Radnja rustikalne travestije, kako “Anđele Babilona” naziva sam Mate Matišić u želji da “razbuca” uvriježene stavove na svim razinama, prati bahatog Gradonačelnika koji, pritisnut prozivanjima medija koji javnost alarmiraju na njegovu neukost, grozničavo pokušava u jednom danu naučiti čitati i pisati. U tome mu pomaže mladi profesor spreman umrijeti za svoje akademske ideale. Uz Gradonačelnika, njegova tajnika Maxa, glavni sudionici komada koji se neštedimice poigrava političkom zbiljom i njezinom percepcijom u javnosti su i stari konformist i poltron Profesor II, kojemu je svijet, dakako, osujetio i bez imalo pompe pokopao sve ideale. Kao šlag na torti pojavljuje se i zanemarena Gradonačelnikova žena željna osvete, ženskom pronicavošću i gorčinom oboružana i spremna za krajnji obračun. Do istrebljenja...

Filmski redatelj u kazalištu. Što ili koga ne odbijate: prilike, autore, komade, teatre, suradnike...?

- Nisam baš više siguran jesam li filmski redatelj u kazalištu, ili kazališni u filmu, jer imam 13 kazališnih premijera i samo pet filmskih. No, iz nekih me drugih razloga tretiraju kao filmskog redatelja. Nisam tip redatelja da odaberem tekst, razbijam glavu što ću raditi pa onda trčim nekom intendantu i nudim mu to. Mene vuku za rukav, daju tekst i pozovu da radim. Nakon što pročitam tekst, prihvatim ili odbijem, jer ili mi se radi ili ne. Ovo je divan tekst koji volim, tekst mog dobrog prijatelja, pa mi je bilo posve prirodno prihvatiti ponudu osječkg HNK.

Znači, iz Osijeka nije stigla bjanko ponuda - birajte komad i autora, ali samo nam dođite?

- Ne, repertoar je već bio složen, tekst odabran, nedostajao im je samo redatelj. Ja sam posljednji uletio u ovu priču.

Unatoč brojčano nadmoćnijim kazališnim režijama, publika vas percipira kao filmskog redatelja pa valjda stoga i očekuju 'filmsku' režiju. Koliko to prosječan gledatelj uopće može primijetiti, ima li razlike?

- Sad već ulazimo u znanost. Film je vrlo jako podražavanje stvarnosti, za razliku od teatra koji je jako artificijelan i ja vam to mogu jednostavno dokazati. Naime, želim li u kazalištu scenu koja se događa na Mjesecu, dovoljna mi je prazna scena i dva izvrsna glumca koji će uvjeriti publiku da se sve zbiva na Mjesecu. Da bih tu istu scenu napravio na filmu, treba mi scenografija od pet milijuna dolara da napravim Mjesec, jer inače to gledatelji ne će prihvatiti. To vam je primjer razlike filma i kazališta. Radite li u kazalištu, morate govoriti kazališnim jezikom, prilagoditi se artificijelnom prostoru. Mene to jako zabavlja jer sam ja u filmu rob stvarnosti, mora sve izgledati stvarno, a u teatru ne moram, ovdje će samo jedan mali znak označiti neki prostor. Tako rješavam cijele scene i to mi je zadovoljstvo.

U kazalištu je bitnija prepoznatljiva estetika, jezik koji redatelj može razviti.

- Možete to i na filmu, ali drukčije. To je drugi medij i sve je drukčije.

Režirati komad dobrog prijatelja je dar ili kazna? Odgovornost je veća? Hoće li Vam prigovarati?

- Prijateljstvo nema veze s poslom, mi smo profesionalci. Dakako da je ljepše raditi s prijateljem, a još kada on radi i glazbu pa se malo i družimo..., no i da smo se prvi put u životu sreli isto bi bilo.

Hoće li glazba dominirati predstavom?

- Ne će! Glazba je bitna, posebice na kraju predstave, ali ne će dominirati.

Za što da se osječka publika pripremi?

- Radnja predstave zbiva se u Hrvatskoj 2041., uz pretpostavku da je 2018. bila nuklearna katastrofa i da je civilizacija kakvu poznajemo srušena. Na ruševinama te civilizacije netko u Hrvatskoj pokušava stvoriti politički život... Kako to izgleda i sliči li našemu, neka publika dođe vidjeti.

Ovo je vaša prva suradnja s osječkim HNK-om?

- Da, prvi sam put ovdje i upoznao sam neke doista divne ljude, glumce, neke sam poznavao od prije. Veliko mi je zadovoljstvo raditi ovdje, jer se radi kvalitetno, predano, što svaki redatelj može samo poželjeti.

U ostalim teatrima nije tako?

- Reći ću nešto zbog čega će se možda netko naljutiti: na probi u osječkom HNK napravim tri ili četiri puta više nego u Zagrebu. Zašto je tomu tako, ne znam, ali je to činjenica.

Bit će ovo vrlo 'muška' predstava, u podjeli su tek dvije glumice?

- Da, Sandra Lončarić i Matea Grabić. Takav je tekst, takva nam je i budućnost - nije ženska! (SMIJEH)

“Anđeli Babilona” u Gavelli su postavljeni 1997., a skinuti su nakon vrlo malo izvedbi.

- Izazvala je vrlo žestoke reakcije tadašnje političke elite. Kakve će reakcije proizvesti danas, teško je reći, ali to će nam pokazati koliko smo se udaljili od te godine, je li nam danas bolje ili lošije, ili nam je isto kao tada. Nešto ćemo doznati, jer tekst je isti. Nisam ga ublažavao niti 'otežavao'. Intendant Božidar Šnajder stavio je svoj potpis na ovaj tekst i u njega vjeruje. Budimo junaci i iziđimo!

Vidjet ćemo je li tekst uklet!

- Uklet je “Hamlet”, i on izaziva reakcije. Svi tekstovi koji izazivaju reakcije ukleti su. Vidjet ćemo, no mene osobno veseli.

Pozovu li vas, hoćete opet doći u HNK u Osijeku?

- Nadam se da će me pozvati!