Magazin
KOLINDA U SOČIJU

S Rusima treba graditi odnose i biti oprezan
Objavljeno 28. listopada, 2017.

Predsjedničin posjet Rusiji podigao je podosta prašine i prije nego što je njezin zrakoplov dodirnuo sletnu stazu Međunarodne zračne luke Soči koja se nalazi u djelomičnom vlasništvu Sberbanka, moćne ruske financijske institucije čiji su poslovi s posrnulim hrvatskim Agrokorom bili jedna od važnijih tema razgovora s kremaljskim čelnikom Putinom.

Ovaj ruski grad na crnomorskoj obali kojega krasi arhitektura tzv. socijalističkog klasicizma, zemljopisno smješten na zapadu Azije, nije bez simboličkog značenja. Tu je bivši sovjetski diktator Staljin rado provodio tri do četiri mjeseca godišnje. Bili su to svojevrsni sovjetski Brijuni, iako je Staljinu bila draga i dača u obližnoj Gagri u današnjoj Gruziji, točnije, njezinoj odmetnutoj pokrajini Aphaziji koju je 2008. Putin faktički pripojio Ruskoj Federaciji.

VELIKO PONIŽENJE

Zanimljivo, dvojica kremaljskih vođa bila su kratkotrajni suvremenici. Mali Volođa imao je šest mjeseci kada je veliki Hazjajin umro. Možda mu zato nikada nije „sjeo“ njegov revizionistički nasljednik Nikita Sergejević koji je Ukrajini olako „poklonio“ ruski Krim zbog čega je Putin tu povijesnu nepravdu morao „ispraviti“ invazijom na taj poluotok u travnju 2014. Time je na Rusiju natovario breme neugodnih gospodarskih sankcija, a sebi priuštio vanjskopolitičku izolaciju. U nekadašnjoj Staljinovoj ljetnoj rezidenciji, koju je prije Listopadske revolucije 1917. dao sagraditi kako bi je darovao svojoj supruzi vlasnik rudnika zlata u Sibiru, veletrgovac čajem, zastupnik u Dumi i dobrotvor Mihail Mihajlović Zenzinov, danas se nalazi muzej. Ne želeći se previše identificirati sa Staljinom, bar ne kada je riječ o dačama, Putin je sebi izgradio velebni predsjednički kompleks izvan samog Sočija u kome je i primio našu predsjednicu. Javno-privatno partnerstvo koje je stajalo iza tog građevinskog pothvata nije prošlo bez skandala o čemu je podosta pisao moskovski neovisni list Novaja Gazjeta, ali to nije tema ovoga teksta. Tijekom Zimske olimpijade 2014. u Sočiju Vladimir Putin doživio je veliko poniženje jer je najveći dio pozvanih državnika bojkotirao otvaranje Igara uključujući i tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu i njemačku kancelaricu Angelu Merkel. Taj manjak samopouzdanja višestruko je nadoknadio slanjem ruskih specijalaca na Krim nekoliko tjedana kasnije, pripajanjem tog dijela Ukrajine Rusiji i hibridnim ratom u Donbasu.

Dovoljno je pogledati fotografiju na internetu koja prikazuje Ivu Josipovića i njegovu suprugu lijepoga ruskog imena Tatjanu u počasnoj loži u Sočiju u neveselu društvu tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukovića, bjelaruskog predsjednika Aljaksandra Lukašenke i turskog predsjednika Recepa Erdogana. Kada je Josipović godinu dana kasnije izgubio predsjedničke izbore, nitko se tome nije pretjerano čudio. Soči je mjesto i umjerenih hrvatskih uspjeha, ondje je splitska građevinska tvrtka Lavčević 1982. sagradila hotel Dagomis, a na Olimpijadi 2014. u tome gradu srebrnu kolajnu osvojio je Ivica Kostelić.

