Magazin
TEMA TJEDNA: KONZERVATIVNA HRVATSKA - TEORIJA I PRAKSA (II.)

Klasić: Europski konzervativci štite svoju naciju i državu, hrvatski svoje interese
Objavljeno 28. listopada, 2017.

Hrvatsko društvo je (većinski) konzervativno, ali bi početak konzervativizma bilo pogrešno tražiti u posljednjim političkim promjenama. Točnija bi bila konstatacija da hrvatsko društvo nikad nije prestalo biti konzervativno, samo što se zbog različitih društveno-političkih okolnosti tijekom 20. stoljeća taj konzervativizam manifestirao na različite načine i različitim intenzitetom.

Razlozi konzervativizma su brojni, ali bih izdvojio visok stupanj ruralnog (seoskog) stanovništva, nizak stupanj obrazovanja i utjecaj Katoličke Crkve. Spomenuti elementi ponekad su pojedinačno, a ponekad “u paketu” dolazili više ili manje do izražaja. S obzirom na proces smanjenja postotka seoskog stanovništva, intenzivnu industrijalizaciju i urbanizaciju, progresivnu obrazovnu politiku, ali i gotovo neznatan utjecaj Katoličke Crkve, hrvatsko društvo je najmanje konzervativno, posebno u usporedbi s prijašnjim razdobljima, bilo tijekom komunističkog perioda. Da ne bi bilo zabune, to ne znači da je društvo bilo u potpunosti slobodno i demokratsko, te da se u društvu nisu zadržali i brojni tradicionalno-konzervativni elementi. Ali, unatoč svim, često i nezanemarivim negativnim (političkim) utjecajima tijekom nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, društvo u kojem su građani Hrvatske živjeli na brojnim je područjima kulturnog djelovanja, obrazovanja, arhitekture, zdravstvene politike, glazbe, filma, svakodnevnog života itd. ipak postalo bitno otvorenije, tolerantnije i modernije.

Raskid s jednopartijskim režimom bio je odlična prilika da u cijelosti profunkcionira otvoreno, demokratsko društvo, koje bi u obzir uzelo sve pozitivne i negativne efekte prethodnih razdoblja. Međutim, to se nije dogodilo. Ispalo je da je većini, kako građana tako i političara, bila važnija forma, tj. okvir, od samog sadržaja. Drugim riječima, stjecanje neovisnosti nije bilo sredstvo za stvaranje boljeg društva, nego cilj sam sebi dovoljan. Val nacionalizma koji je u drugoj polovini 1980-ih krenuo iz Miloševićeve Srbije i rezultirao spiralom događaja s krvavim epilogom nažalost nije zaobišao Hrvatsku, već ju je zapljusnuo početkom 1990-ih i kao važan segment konzervativizma ostao prisutan sve do današnjih dana. Ratna događanja koja su uslijedila pokazat će se važnim okidačem, ali i sveprisutnim argumentom za eskalaciju nesnošljivosti, netolerancije i isključivosti. Dvadesetak godina kasnije nacionalizam se još uvijek opravdava upravo spomenutim događajima.

S političkim promjenama, uz konzervativnu političku stranku na vlasti, možda najutjecajniji promicatelj konzervativizma postaje Katolička Crkva. Svećenici redovito s oltara, a u posljednje vrijeme i društvenih mreža, promiču vrijednosti koje su često u suprotnosti ne samo s idejama sekularnog društva nego i demokratske pravne države. Što je najgore, njihovi stavovi su vrlo često u suprotnosti s osnovnim postulatima vjere koju propovijedaju. Umjesto poruka mira, pozivanja na oprost i suživot, inzistiranja na toleranciji prema drugima i drugačijima, česte su i utjecajnije nacionalističke parole, govor mržnje, podržavanje ekstremnih političkih stranaka i pojedinaca, kako onih današnjih, tako i onih iz hrvatske prošlosti. Nedosljednost duhovnih pastira rezultira i nedosljednošću stada. Zato u većinski katoličkoj zemlji, u kojoj se vode oštre polemike što je, a što nije obitelj, raste broj razvoda brakova, a polemike oko prava na abortus su više teoretske prirode. Jer kad “zagusti”, onda se i brojne protivnice odluče na ovaj “zločin”.

I konzervativizam hrvatskih političara je najvećim dijelom uvjetovan nacionalnim ili bolje rečeno nacionalističkim. I to na vrlo čudan, čak i vrlo kontroverzan način. Naime, za razliku od razvijenih europskih demokratskih društava gdje se konzervativci od “nekonzervativaca” razlikuju po pitanju ekonomske, socijalne, porezne pa i vanjske politike, u Hrvatskoj se ta razlika svodi isključivo na teme iz prošlosti. Prosječan birač ili čak član npr. HDZ-a, nema bitno drugačije stavove o navedenim temama od onoga iz SDP-a. Razlike se pojave kada počne priča o Drugom svjetskom ratu, Titu, socijalizmu i Jugoslaviji ili npr. zločinima tijekom Domovinskog rata. Zašto sam rekao da se ujedno radi o kontroverznom pristupu? Zato što europski konzervativci pokušavaju zaštititi svoju naciju, državu, gospodarstvo, prirodna bogatstva od (prevelikih) stranih utjecaja. Hrvatski su konzervativci, upravo suprotno, pokazali i nastavljaju pokazivati da patriotski čin ruke na srcu tijekom sviranja himne nije u suprotnosti s pljačkom vlastitog naroda, rasprodajom nacionalne imovine i dovođenjem vlastite države u kolonijalni odnos. Sve to, naravno, kako bi jedan konzervativac rekao, za Judine škude.

Dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

DAVOR GJENERO

U našoj tradicionalnoj političkoj netoleranciji  trpi i konzervativizam

 

Koliko danas konzervativne i neokonzervativne ideje u Europi i ostatku svijeta jačaju i kako se manifestiraju? Koja je razlika između starog i novog konzervativizma, da tako kažemo?

- Ne čini se da globalno jača konzervativizam, nego populizam. Konzervativizam je jedna od demokratskih političkih ideologija. Ključan doprinos konzervativizma političkoj tradiciji pojam je suvereniteta, što konzervativci izvorno definiraju kao nedjeljivo donošenje odluka. Tradicionalni konzervativci uvjereni su da se ljudi moraju podčinjavati suverenoj vlasti, zato što se ona ne zasniva na njihovoj suglasnosti, nego na zakonima. U njihovu pogledu legalnost i legitimnost se zapravo međusobno ne razlikuju.

Suvremeni desni pokreti znatno manje drže do legalnosti, i posve otvoreno zagovaraju politički voluntarizam - uvjerenje da poredak mora proizlaziti iz “volje naroda”, koju takvi pokreti “predstavljaju”, nasuprot zakonskom poretku, koji su kreirale političke elite.

Konzervativizam u Hrvatskoj danas, društveni i politički? Kakav je, što ga karakterizira, je li ideološki jasno profiliran i koliko je, ako jest, osuvremenjen u tradiciji umjerenog europskog konzervativizma, ili je bliži radikalnijim desnim idejama?

- Hrvatska ima samo uvjetno konzervativnu tradiciju. Jedino što, na primjer, Antu Starčevića povezuje s konzervativizmom upravo su pojmovi suvereniteta i državnoga prava. Po svemu ostalome u svom svjetonazoru Starčevića ne bismo smatrali konzervativcem, nego republikancem, naprednjakom, možda čak i liberalnim demokratom. Inzistiranjem na pojmu suvereniteta i na tome da zakoni moraju proizlaziti iz volje naroda kao suverena konzervativci i nacionalisti se približavaju, a pogotovo u vremenu kad se odvijao narodni preporod, odnosno proces izgradnje nacije u Hrvatskoj, bez okvira nacionalne države, konzervativizam je bio čvrsto vezan uz nacionali pokret.

U Hrvatskoj nemamo tradicije snažnog djelovanja katoličkih laičkih organizacija unutar građanskog društva. Ta se djelatnost razvila tek u novije vrijeme, neka su građanska društva suvremene Europe izrasla upravo iz takve tradicije, a angažman aktivista koji su izrasli u kakvim organizacijama, u političkim strankama fenomen je novijeg vremena.

Nacionalizam je uvijek obrambena strategija, a on gubi snagu i privlačnost unutar okvira suverene nacionalne države, pa tako konzervativna ideologija koja kombinira kršćanske socijalne vrijednosti, socijalno-tržišno gospodarstvo koje nije tek divlje tržište, stvaranje sustava koji bi i u ekonomskom i političkom smislu bio povoljan za razvoj obitelji, uz osiguravanje temeljnih sloboda (sloboda govora, sloboda vjeroispovijedi, ekonomske slobode) - čini novi okvir za kozervativizam.

Dojam je da se u Hrvatskoj konzervativizam još uvijek tumači kao nešto krajnje negativno i pogubno za društvo, osobito s lijevih i liberalnih pozicija. Kako to komentirate?

- Riječ je o tradicionalnoj hrvatskoj političkoj netoleranciji. Ta se netolerancija osjeća čak i u građanskom društvu, koje u Hrvatskoj nije samoniklo, nego je oblikovano tako da su zastupnici nekih propalih političkih opcija, tijekom tranzicije, kad je prethodni poredak sa svojim svjetonazorom propao, potražili nišu unutar građanskog društva, i pritom uspješno iskoristili filantropske fondove namijenjene razvoju građanskog društva za razvoj svojih organizacija.

Politički, ideološki konzervativizam i katolički konzervativizam, jesu li i u kojoj mjeri moguće usporedbe?

- Pripadnost ili nepripadnost ustavnom luku valja biti razlučnica među političkim opcijama. Sustav mora biti otvoren prema svima koji pripadaju ustavnom luku, koji ne dovode u pitanje poštovanje temeljnih prava drugih i koji poštuju pravila djelovanja u demokratskom poretku. Protusistemske stranke, one koje bi rado na vlast došle demokratskim metodama, a nakon toga suspendirale demokratsku proceduru, nešto su sasvim drugo, i prema njima u društvu i u političkoj areni valja stvoriti svojevrstan sanitarni kordon.

Koliko je utemeljeno povezivanje konzervativizma s klasičnim tradicionalnim vrijednostima i njegovo suprotstavljanje liberalizmu? Drugim riječima, zašto su konzervativci konzervativni, a liberali liberalni? Ili nisu...?

- Temeljna je razlika između liberala i konzervativaca u odnosu prema zakonitosti. Konzervativci ne smatraju da je zakon samo plod društvenih odnosa i racionalnih kompromisa nego i da je izraz volje suverena, dakle da ne sadržava samo racionalne nego i iracionalne elemente, tradiciju i vrijednosti. Zato smatraju da je zakon to bolji što je stariji, i da zakoni moraju biti tvrdi, a da je poslušnost građana prema zakonu dio građanske dužnosti. Liberali smatraju da je legitimnost važnija od legalnosti. Legitiman je za liberala samo onaj zakon koji je racionalan, koji na najbolji način regulira neku djelatnost. Zakon se mijenja u parlamentu propisanom procedurom, i ona ne smije biti pretvrda, a mora racionalnim interesima omogućiti utjecaj na zakonsku strukturu. Oni zakoni koji nisu racionalni, nadalje smatraju liberali, nisu ni legitimni, i time ne obvezuju građane na poslušnost.

Ima li na hrvatskoj političkoj sceni konzervativizam budućnost, i u kakvoj varijanti, da tako kažem? Govori se o pokretu Novi konzervativizam u Hrvatskoj...

- Slavna Churchilova krilatica o tome da onaj tko s dvadeset nije liberal i naprednjak nema srca, a da onaj tko s pedeset nije konzervativan nema pameti na neki način vrijedi i za narode. Hrvati su u uvjetima bez vlastite države bili skloni revolucionarnosti, prevladavali su lijevi nad desnima, liberalni nad konzervativnima, ali kad smo konstituirali vlastitu državu, kad smo uspostavili nacionalni suverenitet, kad je narod postao nositeljem suvereniteta, dakle nedjeljivog i neotuđivog prava donošenja zakona, ojačala je i pretpostavka za razvoj konzervativne političke filozofije.(D.J.)

Davor Gjenero, politolog i nezavisni politički konzultant iz Zagreba

MISLAV ŽITKO

Tranzicijski konzervativizam nije se snašao u ekonomskim pitanjima

 

Konzervativizam u Hrvatskoj danas? Kakav je, što ga karakterizira, je li ideološki jasno profiliran i koliko je, ako jest, osuvremenjen u tradiciji umjerenog europskog konzervativizma, ili je bliži radikalnijim, desnim idejama?

- Ako uzmemo razdoblje u kojem je Maragret Thatcher dominirala političkim poljem u Velikoj Britaniji za referentnu točku, onda možemo vidjeti da u Hrvatskoj tijekom tranzicije nije bilo ni lidera takvog profila ni političke organizacije koja bi odgovarala tom obliku konzervativizma. Franjo Tuđman, partizanski časnik tijekom NOB-a i visokopozicionirani član Saveza komunista, svakako nije mogao, a vjerojatno niti htio, graditi takvu političku platformu, iako je nedvojbeno točno da prvo desetljeće tranzicije znači uspon nacionalizma, što se na političkoj sceni ogledalo u takozvanom državotvornom diskursu, i povratak Katoličke Crkve na političku scenu. Ideološki je naglasak u tom razdoblju stavljen na naciju, vjeru i obitelj, dakle na sve ono što se moglo uklopiti u pripovijest o Hrvatima u potrazi za nacionalnom državom. Ta je pripovijest naravno polupismena i u historijskom smislu posve neodrživa, ali je poslužila kao osovina za nešto što možemo razumjeti kao lokalnu inačicu konzervativizma koji je isprva funkcionirao kao mješavina tradicionalnih katoličkih vrijednosti, diskursa o nacionalnom identitetu i važnosti nacionalne države. Potonje je proizvelo jednu vrstu opsesije državom na koju se i danas gleda kao na ultimativno rješenje svih političkih i socijalnih problema. Tamo gdje bi se trebalo govoriti o društvu i društvenim problemima, govori se o državi i razočaranosti činjenicom da država nije u stanju nešto riješiti, najčešće u domeni ekonomije i financija. Tu dolazimo do drugog obilježja lokalnog, tranzicijskog konzervativizma, naime njegova izraženog nesnalaženja u ekonomskim pitanjima. To je obilježje koje je prisutno već kod samog Tuđmana, ali ostaje karakteristično za manje-više sve konzervativne desne organizacije u političkom ili intelektualnom polju, od različitih stranaka prava preko etabliranih institucija poput Matice hrvatske do desno usmjerenih nevladinih organizacija.

U pogledu funkcioniranja kapitalizma, odnosno tržišne privrede, vlada veliki intelektualni nered, što je donekle razumljivo u situaciji u kojoj je jedino iskustvo socijalne države socijalističko, a izgradnja socijalne države prema uzoru na neke zapadnoeuropske zemlje neizvediva u uvjetima postsocijalističke periferije. Dakle, od samog početka postoji vakuum u pogledu ekonomskih načela i refleksije o funkcioniranju tržišta, radnim odnosima. Otud neprestana potreba u široko definiranom konzervativnom bloku da se ekonomski problemi prevode u kvazipolitičke i moralne termine, što se gdjekad pokazuje na gotovo karikaturalan način, primjerice u prijedlozima da se posljedice privatizacije riješe lustracijom. Jednostavno, među katoličkim intelektualcijma, tradicionalistima i novopečenim konzervaticima o učincima prelaska u novim ekonomski režim nitko nije previše mislio, jednostavno se držalo da će takozvano stvaranje države samo po sebi donijeti rješenje, a slična konfuzija je bila prisutna i u pogledu ulaska u Europsku uniju.

Dakle, u opreci prema primjerice konzervativizmu na kakav nailazimo u Britaniji u osamdesetim godinama 20. stoljeća, gdje postoji razmjerno jasna i povezana politička, ekonomska i kulturna agenda, hrvatska inačica, ako možemo o njoj govoriti, nema vokabular s pomoću kojeg može odrediti sebe u ekonomskom smislu, što se između ostalog ogleda i na razini različitih politika koje su bile dosad prigodne i redistributivne, ali ne u socijalnom ili klasnom ključu kako to želi ljevica, nego u ključu pomaganja političkih klijenata i određenih dijelova biračke baze, ponajprije braniteljske populacije i pripadajućih udruga.

Dojam je da se u RH konzervativizam još uvijek tumači kao nešto krajnje negativno i pogubno za društvo, osobito s lijevih i liberalnih pozicija. Možemo li govoriti o jačanju tzv. desne konzervativne struje u Hrvatskoj, i što bi to zapravo značilo? Kako to komentirate?

- S obzirom na to da se hrvatska inačica konzervativizma lako može povezati s različitim društvenim praksama omalovažavanja i isključivanja ljudi (u posljednje vrijeme osobito žena) koji se ne uklapaju u tu ideološku pripovijest, pri čemu nažalost prednjače ljudi na visokim pozicijama unutar crkvene hijerarhije, nije teško naći materijal za kritiku s lijevih ili s liberalnih pozicija. Kad je riječ o samoj Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, već su sociolozi religije istaknuli mnogo puta njezino intelektualno opadanje tijekom tranzicijskog razdoblja, Crkva više nema kadra kakav je bio primjerice biskup Mijo Škovrc, i to se odražava na njezinu profilu i načinu na koji ulazi u rasprave o društvenim pitanjima. Istovremeno možemo govoriti o jačanju desne konzervativne struje danas u Hrvatskoj, kroz desno krilo u sektoru nevladinih udruga, primjerice U ime obitelji, Grozd, Vigilare i dr., no one ne donose nikakav intelektualni sadržaj, već se prije svega oslanjaju na razrađeni PR te na borbu u domeni identitetskih politika. Taj se registar ne dotiče ključnih političko-ekonomskih pitanja, ali zato predstavlja mogućnost simboličkih profita u mjeri u kojoj istjeravanje i obespravljenje manjinskih skupina pruža zadovoljstvo i iluziju društvene kohezije. To dakako ne znači da konzervativizam u hrvatskom političkom polju, bar u nekoj verziji nema budućnost, prije se radi o tome da ta budućnost nije baš svijetla, pri čemu je mala utjeha da se slični procesi mogu identificirati i u drugim postsocijalističkim zemljama.(D.J.)

Mislav Žitko Odsjek za filozofiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Možda ste propustili...

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina:
Dužni smo pričati istinu o
Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra