Ovo je poraz Hrvatske, ocijenio je glasovanje o povjerenju Vladi kasno u noći s petka na subotu, a tijekom kojega njegovu besmislenu ideju nisu podržali ni koalicijski partneri HSU i HSS, pa čak ni svi članovi njegove stranke, predsjednik SDP-a Davor Bernardić. I tom je izjavom još jednom pokazao da doista ništa ne razumije, kao i da su gabariti političkog autizma u okviru kojeg se kreće daleko uži čak i od najpesimističnijih prognoza koje su do sada iznosili analitičari. Ne, gospodine Bernardiću, to nije bio poraz Hrvatske, to je bio Vaš osobni poraz i poraz SDP-a koji, na žalost, dopušta upravo suicidalnu situaciju da ga u realno teškim trenucima za Hrvatsku vodi potpuni amater, najnetalentiraniji političar visokog ranga što smo ga od osamostaljenja imali, a konkurencija je, bogami, bila žestoka.

I to nije slučajan poraz, nego četvrti u nizu, uvijek na isti način, posve predvidiv, nikomu koristan i potencijalno iznimno opasan za Hrvatsku. Naime, pokušaji Bernardića i SDP-a da državu drže u permanentnom kriznom stanju visoke napetosti i mogućnosti da dođe do prijevremenih izbora kontinuirano proizvode sumnjičavost prema njenoj sposobnosti da funkcionira stabilno i poticajno za investicije, a te okolnosti posljedično utječu i na procjene o kojima će ovisiti kreditni rejting zemlje, visina kamata te niz drugih preduvjeta da se postojeći rast ubrza i maksimalno iskoriste mogućnosti izlaska iz recesije. Stvari su, zapravo, toliko jednostavne da se čovjek mora zapitati zašto i s kojim ciljem, za čiji račun, Bernardić i SDP prakticiraju u hrvatskoj političkoj povijesti dosad nezabilježenu destrukciju, politiku koja nema drugoga cilja do izazivanja kaosa, koja ne nudi drugačija rješenja, niti se u njoj mogu pronaći bar natruhe konstruktivnosti.

Jednostavno je pitanje koliko se to razlikuje stvarnost u kojoj živi Davor Bernardić od one kojoj svjedočimo naprosto uvažavajući činjenice neovisno o političkim preferencijama i svjetonazorskim sklonostima. Recimo, počevši od informacija objavljenih u četvrtak dan prije glasovanja o povjerenju Vladi: Europska komisija povećala je procjenu rasta hrvatskog gospodarstva za 2017. na 3,2 posto s vrlo važnom napomenom da je rast na zdravijim temeljima od onog pretkriznog, dok se očekuje daljnje padanje javnog duga, a ukupna ekonomija pokazuje se “iznenađujuće otpornom” na restrukturiranje najvećeg privatnog poslodavca u zemlji, te slučaj Agrokor ima manji utjecaj nego što se očekivalo. Omjer pozitivnih procjena i upozorenja na nedostatke već neko vrijeme kontinuirano se mijenja u korist onih prvih. Gotovo istovremeno londonski je sud priznao lex Agrokor i omogućio daleko snažniju poziciju privremene uprave u odnosu na rusku Sberbanku koja je tamo tražila zaštitu svojih interesa. Taj isti zakon (onaj koji je između ostalog omogućio da se rekordna turistička sezona ne odvija u kaosu propasti najvažnijih prehrambenih industrija i dominantnog maloprodajnog lanca), a kako je to u saborskoj raspravi naglasio Branko Hrg pitajući Bernardića koga to on i od koga štiti, omogućio je isplatu duga poljoprivrednicima, OPG-ovima, malim dobavljačima, dijelom i velikim dobavljačima, kao i isplatu plaća radnicima u tvrtkama u sastavu koncerna. Tko je onda ta zabrinuta javnost koju zastupaju Maras, Grmoja, Bulj, Pernar i ostali klauni koji od hrvatskog parlamenta uporno rade cirkus? I pri tome poput Bernardića kada za govornicom 28 puta spomene plaću Ante Ramljaka kao da se ista isplaćuje iz državnog proračuna, ili otvoreno lažu, ili samo prešućuju istinu, besprizorno razvijajući tezu o tome kako će račun na kraju plaćati porezni obveznici, premda ni u jednom trenutku nisu uspjeli iskazati jasan logički slijed događaja koji bi do toga doveli. Užasavajuća je razina neodgovornosti za izrečeno što su ju Mostovi populistički prvaci poput virusa proširili na zastupnike slabijeg imuniteta kada je u pitanju puka uporaba zdravog razuma. Jer oni nisu u stanju zaključiti poput Europske komisije da bi stečaj Agrokora koji je zagovarao SDP istoga trenutka kada bi se tada blokirane sastavnice počele urušavati sa sobom povukao i najveći dio hrvatskog gospodarstva, a nitko od onih najugroženijih vjerovnika koji su danas već isplaćeni nikada ne bi ugledao ni lipu svojih potraživanja. Uostalom, kako je to izvjesnom Bunjcu nedavno na aktualnom satu kazao premijer, najviše će u Agrokoru izgubiti Živom zidu, Mostu i demagoško-anarhističkom marasovskom krilu SDP-a najmrže banke. Dakako, kao šećer na kraju ove šarade kakvu ne bi smislili ni autori Montyja Pythona, valja spomenuti da je čovjek kojega su SDP-ovci prije kratkog vremena kumili da bude njihov premijerski kandidat, Zvonimir Mršić, u trenucima dok Bernardić zbog lex Agrokora želi u Saboru srušiti Vladu isti zakon nazvao ključnom ekonomskom prekretnicom Hrvatske, u pozitivnom smislu, naravno.

