Hrvatska je izborila svoje peto svjetsko prvenstvo. Put do Rusije bio je posut trnjem. Tako je bilo tijekom 12 kvalifikacijskih susreta.

Od odličnog starta, pa onda naglog strmoglavljivanja u ovoj godini, kada smo gotovo ispustili karte za World Cup koje su nam već bile u džepu, do naglog uzleta od trenutka kada je na kormilu reprezentacije Antu Čačića zamijenio Zlatko Dalić. Ipak, jedno je obilježilo ovaj izlučni ciklus - ozljede. Nikada dosad naša reprezentacija nije imala toliko problema sa zdravljem. Gotovo su sve najvažnije karike naše selekcije propustile poneku utakmicu, ali na kraju smo ipak stigli do cilja. Teže i uz puno više izgubljenih živaca nego što je trebalo, ali i to je Hrvatska. Najčešće je birala najtežu stazu.

Optimizam i rumenilo na lice igrača i navijača vratili su se nakon što je Zlatko Dalić “uletio” na klupu u vrlo delikatnom trenutku. Ante Čačić je nakon Finske izgledao kao čovjek bez kapi krvi u sebi, pa je promjena na klupi bila sasvim normalan čin. Dalić je unio svježinu u reprezentaciju, uspio je više pričom a manje radom, jer za njega jednostavno nije imao vremena, oživiti ogroman potencijal koji ima Hrvatska. I ne samo to, donio je posve novu vrstu komunikacije s javnošću. Dalić nije čovjek koji će se utapati u praznim frazama nakon utakmica, nije trener koji će skrivati svoje ideje. On je čovjek koji vrlo jednostavno i laiku može objasniti što želi i zašto to želi. Pirej je bio najbolji primjer. Nakon sjajne partije u Maksimiru u prvoj utakmici, kada smo “ubili” Grčku, nije odletio u oblake, nego je pragmatično pripremio uzvrat koji je bio neka posve druga priča. Bila je to ratnička utakmica, a Dalić je želio vidjeti kako će se naše zvijezde ponašati u takvom stilu igre. Osim toga, opet je povukao prave taktičke poteze. Posve smo neutralizirali najjače grčko oružje - ofenzivni prekid.

- Zbog toga sam u momčad postavio Mandžukića i Kalinića. Stvarali su nam Grci dosta problema u prvoj utakmici na taj način pa smo morali reagirati. U uzvratu nismo odigrali utakmicu koja će se pamtiti, svjestan sam toga, ali nakon pobjede u Maksimiru najvažnije je bilo sačuvati prednost - rekao je naš izbornik i onda poslao za trenere neuobičajnu poruku:

- Ispričavam se Andreju Kramariću što sam ga ostavio na klupi. Dao nam je puno u Kijevu i Zagrebu, ali ovo je bila utakmica koja je zahtijevala nešto drukčiji tip igrača.

Nema dvojbe kako je Dalić tom izjavom zadobio simpatije šire javnosti. I zbog toga je pravo osvježenje u “planetu Hrvatska”. Pokazao je hrabrost, jer lako je mogao postati pokojnik nakon što je preuzeo selekciju. No sada je postao pukovnik. Tako to ide u nogometu. Tko ne riskira, taj ne profitira, a najveći profit u tome dobila je reprezentacija jer na klupi ima vođu s vizijom i idejom, koji je spreman ogromne potencijale kojima Hrvatska raspolaže iskoristiti na pravi način.

I sad je na potezu HNS, jer u trenutku kada je nizozemski sudac Böjrn Kuipers označio kraj susreta u Pireju Dalićev je angažman na klupi reprezentacije završio. Čvrsto vjerujemo kako će ostati, jer već danas će se sastati s predsjednikom HNS-a Davorom Šukerom i dogovoriti dužu suradnju. No sad u kući nogometa trebaju biti pametni. Bilo bi prirodno Daliću omogućiti izbor suradnika bez fige u džepu, pa da se radi i o ljudima koji nisu u “cukerpiksni”. Sada je prilika u kojoj HNS mora pokazati ono čime se vječno hvali, kako je “Hrvatska iznad svega”. Mora biti iznad taština, jer SP u Rusiji posljednja je prilika jednoj uzbudljivoj igračkoj generaciji da ostavi dublji trag u povijesti hrvatskog nogometa. Često su ovoj generaciji bacani klipovi pod noge. Ili ih je napustila sreća (Euro u Austriji i Švicarskoj te u Poljskoj i Ukrajini) ili nisu imali dostojnog vođu (SP u Brazilu i Euro u Francuskoj). Čini se kako je Dalić taj. Hrabar je, zna što želi i, što je najvažnije, zna kako do toga doći. I zaboravite priče kako bi se ova reprezentacija Rusije domogla i bez izbornika. Ne bi, jer “svaki čopor, pa i najbolji, treba vođu”. Nije uopće slučajno što je Hrvatska kod Dalića proigrala. Oslobodio je igrače one jezive sintagme “kontroliranog rizika”, koju su mnogi njegovi prethodnici upotrebljavali kao temelj. Što je to uopće? Kako možeš kotrolirano riskirati? Pitanje za milijun dolara. Povijest ove generacije reprezentativaca pokazala je kako je to sasvim promašena filozofija. Bar za potencijal koji imamo. Modrić i Rakitić igraju u klubovima koji napadaju i zato im treba dati odriješene ruke da na taj način diktiraju igru i tempo u reprezentaciji, jer napadačkih aduta imamo jako puno, a, što je još važnije, vrlo su raznovrsni. To se tako dobro vidjelo protiv Grčke u Maksimiru. Nisu Grci znali što ih je snašlo, niti kako se od toga obraniti. S druge strane, u Pireju smo vidjeli kako je ova reprezentacija spremna i potući se, a to su iznimno važni dijelovi mozaika za uspjeh na velikom natjecanju. Do Rusije ćemo valjda biti i jači. Vratit će se Ćorluka, što će učvrstiti obranu, spreman će biti i Pjaca, što će stvoriti dodatni pakao za suparnike na desnom krilu, vratit će se i Kovačić, koji će pojačati konkurenciju u veznom redu. Dalić je riješio i pitanje lijevog beka. Boljeg od Strinića u ovom trenutku nemamo. Nakon Pireja odjednom je sve postalo jasnije i sad samo možemo upaliti svijeću da nam svi ostanu zdravi i uživati do sljedećeg ljeta u spoznajama koje smo dobili u posljednjih mjesec dana. Zahvaljujući Zlatku Daliću...