Vezani članci
HRVATSKA LICA S TJERALICA (II.)
INTERVJU: DOMINIK MUSULIN
Uz europski uhidbeni nalog koji je na snazi za Ivicem Todorićem, prvookrivljenim u aferi Agrokor i vlasnikom koncerna Agrokora, raspisana je i crvena Interpolova tjeralica, što znači da bi Todorić u svim zemljama članicama Interpola trebao biti uhićen, a o njegovu uhićenju trebala bi biti upoznata Hrvatska.
Ako se takvo što dogodi, Hrvatska bi zatim toj zemlji u kojoj je uhićen trebala podnijeti zahtjev za izručenjem, što je garancija da će Hrvatska uhićenu osobu procesuirati.
Dok europski uhidbeni nalog vrijedi samo za područje zemalja EU-a, međunarodna tjeralica ima puno širi doseg i vjerojatno je raspisana kako bi se prevenirala mogućnost da se Todorić ne nalazi na području Europske unije. No, crvena tjeralica za Todorićem zasad nije vidljiva na Interpolovim internetskim stranicama, a prema nekim objašnjenjima tjeralica postaje javna tek kad se iscrpe sve ostale mogućnosti.
Podsjetimo, istraga protiv Ivice Todorića, njegovih sinova Ivana i Ante, i dvanaestero Agrokorovih menadžera te revizora pokrenuta je prošlog tjedna zbog nezakonitog pribavljanja milijardu i 142 milijuna kuna, pri čemu je istražni zatvor određen samo za Ivicu Todorića. No tu je i jedna od kvaka - što ako Todorić ima dvojno državljanstvo? Tada država čiji je državljanin pred sobom ima tri mogućnosti: da ga odbije izručiti, da mu sama odluči suditi ili da zaključi kako tu nema osnove za vođenje postupka.
Kako god bilo, bivši gazda Agrokora samo je jedan od niza poznatih bjegunaca, od kojih se nekima već sudi, dok drugi i dalje mirno žive u susjedstvu. Osim Josipa Perkovića, koji je izručen Njemačkoj na temelju europskog uhidbenog naloga, najpoznatiji “bjegunac” kojeg traži Hrvatska je Zsolt Hernadi. Sumnjiči ga se da je bivšem premijeru Ivi Sanaderu dao deset milijuna eura mita u slučaju Ina-MOL. Njega Hrvatska traži već četiri godine, a svima je poznato da se kao šef MOL-a nalazi u Mađarskoj. Iako je Hrvatska poslala europski uhidbeni nalog, mađarska strana ga je odbila. Obrazloženje je bilo da je obustavljen postupak za isto kazneno djelo u Mađarskoj, iako u tom postupku Hernadi nije bio optužen, nego je bio samo svjedok. Zbog toga je zagrebački Županijski sud zatražio i tumačenje europskog uhidbenog naloga od Suda EU-a u Luksemburgu, a odluka se još čeka.
Hrvatskoj je odbijen europski uhidbeni nalog kojim je od Njemačke tražila bivšeg poduzetnika Ivana Radoševića. Njega pak MUP, na čijoj se tjeralici nalazi, traži zbog zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju te zlouporaba položaja i ovlasti. Na tjeralici se Radošević nalazi već više od deset godina, iako je poznato da živi i radi u Njemačkoj. Izručenje se tražilo zbog višemilijunskog kriminala u aferi Zagrepčanka iz 1997. godine. No kako je Radošević njemački državljanin, a prema njemačkim zakonima nastupila je zastara za ova kaznena djela, europski uhidbeni nalog odbijen je 2014. Sličan epilog očekuje se i o pitanju nove optužnice protiv Radoševića, no ovaj put za kriminal na štetu Tvornice autobusa Zagreb (TAZ).
KUTLE I GUCIĆ U BiH I SRBIJI
Zbog gospodarskih malverzacija Hrvatska traži i kontroverzne poduzetnike iz 90-ih Miroslava Kutlu i Josipa Gucića. Protiv njih nisu izdani europski uhidbeni nalozi jer se zna da Kutle živi i radi u BiH, a Gucić u Srbiji, susjednim državama koje nisu članice Europske unije.
