Objavljeno 11. studenog, 2017.
Na samom početku akademske godine na prvim satima seminara redovito govorim studentima da bi bilo mudro da se sada posvete upravo seminaru. Naime, kada dođe vrijeme ispita, neće stići, jer pisanje seminara zahtijeva i vremena i strpljivosti. Naravno, svi slušači otkimaju glavom da upravo tako treba postupiti, a onda se dogodi da rad na seminaru ostave za kraj, kad su najveće vrućine i kad izgube volju za bilo kakav rad. I onda ga pišu u jesenskom roku. A trebali su planirati... Srećom, ti se propusti mogu razmjerno lako nadoknaditi. Međutim, što je s propuštenim prilikama koje se nikada u tome obliku više neće ponoviti? U tome smislu Isus kazuje priču o pet mudrih i o pet ludih djevica na jednoj svadbi. U Isusovo vrijeme bio je svadbeni običaj da mladenku u njezin novi dom prate njezine najbolje neudane prijateljice. Bila je to čast. Možemo samo zamisliti koliko su se dugo djevojke urešavale i uljepšavale. Dodatna draž tome bio je običaj da mladoženja “bane” iznenada, bez najave. I sada Isus pripovijeda kako je jedna mladenka imala čak deset djevica, to jest prijateljica koje su je imale pratiti. Pet od njih su bile lude, jer u silnoj su žurbi, ushićenosti i pometnji zaboravile uzeti ulja za svoje svjetiljke. Očito su bile toliko zanesene uljepšavanjem da su zaboravile na ono što je ključno: kako uopće misle noću ići u pratnji ako nemaju ulja za svoje svjetiljke (u ono vrijeme nije bilo javne rasvjete!)? Onih pet mudrih djevica koje su ponijele ulje, išle su u pratnji, a one lude su morale ostati.
Te ludosti ima i u nama. Zamjenjujemo bitno nebitnim, a nebitno bitnim. Evo, silnu snagu trošimo na to da nam se dijete upiše u željenu školu i da je završi, radimo i više i teže da bismo si mogli priuštiti i ovo i ono. Kao da smo natjecatelji na Olimpijskim igrama, dajemo se voditi načelom “citius, altius, fortius” (brže, više, jače). I onda ne zapažamo kako se sve više udaljavamo od svoje obitelji, otuđujemo od svojih bližnjih, pa i od Boga. A neka se tu – ne daj Bože! – uključe i ludovanja kao što je alkohol, kocka, nepoštenje u poslovanju, eto nas kako ludujemo, propuštajući ono što je stvarno bitno: mir duše, mir sa sobom, sa svojim bližnjima, pa ako hoćete i sa svojim Bogom. A uza sve to, život tako brzo prolazi, baš kako kaže psalam: “Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo”. Zato valja koristiti dobre prigode koje su pred nama. Veli Pavao: “Dok imamo vremena, činimo dobro svima.” Možda nešto mudro i važno možemo učiniti baš danas.
Piše: Zvonko PAŽIN