DRAGO ČENGIĆ

Između rentijerstva i uspravnog hoda na vlastitim nogama

Kad govorimo o hrvatskom poduzetništvu, a i to je sektor koji možemo promatrati kroz vizuru bolje (ili gore) Hrvatske, kakvo je zapravo njegovo stanje danas, koja su postignuća, koji problemi...?

- Na to pitanje, nimalo banalno, ne postoje, nažalost, pouzdani odgovori. A i oni koji se nude, čini se da ne izazivaju pozornost nekih od ključnih adresa na koje su upućeni. Na tragu toga pitanja odgovore relativno kontinuirano traže ekonomisti, sociolozi i - novinari. Ali ne i onaj sudionik koji bi za njega bio “prirodno zainteresiran”, a to je država.

Općenito mi se čini da hrvatska politika voli populistički mahati podrškom poduzetnicima preko domaćih i europskih sredstava (legitimirajući se time u javnosti kao brižna majka poduzetnicima), ali da u stvarnosti nema jasno definiran cilj: kakvo poduzetništvo hoćemo, koji ćemo tip poduzetništva pomagati aktivnim mjerama podrške i za koje to ciljeve.

Valja nam se zapitati: Hoćemo li u nekome razdoblju pomagati samo mala i srednja poduzeća koja se pokreću radi samozapošljavanja, samo tehnološki probojna poduzeća (dio IT tvrtki) ili pak izvozno orijentirana poduzeća sa znatnim izvozom u zemlje EU? Zašto ćemo, primjerice, pomagati velike igrače poput Pipunićeva “Žita” ili Todorićeva “Agrokora”, ali ne male OPG-ove iz Oprisavaca? Koji su predvidljivi učinci takva državna intervencionizma za ukupnu strukturu poduzetništva, za proizvodni učinak i za zapošljavanje? Može li se time utjecati na pojavu većeg broja “poduzeća rasta”, na pojavu tzv. gazela? Ekonomski gledano, ograničene resurse (a takvi su uvijek) valja ulagati u poduzeća koja će najbrže donijeti željene rezultate. No socijalno gledano, ako mogući ekonomski učinak dodatno fragmentira poduzetničke potencijale i izaziva novo društveno raslojavanje, koja je korist od takvih mjera?

No što onda danas imamo, u kontekstu početnoga pitanja?

- Imamo u dužem razdoblju rezultate tzv. GEM projekta, koji su međunarodno usporedivi i povremene sociološke analize (primjerice, neki radovi nastali u okviru Instituta “Ivo Pilar”). Posljednje istraživanje GEM projekta za 2016. godinu upozorava na zabrinjavajuće okoštavanje hrvatske poduzetničke strukture. Tako se tu navodi ovih nekoliko važnih nalaza. Prvo, istraživanjem se utvrdilo da kod nas percepcija o poslovnim prilikama lagano raste (sa 18,4 % u 2014. godini na 24,6 % u 2016.), ali nedovoljno da se Hrvatska odlijepi od začelja EU. Drugo, i ovim se istraživanjem ustvrđuje da dominantne društvene vrijednosti ne podržavaju poduzetničko djelovanje. Prema mišljenju većine ispitanika u Hrvatskoj, uspješni poduzetnici nemaju visok društveni status - po takvom stavu Hrvatska je u cijelom analiziranom razdoblju na zadnjem mjestu u EU, a na začelju je i po medijskoj pažnji poduzetništvu. Jasno, takav društveni kontekst (sustav vrijednosti) ugrožava stav ljudi o izboru karijere poduzetnika. Treće, poduzetnička aktivnost u Hrvatskoj, mjerena kroz “početničku” - TEA indeks (do 42 mjeseca aktivnosti) i “odraslu” (više od 42 mjeseca aktivnosti), i dalje pokazuje da je u nas dominirajuće poduzetništvo zbog nužde, a ne zbog uočenih prilika.

Ukupno gledajući, naše je poduzetništvo doživjelo prepoznatljive uspone (od 2002. do 2008. godine) i padove (od 2008. do 2015. godine) a da još uvijek nije jasno hoće li sadašnja gospodarska konjunktura (iako s niskim stopama rasta) dovesti do pojave većeg broja poduzeća koja će znatnije rasti i međunarodno širiti poslovanje. Jer sasvim je jasno da samo takva poduzeća mogu znatnije proizvoditi i radna mjesta te zacrtati snažniji položaj Hrvatske u međunarodnoj (bar europskoj) podjeli rada.

Istraživanja u okviru GEM projekta, koja idu kontinuirano od 2002. godine, iz jedne ekonomske perspektive, upozoravaju na ono što je pokazao i dio naših (socioloških) istraživanja: da je hrvatsko poduzetništvo i po tipu poduzeća, po rezultatima, ali i po političkoj podršci relativno heterogeno. U njegovoj strukturi dominiraju “poduzeća preživljavanja”, brojčano nadmašujući “poduzeća rasta”. Bilo koja racionalnija politika njegova razvoja o tome bi trebala voditi računa. Pa bi, primjerice, niz malih poslova osnovanih sa svrhom samozapošljavanja mogla izbaciti iz opće kategorije “poduzetnika”, podržavajući njihov opstanak posebnim skupom mjera.

Prema novijim uvidima (usp. parcijalna, još nezavršena istraživanja ArhivAnalitike, Zagreb), u zemlji se možda ipak rađa nova gospodarska struktura?

- Primjenom jednostavnih kriterija segmentacije poduzeća prema podacima iz nekonsolidiranih financijskih izvještaja za 2016. godinu identificirano je nekoliko skupina brzo rastućih i profitabilnih hrvatskih poduzeća. Prvo, tu je identificirano “pedeset najvećih” hrvatskih poduzeća, a među njima su važna poduzeća iz područja energetike, distribucije, maloprodaje, te infrastrukturna, komunalna i druga javna poduzeća. ICT sektor je također solidno zastupljen - tu su veliki mrežni operateri, M SAN i Ericsson Nikola Tesla. Dio mjesta zauzimaju mješovita, djelomično ili uglavnom industrijska poduzeća, među kojima su i važni industrijski izvoznici poput Plive, Vindije, Boxmarka, Podravke, Dukata, Atlantica, Uljanika i Končara.

U drugoj skupini poduzeća identificirani su “veliki i rastući izvoznici”, ukupno njih 231 (poduzeća s godišnjim prihodom većim od 100 milijuna kuna i rastom prihoda od izvoza većim od 5 % u odnosu prema 2015., bez poduzeća iz koncerna Agrokor, čija su izvješća povučena). U trećoj su 192 velika poduzeća s prihodom većim od 100 milijuna kuna čiji prihod raste po stopi od 5 % ili višoj, a neto profitna marža (omjer netodobiti i prihoda) minimalno iznosi 4 %. U četvrtoj skupini su brzo rastuća poduzeća čiji se godišnji prihod kreće u zoni između 40 i 100 milijuna kuna. Analizom su ovdje identificirana 282 poduzeća s rastom prihoda iznad 25 % godišnje; čak 533 poduzeća u ovoj skupini bilježi rast prihoda veći od 10 %. Na kraju, u petoj analitičkoj skupini nalaze se tvrtke s ukupnim godišnjim prihodom između 40 i 100 milijuna kuna; u njoj je identificirana skupina od 250 rastućih izvoznika. Grupa je posebno važna s obzirom na perspektive rasta na izvoznim tržištima.

Možda ti podaci doista svjedoče o tendencijama promjene strukture poduzeća u zemlji u posljednjih nekoliko godina. No problem je u tome da ni iz njih nije posve razvidno koja su od analizom obuhvaćenih poduzeća bar po svojim osnivačima poduzetnička, koja su menadžerska, a koja javna/državna. A tek povezivanjem određene tipologije poduzeća s njihovim ekonomskim učincima mogli bismo steći i jasniji uvid u kojoj mjeri izrazito poduzetnička (odnosno menadžerska, ili državna) poduzeća proizvode i određene stope rasta, odnosno zapošljavanja.

S obzirom na to da smo u EU, koliko je ta činjenica olakšala razvoj poduzetništva u RH?

- Iako to sada još uvijek nije tako razvidno, mislim da je ulazak u EU dodatno pozitivno utjecao na razvoj domaćega poduzetništva, bar onoga dijela koji je spremniji za međunarodno gospodarsko natjecanje. Prvo, umjesto oslanjanja na državu, njezina ulaganja, domaću potražnju i tajne “dealove” s lokalnim moćnicima, počelo se razmišljati o novim tržištima. Ili se pak zbog toga prišlo novim načelima rukovođenja i upravljanja poduzećima, slijedeći neke strane primjere: počeo se naglašavati profesionalizam umjesto poluamaterizma u rukovođenju poduzećima. I već spomenuta analiza upozorava da je ulaskom u EU 2013. godine olakšan pristup izvoznim tržištima, i to u trenutku kada je oporavak počeo i u samoj EU. To je povuklo i hrvatski izvoz prema gore, tako da danas hrvatski robni izvoz raste brže od izvoza turističkih usluga.

Vlada je donijela Strategiju razvoja poduzetništva Republike Hrvatske 2013. - 2020. Koliko je ta strategija dobra, može li pridonijeti bržem i većem razvoju poduzetništva u RH?

- Koliko ja znam, ta je strategija odavno već samo mrtvo slovo na papiru. A i kada je bila politički relevantna, poslovni ljudi su na nju imali bezbrojne prigovore. Dogodila se već poznata stvar: da je politička nomenklatura vozila jednom cestom, a gospodarski život išao nekom drugom, i tako sve do promjene garniture na vlasti.(D.J.)

Dr. sc. Drago Čengić, sociolog, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju s Instituta “Ivo Pilar” u Zagrebu

ZLATKO MILIŠA

Uspijevaju samo oni koji se ne predaju

Ljudima se ciljano oduzima nadu u budućnost te stvara osjećaj beznađa. Nametnuta globalizacija kraj je (ove) civilizacije. No, kraj ove civilizacije može biti iskorak u humaniju budućnost! Uspjeh se više neće mjeriti time koliko imaš, nego time koliko suosjećaš i pomažeš drugima.

Zato se vrijedi podsjetiti pitanja Martina Kinga: "Svaki čovjek mora sam za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti?" Kako možemo na prošlost i sadašnjost gledati sa sumnjičenjem, a očekivati vedriju budućnost? "Samo ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost" (E. Fischer). Pitam, kakve su posljedice kada drukčije gledamo na osobnu budućnost negoli na perspektivu razvoja društva? Što otkrivamo u tome neskladu? To otkriva pregled rezultata istraživanja odnosa mladih prema osobnoj i društvenoj budućnosti. Istraživanja u bivšoj Jugoslaviji pokazivala su da mladi percipiraju vlastitu budućnost drukčije od budućnosti društva. Tako su, primjerice, rezultati istraživanja na populaciji zagrebačkih studenata pokazali da njih 29,5 % očekuje da će im budućnost biti gora od sadašnjosti, dok je goru budućnost društva predviđalo čak 76,7% ispitanika. Jedno drugo istraživanje, ovaj put iz vremena postsocijalizma, koje sam provodio s kolegama V. Takšićem i A. Rakom na reprezentativnom uzorku studenata Sveučilišta u Splitu (1992.), pokazuje nastavak toga trenda, tj. da 16,4 % ispitanika ne očekuje bolju budućnost, dok je goru budućnost za društvo predviđalo 60 % studenata. Skepticizam mladih, njihova podijeljenost na privatni (individualni) i javni (konformistički) život ili "snalažljivost pod svaku cijenu" utječu na pasivizaciju, odbijanja rješavanja društvenih problema i prosocijalno ponašanje. No, ta je proturječnost morala imati i danas ima svoju cijenu. Skupo plaćamo cijenu nesklada između budućnosti društva i osobne budućnosti, ako je percipiramo po modelu "ja ću se nekako snaći, a do budućnosti društva nije mi stalo."

Američki sociolog Philip Wexler jednom je komentirao da se SAD nalazi na raskrižju dvaju suprotstavljenih pristupa: "jednog koji analizira sadašnjost pomoću prošlosti i zadovoljava se postojećim stanjem, i drugog koji promatra sadašnjost pomoću ideala budućeg društva i tako pokazuje zahtjeve da se sadašnjost mijenja." Prošlost, društvenu ili osobnu, ne možemo promijeniti, ali možemo od nje učiti. Ljudi odustaju od promjena jer vjeruju u sudbinu, nemaju smisao života, žive u prošlosti i boje se budućnosti, žrtve su konformizma ili vjeruju "filozofiji" nezamjeranja, očekuju samo promjene od drugih, uvjereni su da svijet postoji samo zbog njih, očekuju trenutačna tješenja, žive u strahu od promjena u sebi i svijeta oko sebe ili se boje rizika, neuspjeha, tj. ranijih životnih padova. "Razlika između sveca i grješnika je u tome da svaki svetac ima prošlost, a svaki grješnik budućnost", lijepo je to sročio Oscar Wilde. Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju. Opasnost je u nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo.

Tko ima mladu generaciju, ne znači da ima budućnost (kao što su vjerovali ideolozi nacizma). Na takvu ideološku podlogu uzvratio je "filozof nade" Ernst Bloch tezom da onaj tko ima budućnost ima i mladu generaciju. No, mladima su ukradeni budućnost i ideali, sustavno im se potirala (samo)afirmacija... Dali smo im život na kredit i ostavili u nasljeđe dužničko ropstvo. Zato se na djeci i mladima najbolje odražava slika nacije. Mladima je važno istaknuti da ne nasjedaju na riječi onih koji tvrde da su proizvod okolnosti. Ako vjeruju da je sve već određeno, tada se privikavaju na društvene nepravde. To stvara osjećaj bezizlaznosti. Tome se treba suprotstaviti. Uspijevaju samo oni koji se ne predaju. Svatko od nas kreira današnjicu i budućnost. U suprotnom se prepuštamo stihiji života.

Poučne su poruke djece s Međunarodnog dječjeg foruma, s Posebnog zasjedanja UN-a posvećenog djeci: "Mi nismo ishodište problema; mi smo ishodište za njihovo rješavanje. Mi nismo izdatci; mi smo investicije. Kažete da smo mi budućnost, no mi smo i sadašnjost." Udruga Naša djeca iz Osijeka izdvaja ove poruke: "Odrasli, iznošenje vlastitog mišljenja je vaše, ali i naše pravo. Umjesto darova kao dokaza ljubavi, dajte nam svoje vrijeme i ljubav. Mi idemo vašim stopama, ne pružajte nam loš primjer!"

Pod teretom prošlosti i preživljavanja ljudi ne vide izlaz(e) ni budućnost. Životna maksima Jamesa Deana bila je: "Sanjaj kao da ćeš živjeti vječno, a živi kao da ćeš umrijeti danas." Viktor E. Frankl u knjizi Čovjekovo traganje za smislom izražava nadu da se iz osobne i društvene tragične prošlosti može postići optimizam za budućnost. Tri je godine živio u najjadnijim uvjetima i kao logoraš zapisao: "Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncetracijskom logoru, duhovno se život mogao produbiti. Čovjeku se može oduzeti sve, ali jedno ne - neovisno o okolnostima - njegove misli, izbor vlastitog puta i dostojanstva."

Prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Osijeku