Međutim, dvojac se ipak nalazi na MUP-ovim tjeralicama. Kutle je u aferi Gradski podrum bio i pravomoćno osuđen, no u BiH su procijenili da to nije kazneno djelo u toj državi. Kutlu ipak traže i zbog drugih procesa. Potkraj lipnja nepravomoćno je osuđen na tri i pol godine zatvora i 5,1 milijun dolara kazne u aferi Dubrovačka banka, a protiv njega je podignuta i optužnica u slučaju Diona.
Gucića, koji se skriva u Beogradu, tražilo se pak zbog afere Brodokomerc, u kojoj je osuđen na dvije godine zatvora, no zbog zastare početkom godine postupak je obustavljen. Gucić je pak zbog kriminala u tvrtkama Amfora i Primorje iz Makarske dobio osam godina zatvora.
Međutim, nisu na uhidbenim nalozima i tjeralicama samo kriminalci nego i ratni zlolčinci. Tako primjerice zbog ratnih zločina počinjenih u Vukovaru Hrvatska traži Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina, dvojicu od tzv. vukovarske trojke, no teško je vjerovati da će ih Srbija izručiti.
Inače, jedan od najpoznatijih bjegunaca s međunarodne tjeralice bio je i Ante Gotovina, koji je bio u bijegu od 2001., kada je protiv njega podignuta optužnica, do 2005., kada je uhićen na Kanarskim otocima.
Više od deset godina na tjeralici je bio i Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan. Uhićen je u Australiji na temelju međunarodne tjeralice 2006., no sve do 2015. uspio je izbjegavati izručenje. Vasiljković je potkraj prošlog mjeseca nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora.
Zbog slučaja otmice sina generala Vladimira Zagorca na tjeralici se našao i Hrvoje Petrač. Kako je optužen da je poticao deveteročlanu skupinu na otmicu, Petrač je 2004. završio na tjeralici, a godinu poslije uhićen je u Grčkoj, iako se većinu vremena skrivao u Izraelu. Izručen je 2006. premda je u Grčkoj u jednom trenutku zatražio i politički azil, što je poslije povukao. Nakon povratka u Hrvatsku potvrđena mu je šestogodišnja zatvorska kazna zbog otmice sina generala Zagorca. Petrač je pak, svjedočeći u tom postupku, otvorio i onaj zbog kojeg se u bijeg dao i sam Vladimir Zagorec. Zbog slučaja nestanka dragulja iz MORH-a protiv Zagorca je početkom 2007. raspisana tjeralica, a izručen je iz Austrije potkraj 2008. Zagorec je 19 mjeseci odgađao izručenje Hrvatskoj zbog bolesti, čestim mijenjanjem odvjetnika, žalbama višim instancama, a u jednom je trenutku uključio sud u Strasbourgu. Zbog krađe dragulja Zagorec je 2009. osuđen na sedam godina zatvora.
160 LICA S TJERALICA
Potkraj 2010. u bijeg se dao i bivši premijer Ivo Sanader. Kći Bruna ga je 9. prosinca ujutro odvela do graničnog prijelaza Bregana, nakon što je u Sabor stigao zahtjev za skidanjem imuniteta. Iako je tada preko svojeg odvjetnika poručivao da se vraća za tri do četiri dana i da nije u bijegu, nego na službenom putu, na temelju tjeralice uhićen je samo dan poslije kod Salzburga. Sanaderov plan bio je otići u SAD, no upravo zbog tjeralice odbijena mu je viza. Iako prvo nije pristao na skraćeni postupak izručenja, pola godine provedene u pritvoru Sanadera je u lipnju 2011. natjeralo da zatraži izručenje Hrvatskoj. Izručen je 19. srpnja, nakon 222 dana provedena u Salzburgu. Na hrvatskim sudovima još uvijek se vode postupci protiv njega.
Bivši hrvatski diplomat Ljubomir Čučić također je jedno vrijeme proveo kao lice s tjeralice. Kada se 2008. nije pojavio u zatvoru kako bi odslužio kaznu zbog obiteljskog nasilja, policija je za njim raspisala tjeralicu. Godinu poslije njemačka je policija izvijestila MUP o uhićenju Čučića. U ekstradicijskom pritvoru nalazio se od 6. listopada 2009., a Hrvatskoj je izručen 21. siječnja 2010. godine. Nakon što je izdržao godinu zatvora, Čučić je pušten na slobodu.
Na tjeralici je sredinom 2011. zbog ubojstva i silovanja Antonije Bilić završio Dragan Paravinja. Na tjeralici je bio kratko vrijeme jer je odmah uhićen u BiH. Zbog istrage privremeno je mjesec dana od uhićenja izručen Hrvatskoj, no vraćen je u BiH na izdržavanje kazne zbog silovanja žene u toj državi. Sredinom 2012. Hrvatska je ponovno zatražila izručenje kako bi mu se moglo suditi, a nakon tri pokušaja presude, Vrhovni sud mu je ljetos potvrdio jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora.
Lica s tjeralica ima još. Čak 160 hrvatskih državljana nalazi se na Interplovim tjeralicama. Točnije, toliko je Interpolovih tjeralica do 19. ožujka 2017. godine izdano za hrvatskim državljanima na zahtjev stranih zemalja. Uglavnom ih se sumnjiči za gospodarski kriminal i ratne zločine. Što se pak Interpola tiče, njegov je cilj olakšati međunarodnu policijsku suradnju čak i kad među zemljama ne postoji diplomatska suradnja ni na kojem nivou. Upravo ta suradnja omogućuje uhićenja svjetski traženih zločinaca koji se u nekom kutku svijeta pokušaju sakriti od ruke zakona. No, treba napomenuti da je među onima koji se vode kao hrvatski državljani velik broj i onih koji prema imenu i prezimenu zapravo nisu Hrvati, već samo posjeduju hrvatsko državljanstvo.
Zanimljivo, za razliku od Hrvatske, na Interpolovoj tjeralici nalazi se tek 32 njemačkih državljana, među kojima je i Hrvat Damir Žalac. On se tereti za zlouporabu položaja i ovlasti.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
DRŽAVE UTOČIŠTA
Ovo je 6 država u koje Todorić može pobjeći od crvene tjeralice
Gotovo sve države svijeta, njih 190, imaju zadatak uhititi Ivicu Todorića ako se zatekne na njihovu teritoriju. Razlog zbog kojeg bivši šef Agrokora više nije siguran ni u jednom kutku svijeta jest taj jer je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu za njim raspisalo crvenu Interpolovu tjeralicu, pa svih 190 članica Interpola imaju obvezu Todoriću staviti lisice na ruke. Doduše, to ne znači i da će trenutačno najpoznatijeg blogera automatski i izručiti Hrvatskoj, jer svaka država članica Interpola provodi postupak kojim utvrđuje hoće li ili neće dopustiti izručenje uhićene osobe. Ako izručenje bude dopušteno, Interpol Zagreb i Interpol države uhićenja potom dogovaraju proceduru provođenja samog izručenja, a sam proces znatno je duži i kompliciraniji nego što je to slučaj s europskim uhidbenim nalogom (EUN). Ukratko, ako Todorić bude uhićen na području Europske unije, bit će izručen Hrvatskoj najkasnije u roku od šezdeset dana, kako to nalažu pravila EUN-a, a ako bude uhićen izvan Europske unije, tada izručenje ide preko crvene tjeralice, i ako do njega uopće dođe, cijeli postupak može potrajati mjesecima, a u iznimnim slučajevima i godinama. Zanimljivo je kako trenutačno postoji samo šest priznatih država na svijetu koje nisu članice Interpola, a to su Sjeverna Koreja, Mikronezija te četiri manje oceanske države – Kiribati, Palau, Tuvalu i Vanuatu, pa su to ujedno i jedina mjesta na kojima bi Ivica Todorić bio sto posto siguran da neće biti uhićen. Iako je sada i službeno postao “lice s tjeralice”, Todorićevo ime trenutačno nije moguće pronaći na stranicama Interpola. Naime, crvene tjeralice dijele se na javne i nejavne, a kako je navedeno na internetskim stranicama MUP-a, tjeralica će biti javna ako “postoji interes da čim veći broj građana zna za raspisivanje tjeralice”, ali ako “policija ne želi da osoba zna da je za njom raspisana tjeralica, tada se ne objavljuje javno”. Ivica Todorić nije iznimka kada su u pitanju “nejavne” tjeralice jer naša policija ima praksu njihova neobjavljivanja, pa je tako na Interpolovim stranicama javno objavljena tek jedna osoba s tjeralice za kojom traga hrvatska policija.
IVO FARČIĆ
Opstruiranje izručenja puno je više u području politike, nego što je to u području prava...
Teško je predvidjeti kojim će smjerom krenuti postupak protiv g. Ivice Todorića. Realnost je da zbog činjenice da glavni osumnjičenik nije dostupan tijelima postupka može doći do usporavanja dinamike.
Također je moguće i da će doći do razdvajanja postupka prema g. Ivici Todoriću od ostalih, kako bi glavnina radnji bila provedena u zadanim rokovima. Međutim, sve su to pretpostavke o kojima će najbolje odlučiti onaj koji ima sve informacije iz spisa, a nikako nije dobro o tako značajnim stvarima kao što je kazneni postupak iznositi hipotetske modele ponašanja koji bi mogli biti protumačeni kao, na realnim činjenicama, utemeljeni savjeti za postupanje.
Ono što znamo iz medija je to da su radi osiguravanja sudjelovanja g. Ivice Todorića u postupku izdani crvena Interpolova tjeralica i europski uhidbeni nalog. Europski uhidbeni nalog dio je zakonodavstva EU-a i predstavlja vrlo efikasan instrument za traženje izručenja. Kod europskog uhidbenog naloga činjenica eventualnog stjecanja državljanstva neke od država EU-a nema nikakav utjecaj. Sjetimo se samo da je Republika Hrvatska nastojala opstruirati izručenje vlastitih državljana donošenjem posebnog zakona, tzv. lex Perković. Drugi poznati primjer opstrukcije uhidbenog naloga imamo u činjenici da je Mađarska provela postupak s približnim činjeničnim opisom da može odbiti izručenje Szolta Hernadyja.
Ovo znači da svaka država može u pretpostavljenim okolnostima opstruirati europski uhidbeni nalog, ali razlozi za takovo ponašanje su, realno gledajući, više u području politike nego u području prava. Međutim, zainteresiranost države koja želi opstruirati izručenje prema europskom uhidbenom nalogu mora biti vrlo visoka da bi poduzimala radnje kakve sam gore naveo.
Ako, dakle, država postupa sukladno ideji uhidbenog naloga, izručenje bi maksimalno moglo trajati 60 dana, i to u slučaju da se uhićena osoba protivi. Drugačija je slika kod postupaka izručenja kod država izvan Europske unije. Ovdje izručenje ovisi o unutarnjem zakonodavstvu države od koje se izručenje traži, kao i o postojanju eventualnih bilateralnih sporazuma. Tu je praksa različita, ali generalno možemo reći da je ovdje izručenje restriktivnije od onog prema europskom uhidbenom nalogu. Primjerice, sve države nastale raspadom bivše SFRJ, a koje su ostale izvan EU-a, imaju u svojem pravnom poretku zabranu izručenja svojih državljana.
Upravo zbog tog razloga Republika Hrvatska i ne može dobiti izručenje pojedinih osoba, primjerice g. Miroslava Kutlu, s obzirom na to da ovaj ima i državljanstvo BiH, ili g. Josipa Gucića, koji očito ima i državljanstvo Srbije. Međutim, kada bi kojim slučajem osoba za koju RH traži izručenje od Srbije, a ova je ne želi izručiti kao svojeg državljanina, bila na graničnom prelazu s Mađarskom zadržana i pritvorena na temeljeu Interpolove tjeralice, mađarske bi vlasti obavijestile RH da je prema tjeralici uhićena određena osoba. Tada bi, naravno, RH uputila europski uhidbeni nalog kojim bi tražila izručenje.
Međutim, ako bi se ista situacija dogodila u Albaniji, Republika Hrvatska ne bi mogla tražiti izručenje putem europskog uhidbenog naloga, nego bi morala uputiti zahtjev za izručenje sukladan albanskom pravu i bilateralnim ugovorima.
Sve ostalo što bih mogao reći smatram pretjeranim ulaženjem u detalje neprimjerenim novinskom tekstu.
Ivo Farčić, odvjetnik iz Zagreba.
IGOR MARTINOVIĆ
Postoji i manevarski prostor za manipulacije
Hoće li i kada Todorić biti izručen Hrvatskoj, ovisi ponajprije o tome u kojoj se državi nalazi. Ako boravi u nekoj državi članici EU-a, postupak njegova eventualnog izručenja detaljnije je uređen zakonodavstvom te države, no svako to zakonodavstvo (pa i Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom na to da je ono još uvijek dio EU-a), mora biti usklađeno s Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu koja vrijedi za cijelu Uniju.
S druge strane, ako se Todorić nalazi izvan EU-a, postupak izručenja ovisi o tome ima li Hrvatska s konkretnom državom sklopljen bilateralni ugovor o izručenju (kao primjerice s BiH, Srbijom, SAD-om, Australijom), je li ta zemlja potpisnica međunarodnih ugovora o izručenju (primjerice Europske konvencije o izručenju), a u konačnici i o zakonodavstvu pojedine države, pa i o političkoj volji.
Ukupno gledano, postupci izručenja brži su i učinkovitiji među zemljama članicama EU-a nego u ostalim slučajevima. Prekretnicu u tom smislu predstavljala je već spomenuta Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu koja je donesena 2002. godine, a koja je i za Hrvatsku postala obvezujuća ulaskom u Uniju. Cilj je bio olakšati i ubrzati postupak izručenja unutar EU-a i na taj način stati na kraj prekograničnom kriminalu, terorizmu i bjeguncima od pravosuđa. Umjesto pojma izručenja, europski uhidbeni nalog koristi pojam predaje. Predaja se od klasičnog izručenja razlikuje po tome što konačnu odluku donosi isključivo sud, dok o izručenju, osim pravosudnih tijela, često odlučuje i izvršna vlast (u Hrvatskoj primjerice Ministarstvo pravosuđa), pa je cijeli postupak kompliciraniji i dugotrajniji.
Daljnja je razlika u tome što svaka država članica EU-a ima dužnost na temelju europskog uhidbenog naloga predati i vlastite državljane, dok u slučajevima klasičnog izručenja državljanstvo može biti problem, jer velik broj zemalja ne izručuje svoje državljane.
Europski uhidbeni nalog vrijedi na cijelome području EU-a, a država članica može odbiti predaju tražene osobe samo u uskom, strogo ograničenom krugu slučajeva. I to je jedna od razlika predaje u odnosu na klasično izručenje, jer njega države mogu odbijati zbog više razloga, što u praksi i čine. Razlozi zbog kojih država članica mora ili može odbiti predaju tražene osobe (obligatorni i fakultativni razlozi za neizvršenje europskog uhidbenog naloga), propisani su navedenom Okvirnom odlukom, a kao jedan od njih možemo navesti zastaru. Za lakša kaznena djela države mogu izručenje uvjetovati dvostrukom kažnjivošću (tj. time da djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog predstavljaju kazneno djelo i u državi izvršenja), ali za slučajeve teškog kriminala ni to nije dopušteno.
Nije sve, ipak, tako ružičasto, jer države članice imaju i određen manevarski prostor za manipulacije s ciljem izbjegavanja izvršenja europskog uhidbenog naloga, primjerice tako da same pokrenu (fiktivan ili suviše blagonaklon) kazneni postupak protiv tražene osobe i onda zbog toga odbiju njezinu predaju drugoj državi članici, no takve manipulacije nisu česte i ne treba ih očekivati od zemalja s razvijenom pravnom kulturom.
Sve u svemu, postupak je jednostavniji, a izručenje izglednije ako se tražena osoba nalazi u nekoj državi članici EU-a nego ako se nalazi u trećim zemljama, posebice ako je riječ o zemljama s kojima Hrvatska nema osobito razvijene diplomatske i druge kontakte.
Dr. sc. Igor Martinović, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. Autor studije Zastara kao razlog za odbijanje uhidbenog naloga: Kritički osvrt na sudsku praksu.