u svom gradu. I nisu požalili. Dapače, igrali su predstave gdje god su mogli, putovali pod uzbunama... Intendant Šnajder još uvijek čuva taj ratni, domoljubni repertoar.

- Sve je to dio povijesti. Drago mi je da je ansambl ostao i da ni jedno ratno stradanje nije omelo rad u kontinuitetu. Igrali smo Zajčevu “Zlatku”, Beckettovu dramu “Zvuk koraka” - dodaje Šnajder, koji i danas na taj dan 'frapira' svoje sugrađane pa izvjesi zastavu koju ljubomorno čuva, a koja je prije 26 godina bila na zgradi, baš u trenutku kada je pogođena, a na njoj se vide tragovi rata.

- Tko je dobronamjeran pita, a tko nije - prijavi intendanta da provocira, jer je to zastava bez valjanih hrvatskih obilježja na grbu - neopterećen je Šnajder. Svjestan da to jest provokacija, uvjeren je da je njegov potez opravdan i da se tim činom Osječani sjete toga dana, inače bi se to s vremenom zaboravilo.