PUTEM KRIŽANIĆA

Prvo i osnovno, kada je riječ o međusobnim odnosima, Hrvatska ne smije nemati politiku prema Rusiji kao što je do sada bio slučaj. Također, nikako se ne može dogoditi da Zagreb čak dvije godine nema svog veleposlanika u Moskvi. To je uvredljiva gesta prema Ruskoj Federaciji i kontraproduktivno je za hrvatsku stranu. Ako i druge zapadne zemlje, unatoč gospodarskim sankcijama, švercaju neke robe u Rusiju, to bi trebala činiti i Hrvatska jer živjeti se mora. Nije li i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko (to je onaj čiji sin pozira u trenirci s natpisom „Rusija“ u trenutku kada njegovi vršnjaci svakodnevno ginu na ratištu u Donbasu) u siječnju ove godine objavio kako tek planira zatvoriti svoju tvornicu čokolade u Rusiji? Dok se on premišlja, možemo i mi obaviti poneki poslić. U ruskim medijima mogli smo pročitati mišljenje kako približavanjem Zagrebu Moskva želi spriječiti da se Hrvatska pretvori u „novu Poljsku“ kada je riječ o proturuskom sentimentu. Skloni smo vjerovati kako u Hrvatskoj nema takvog potencijala jer mi nismo (doslovce) stenjali pod ruskom čizmom kao ostatak bivše Istočne Europe. Baš naprotiv, između Hrvata i Rusa uvijek je postojao nekakav eros još od vremena Dubrovčanina Mavra Orbinija, čije je kapitalno djelo „Il Regno degli Slavi“ iz 1601. u kome se prvi put ističe panslavenska ideja voljom cara Petara Velikog prevedeno na ruski i tiskano 1722. u Sankt Peterburgu, začinjavca ekumenizma Jurja Križanića i slavnog ruskog admirala Matije Zmajevića rodom iz Boke, pa sve do hrvatskog skladatelja ruskih korijena Borisa Papandopula, patrijarha Germogena (Maksimova) i nekadašnjeg moskovskog studenta glasovira Ive Pogorelića.

KULTURNI ŠPIJUNI

Naši odnosi trebali bi biti pragmatični i racionalni. To je donji minimum kada je riječ o odnosima sa zemljama takvog formata kao što je Rusija.

Zacijelo, to nije nipošto lak zadatak. Ima li Rusija iskrene namjere kada je riječ o Hrvatskoj pitat će se svatko kada se suoči s činjenicom da je ta zemlja slanjem svojih agenata te plaćenika među kojima je bio i bivši zapovjednik srbijanske žandarmerije Bratislav Dikić pokušala izvršiti državni udar u susjednoj Crnoj Gori na sam dan parlamentarnih izbora, 16. listopada 2016., kako bi spriječila da proeuropska koalicija osvoji vlast. Jedan od srpskih oporbenjaka Čedo Jovanović je prije koji dan rekao kako se tim pothvatom upravljalo iz tzv. Ruskog humanitarnog centra u Nišu. Hoće li budući Ruski kulturni centar u Zagrebu služiti isključivo širenju kulture ili će biti pandan američkom diplomatsko-špijunskom predstavništvu u Buzinu? Kako da Hrvatska, koliko god mala i nevažna bila, prijeđe preko činjenice da je Rusija pripojila ukrajinski Krim i izvršila agresiju na Donbas? Zar da zaboravimo kako je 2008. prošla Gruzija? Zašto su u Rusiji hladnokrvno ubijeni vodeća novinarka Ana Politkovska i šef oporbe Boris Njemcov? Kako da se uopće Hrvatska u budućnosti obrani od potencijalne agresije, ako je ruska informatička vojska promidžbenim djelovanjem uspjela progurati Donalda Trumpa za predsjednika Amerike? Sve su to pitanja za milijun dolara ili rubalja na koje vam u Hrvatskoj, uključujući i autora ovog teksta, nitko ne može odgovoriti.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina:
Dužni smo pričati istinu o
Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra