Magazin
SUMRAK ILUZIJA

Ništa od neovisnosti Katalonaca i Kurda
Objavljeno 4. studenog, 2017.

Još prije tridesetak godina u vrijeme kada su Hrvati i drugi samosvjesni narodi Europe izvolijevali za sebe tražiti neovisnost to se činilo pogibeljnim, ali ipak izvedivim zadatkom za koji je ponekad bilo potrebno platiti visoku cijenu, poput razaranja Vukovara, bombardiranja niza gradova, uključujući i Osijek te višegodišnje okupacije čak trećine hrvatskog ozemlja.

Baltički narodi, Hrvati, Slovenci, Česi, Slovaci, Eritrejci i Istočni Timorci u tome su pothvatu uspjeli, za razliku od Ukrajinaca, Moldavaca i Gruzijaca koji su zastali u pola posla, a Povolški Tatari, opkoljeni sa svih strana Rusijom, uplašili su se i s pravom odustali. Najgore je prošao kavkaski narod Čečenaca koji je u Prvom čečenskom ratu (1994. - 1996.) porazio Rusiju, što je bila sramota njezinog neodlučnog i alkoholu sklonog predsjednika Borisa Nikolajevića Jeljcina, ali i cijele plejade njegovih najbližih suradnika, ruskih generala i stratega.

PIROVA POBJEDA

Cijena te Pirove pobjede sastojala se u gotovo potpunom uništenju Čečenije, posebice njezinog glavnog grada koji je u borbama sravnjen sa zemljom. Prema tvrdnjama nekih autora sustavno razaranje Groznog sa zemlje i iz zraka usporedivo je sa sličnom sudbinom kakvu je doživio Dresden tijekom Drugog svjetskog rata. Tri godine bio je na snazi mirovni sporazum iz Hasav-jurta, njega su potpisali ruski general Aleksandr Ivanovič Ljebed i tadašnji čečenski predsjednik Aslan Alijević Mashadov (čečenski: Masxadan Aslan Ali-kant), obojica veterani propalog sovjetskog imperijalističkog rata u Afganistanu, koji je novoimenovanoj Čečenskoj Republici Ičkeriji jamčio de facto neovisnost. Rusija, predvođena svojim novim čelnikom Vladimirom Vladimirovičem Putinom, u Drugom čečenskom ratu (1999.-2009.) uspjela je, uz velike gubitke na obje strane, povratiti Čečeniju. Ruševine potpuno sravnjenog čečenskog glavnog grada Groznog nisu se mnogo razlikovale od prizora Staljingrada iz 1943. i Vukovara iz 1991. Rusku taktiku slamanja obrambenog otpora pretvaranjem ciljanog grada u prah i pepeo, zahvaljujući u prvom redu ekstenzivnom korištenju topništva i ratnog zrakoplovstva, mnogi su prepoznali u onome što je Putinova vojska učinila 2016. u drevnom gradu Alepu, u Siriji. Rat u Čečeniji bila je izvrsna prilika za masovnu uporabu nepreciznih projektila tipa Scud, ali i tada najtajnijeg i najsofisticiranijeg ruskog oružja poput termobaričkih projektila ispaljivanih iz sustava Buratino. Cijena čečenske suverenističke pustolovine bila je potpuno uništenje cijele zemlje, naročito civila. Procjenjuje se da je tijekom obaju ratova poginulo više od 300.000 ljudi. O spaljenoj materijalnoj kulturnoj baštini da i ne govorimo. Bilo je to upozorenje svakome tko je u budućnosti snovao vlastitu neovisnost.

Suočeni s opasnošću da izginu do posljednjega za sveti cilj neovisnosti, ili bar završe u višegodišnjem zatvoru, Kurdi i Katalonci shvatili su da su u vlastitim nakanama da ostvare neovisnost ostali kratkih rukava. Katalonski vođa Carles Puigdemont i Casamajó poslao je suprugu i djecu njezinima u Rumunjsku, a sam je na pragu odluke da od Belgije zatraži politički azil. Ako u toj nakani i uspije očekuje ga otužna uloga osnivača WikiLeaksa Juliana Paula Assangea koji zatočen u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu trune već pet godina.

HRANA ZA TOPOVE

Mnoge je iznenadila odluka legendarnog vođe iračkih Kurda Mesuda Barzanija ne samo da se povuče s dužnosti predsjednika Iračkog Kurdistana koju je obnašao od 2005. do 2017., nego i da odustane od obrane većinske volje iračkih Kurda da proglase neovisnost svoje države. Barzani nije skrivao razočaranje da su nakon zajedničke pobjede u Mosulu, koji je nakon dvije godine okupacije oduzet Islamskoj državi, na prošireni teritorij iračkih Kurda krenuli američki tenkovi tipa Abrams kojima su upravljali njihovi dojučerašnji saveznici iz redova iračke vojske, ali i šijitskih postrojba iza kojih stoji Iran. Nije nikakva tajna da su irački Kurdi sve do ovog trenutka bili višegodišnji ključni američki saveznik u Iraku. Na tome projektu dugo je radio bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Woodard Galbraith koji im je namijenio potpuno istu ulogu kao i Hrvatima 1995., a to je da budu izvršitelji američke strateške volje na terenu ili, drugim riječima, tuđa hrana za topove. Danas Kurdi Amerikancima više ne trebaju, kao ni njihove dosadne priče o nekakvoj neovisnoj kurdskoj državi. Četrdeset milijuna Kurda nisu samo povijesni gubitnici čije državotvorne ambicije smetaju baš svima u okruženju, a naročito Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji, kao i udaljenim silama poput Amerike i Rusije, nego vojno i politički predstavljaju nebitan čimbenik koji se lako može poplašiti američkim abramsima u rukama pripadnika proiranske milicije. Da zdravstvujet amerikansko-iranskaja družba! Barzani je, razočaran preokretom američke politike prema Kurdima, žalosno ustvrdio: “Nitko uz nas nije stao osim naših planina”. Barzani je, inače, rođen u iranskom Kurdistanu tijekom kratkotrajnog postojanja Republike Mahabad, kurdske države koju su 1945. osnovali Sovjeti, ali se iz nje i povukli 1946. kada im više nije trebala.

PARTNER MADRID

Dakle, Kataloncima koji su svoju neovisnost u odnosu Madrida proglašavali čak četiri puta, i naivnim Kurdima, koje izigra tko se god toga dosjeti, povijest se ponavlja. Kataloncima su baš svi okrenuli leđa, čak i prvak europskog secesionizma Hrvatska (da su Hrvati željeli živjeti u Jugoslaviji ta bi zemlja i danas postojala!), kao da su „šugavi psi“. To je posve logično, jer je Zagrebu u Europskoj uniji partner Madrid, a ne Bilbao, Barcelona ili Santiago de Compostela, ali ne baš i moralno, što još od vremena Niccole Machiavellija nije prepreka nečijoj politici.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

KADA PRIMITIVIZAM KREIRA DRŽAVNU POLITIKU POSLJEDICE MOGU BITI POGUBNE

Crnogorska hrabrost je samo kriva kletva

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

NIKOLA MATIJEVIĆ 11. STUDENOGA SLAVI 81. ROĐENDAN...

Lički zubar otporan na vrijeme:
Burna sudbina umirovljenog
osječkog stomatologa

3

USPOREDNI INTERVJU

Mislav Ante Omazić: Ne smijemo dopustiti da mediokriteti pobjeđuju