Zašto onda predsjednik SDP-a stalno zagovara izazivanje krize i obara rekorde interpelacija ponašajući se poput političke elementarne nepogode? Odgađa neizbježno, rekao bih. Taj čovjek izaziva krize na koje će se odmah nalijepiti velik dio medija beskrajno nesretnih vladavinom desnog centra i zbog toga spremnih odraditi topničku pripremu rušenja Plenkovićeve vlade, samo da bi na neko vrijeme pomakao jedine prijevremene izbore koji Hrvatskoj trebaju - one u SDP-u. Imati ovakvog šefa oporbe predstavlja osobitu opasnost za društvo, kako u pogledu štete koju može nanijeti državi, tako i u pogledu mogućnosti da posve uništi vlastitu stranku i time zauvijek naruši potrebnu ravnotežu na hrvatskoj političkoj sceni. Bernadić i njegovi mentori koji ga nemilosrdno guraju da radi ono što ne zna i ne može, bore se za opstanak u stranci koja se i dalje ne uspijeva oporaviti od stila vladanja Zorana Milanovića, niti pronaći ljude koji bi ju vodili. Zato je moguće da kandidatkinja za predsjednicu postane sindikalna povjerenica, a kandidat za premijera važan suradnik čovjeka kojega na dnevnoj bazi sotoniziraju. No, upravo zato na onim je preostalim sposobnim i odgovornim ljudima iz SDP-a da zauzdaju Bernardića i njegove jahače apokalipse te pokrenu procese koji će spriječiti da ta stranka ostane točkom trajne destabilizacije društva i tako sama sebe svede na pandan Mostu i Živome zidu, ili čak niže od toga ako je to uopće moguće.

Na žalost, rasprava koja se otegla prošlog petka dugo u noć pokazala nam je i koliko nisko može otići kvaliteta zastupničkog tijela kada sve manjkavosti demokracije i općeg prava glasa eksplodiraju istovremeno kao što je to danas slučaj. Veliki je broj zastupnika konstantno bio u sukobu s temeljnim pojmovima teme o kojoj pokušavaju raspravljati zanemarujući ikakav obzir prema činjenicama u korist jeftinih dosjetki i udarajući neprestano u mantinele elementarne logike koja je ograničavala njihovu težnju da bijelo proglase crnim.

Zvuči grubo, ali čini mi se da je krajnje vrijeme da stvari nazovemo pravim imenom - u ovom očajnom sazivu parlamenta s obje strane sabornice sjedi mnoštvo mediokriteta, zabrinjavajući broj u intelektualnom smislu sumnjivo potentnih likova i nekoliko ortodoksnih glupana. Kada bismo zaista tražili razlog za prijevremene izbore, onda to svakako ne bi bila ni ekonomska situacija, dapače, ni lex Agrokor, još manje, već tako primamljiva pomisao da bi na sljedeću konstituirajuću sjednicu možda došli pametniji i bolji ljudi.