Magazin
40. ROĐENDAN NAJOPASNIJEG ALBUMA PUNKA, LEGENDARNOG “NEVER MIND THE BOLLOCKS HERE'S THE SEX PISTOLS”...

Sex Pistols nokautirali režim, a potom i sami sebe!
Objavljeno 28. listopada, 2017.

Jesu li Sex Pistols bili najveći i najvažniji bend (britanskog) punka ili tek lutke na koncu genijalnog medijskog manipulatora Malcolma McLarena, pitanje je oko kojeg se već desetljećima lome koplja nebrojenih rock-povjesničara i pop-kulturologa.

Svoj doprinos rješavanju te, prema svemu sudeći, vječne dvojbe odlučili smo dati u tekstu posvećenom velikoj obljetnici njihova prvog i jedinog studijskog albuma, znamenitog “Never Mind The Bollocks Here's the Sex Pistols” iz 1977. Naime, ove subote navršava se točno 40 godina otkad su “Holidays in the Sun”, “No Feelings“ i “New York”, zajedno s najširoj javnosti dotad već dobro poznatim i sablažnjujućim singlovima “Anarchy in the UK” i “God Save the Queen”, eksplodirali u facu malograđanštine, ustajale rock-aristokracije i diskografskih mogula kojima je pojava Johnnyja Rottena, Stevea Jonesa, Paula Cooka, Glena Matlocka i posebno Sida Viciousa predstavljala oživotvorenje vjerojatno najgore noćne more.

NOVO I RADIKALNO

Do sredine sedamdesetih hipijevski ideali rasplinuli su se u vrtlogu nasilja i droge, dok su se preživjeli rock-buntovnici prošlog desetljeća pretvorili u punopravne predstavnike svjetskog jet-seta. Istovremeno su snimali sve lošije ploče i održavali stadionske koncerte na kojima ih je, prije nego što su izumljeni videozidovi i slična tehnološka postignuća, većina obožavatelja jedva mogla čuti i vidjeti, uz bahate, neandertalne redare koji su nerijetko zabranjivali i plesanje. Glam je nakratko vratio živost i boju u sivilo osiromašene britanske svakodnevice, no čak ni talenti poput Davida Bowieja, Bryana Ferryja i Marca Bolana nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti vladavinu simfo i prog-rock dosadnjakovića čije su skladbe u prosjeku trajale 15-20 minuta. Klincima je trebala nova glazbena revolucija koju su već neko vrijeme zazivali utjecajni kritičari Nick Kent, Charles Shaar Murray, Lester Bangs ili Mick Farren. Priliku za ostvarenje svojih želja pronašli su u CBGB-ju, rupčagi u klošarskom dijelu Manhattana zvanom Bowery, na čijoj su se bini izmjenjivali Ramones, Television, Talking Heads, Patti Smith, Suicide i drugi rock-otpadnici razočarani uškopljivanjem njihova omiljenog zvuka. “Velikom jabukom” tih se dana muvao i McLaren, po svaku cijenu pokušavajući postati dijelom CBGB scene. Tako je prvo nesretne i heroinom razorene protopunkere New York Dollse nagovorio da navuku bizarne crvene kostime, okite se srpom i čekićem i najave svojih koncerata napune citatima komunističkih manifesta, a potom i uzaludno pokušavao “preseliti” Richarda Hella u London i pretvoriti ga u pjevača benda koji je prije odlaska planirao sastaviti od klinaca okupljenih oko njegova dućana “Sex”. Samim time, treba jednom za svagda razjasniti da punk ni u kojem slučaju nije britanski izum, već njegove početke i prapočetke treba potražiti u radovima detroitskih divljaka The Stoogesa i MC5, te New York Dollsa i Velvet Undergrounda, a potom i spomenutih klošara s Boweryja, od kojih je, preciznije od Hella i Televisiona, Malcolm prekopirao i razderanu odjeću punu zakovica, kao i frizuru sa “špicevima”. Prvobitni plan ultimativnog punk-svengalija bio je stvoriti grupu koja bi predstavljala suštu suprotnost, direktni antipod popularnom škotskom boy bandu Bay City Rollers, zbog čega je i pjevača izvorno krenuo tražiti po školskim plesnjacima i cover večerima na kojima su gažeri svirali hitove.

Tko zna kako bi izgledala priča o Sex Pistolsima da jednoga dana u “Sex” nije ušetao neobičan tip psihotičnog, ukočenog pogleda (posljedica meningitisa koji je prebolio kao dijete) u “I Hate Pink Floyd” majici. Njegovo ime bilo je John Lydon, a mjesto frontmena osigurao je izvodeći hit Alicea Coopera “Eighteen” u pratnji jukeboxa. Preko noći je, međutim, postalo jasno kako je nadolazeća glazbena revolucija dobila svog predvodnika te, zahvaljujući njemu, i neprijatelje u obliku religije, monarhije, klasnog sustava i bogatih, drogiranih rock-dinosaura. Prije toga važnu ulogu u prapočetcima Pistolsa odigrao je i Nick Kent, tada jedan od najvećih britanskih junkieja, provevši nekoliko mjeseci kao gitarist grupe i nagovorivši ih da se zauvijek okane obrađivanja Small Facesa, Whoovaca i šezdesetih u korist Stoogesa ili Modern Loversa. Lydon je ubrzo preuzeo pseudonim Johnny Rotten i počeo pisati stihove iz kojih su ključali gnjev, bunt i želja za promjenom. Samo nekoliko koncerata bilo je dovoljno Pistolsima da privuku pozornost New Musical Expressa, Soundsa i drugih utjecajnih glazbenih tjednika, a nakon što su u svom prvom televizijskom nastupu izvrijeđali i ispsovali poznatog voditelja Billa Grundyja, punk se pretvorio u ultimativnu metu društvenih dušobrižnika i državnog neprijatelja broj 1 u očima mainstream medija.

SID ULAZI U PRIČU

To im je, sasvim logično, donijelo i pravu vojsku obožavatelja oduševljenih činjenicom da na njihovim svirkama mogu pokrenuti žestoku šutku, skakati divljački pogo ili ući u verbalni, nerijetko i fizički sukob s Rottenom i ekipom. Koliki su utjecaj Pistolsi imali tih dana najjasnije demonstriraju nebrojena svjedočenja kasnijih pop i rock-zvijezda diljem Velike Britanije od kojih je većina shvatila kako u svijetu glazbe ima mjesta za njih tek kada se na svoje oči i uši uvjerila kako im, usprkos sviračkoj nekompetenciji, pa čak i nedostatku sluha, nitko nema pravo braniti da se popnu na stage.

Da se iza “prljavštine i bijesa” (The Filth and the Fury), kako je glasio naslov jednog osuđivačkog teksta o spomenutom skandalu, krije i nezanemariv autorski potencijal Sex Pistolsi su dokazali već briljantnim debitantskim singlom “Anarchy in the UK”, čiji je tekst predstavljao ogledni primjer Johnnyjevih nihilističko-anarhističkih pogleda na svijet i pravi pravcati manifest britanskog punka. Usprkos svim kontroverzama, izdavačke kuće uvidjele su kako je McLarenova mlađahna banda potencijalna zlatna koka i prilika da povrate bar malo izgubljenog uličnog kredibiliteta. Diskografsku bitku dobio je EMI, ali su njihovi čelnici poslije samo nekoliko mjeseci raskinuli ugovor s bendom zbog pijanog divljanja njegovih članova u londonskoj zračnoj luci Heathrow.

Album “Never Mind the Bollocks, Here's the Sex Pistols” na kraju je objavio Virgin, i to poslije prekida suradnje s još jednom izdavačkom kućom, A&M Records, zbog singla “God Save the Queen”, no i prije izlaska albuma bilo je jasno da se bendu bliži kraj. Krivnju za to snosi Malcolm McLaren koji je zaključio kako su Pistolsi njegova kreacija s kojom može raditi što god hoće. Zbog toga je izbacio basista Glena Matlocka, Rottenova skladateljskog partnera i većinskog kompozitora grupe, uz obrazloženje “da se previše oduševljava McCartneyjem i Beatlesima”, te ga zamijenio Sidom Viciousom. Taj je neobuzdani, neprilagođeni mladić nagrađen članstvom u Pistolsima jer je, prema tadašnjem press releaseu, lancem pretukao Nicka Kenta, unatoč tome što nije imao baš nimalo talenta pa na snimanjima nije mogao čak ni odsvirati unaprijed napisane bas-dionice. Sid je, međutim, bio gotovo arhetipski primjerak punk-nasilnika, što je menadžeru Pistolsa bilo mnogo zanimljivije i važnije od svirke samog benda.

Prije izlaska ploče, objavili su svoj vjerojatno najbolji singl “God Save the Queen”, Rottenov obračun s kraljicom koja “nije ljudsko biće”, njezinim “fašističkim režimom” i sljedbenicima “moronima”. Objavljen uoči 25. obljetnice vladavine Elizabete II., taj je singl ušao u povijest i kao jedini koji se na top-listi našao s imenom benda i naslovom pjesme prekrivenima crnom bojom, a kraljičinu proslavu “uveličali” su i Pistolsi, vozeći se brodom po Temzi i svirajući joj “God Save the Queen”. Tulum je prekinula policija uhitivši, među ostalima, McLarena i njegovu životnu družicu Vivianne Westwood.

DVOJBENA PRODUKCIJA

Poslije svih peripetija, Virgin je producentsku palicu prepustio iskusnom Chrisu Thomasu, u čijem su CV-ju bile čak i suradnje s Pink Floydima i Beatlesima. Iz današnje perspektive očito je kako Thomas baš i nije znao što da radi s Pistolsima pa je gitaru Stevea Jonesa sveo na ogoljene hard&heavy riffove, a ritam-sekciju (bas-dionice je također odsvirao Jones), donekle i refrene, približio klasičnijem rock-zvuku. Postalo je jasno i da se malo koja od novih pjesama može mjeriti s ranim singlovima, a neke od njih (“Liar”, “Bodies”, “Seventeen”) nisu bile mnogo više od najobičnijih “fillera”. Samim time, šteta je što se na albumu nisu našle “Lonely Boy”, “Silly Thing” ili brutalan cover “Stepping Stone” Monkeesa, koje su svjetlo dana ugledale tek na soundtracku lažnog Malcolmova dokumentarca “Velika rock'n'roll prijevara” (Great Rock'n'Roll Swindle).

Prvo ime čitave priče svakako je bio Rotten sa svojim instant prepoznatljivim antivokalom i stihovima koji još uvijek predstavljaju možda i najglasniji urlik protiv establishmenta, kako političkog tako i onog medijskog, preciznije glazbenog.

Piše: Vedran HARČA

KRAH U AMERICI
Tragičan kraj Sida i Nancy

Međusobno posvađani, Pistolsi su krenuli na prvu turneju po SAD-u, pri čemu je McLaren inzistirao na svirkama po za punk neprijateljskom jugu Amerike, gdje je većina koncerata završavala u kaosu i tučnjavama s publikom. Na kraju nastupa u San Franciscu, Johnny je postavio slavno pitanje: Ever get a feeling you've been cheated?, i (na nekoliko desetljeća) poslao Sex Pistolse u povijest! Uskoro je izbačen iz benda te je osnovao glazbeno interesantnije Public Image Limited, dok je Sid nedugo kasnije usmrtio svoju djevojku Nancy Spungen i, čekajući suđenje, u veljači 1979. u New Yorku umro od predoziranja heroinom. Imao je samo 21 godinu.

OTRCANA SLAVA
Javno spaljivanje prošlosti

Sex Pistolsi i album “Never Mind the Bollocks” značili su mnogo više od glazbe. Zahvaljujući njima punk je postao kulturološki fenomen i izvršio presudan utjecaj na modu, diskografiju (do it yourself), glazbeno novinarstvo (fanzini) i druge segmente pop-kulture koje u modificiranim, pročišćenim oblicima pronalazimo još i danas. Zbog toga je puštanje pjesme “God Save the Queen” na otvaranju Olimpijskih igara i njezino reizdavanje u povodu kraljičinog “dijamantnog pira” 2012. godine ostavilo toliko gorak okus u ustima, kao i Lydonovo glumatanje u reality emisijama. Sve to razbjesnilo je Josepha Correa, sina Vivianne Westwood i McLarena, do te mjere da je u znak prosvjeda protiv komercijalizacije punka u studenome prošle godine organizirao javno spaljivanje pet milijuna funti vrijedne memorabilije Sex Pistolsa.

POVRATAK ZBOG LOVE

U devedesetima i “nultima” došlo je do ponovnih okupljanja izvorne postave Sex Pistolsa, u kojima nisu ni pokušavali prikriti da su “ovdje samo zbog love.” Jedan od reunion koncerata uhvatio sam na Exitu i otišao poslije samo pola sata - 1976. zvučali su loše jer nisu znali svirati, u Novom Sadu im se jednostavno nije dalo truditi.

Nakon što su Pistolsi u svom prvom televizijskom nastupu izvrijeđali voditelja Billa Grundyja, punk se pretvorio u državnog neprijatelja broj 1...

Sid je bio gotovo arhetipski primjerak punk-nasilnika, što je menadžeru Pistolsa bilo mnogo zanimljivije i važnije od svirke samog benda...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina: Dužni smo pričati istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra