Magazin
TEMA TJEDNA: KONZERVATIVNA HRVATSKA - TEORIJA I PRAKSA (I.)

Domoljubna čajanka:
Ima populizma, nema revolucije!
Objavljeno 28. listopada, 2017.
ZAŠTO SE KONZERVATIVIZAM KOD NAS TUMAČI KAO NEŠTO NEGATIVNO I POGUBNO ZA DRUŠTVO?

Za početak malo teorije, prije nego prijeđemo na praksu, ma kakva ona bila. Naime, kad se povede riječ o konzervativizmu, pojmovna zbrka dodatno kompliciura stvari. Uzimajući u obzir neke od definicija, može se zaključiti da je konzervativizam određeno stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg političkog, društvenog i gospodarskog poretka.

To je stajalište pojedinca i skupina koje se protive promjenama postojećeg stanja, kaže jedna od definicija. Danas se izraz rabi u različitim značenjima, pa se govori o političkom, kulturnom, vjerskom i jezičnom konzervativizmu. Konzervativizmom se naziva i posebna politička taktika i metoda djelovanja koja podupire status quo, ravnotežu, pomirljivost i kompromis, te oklijevanje prema promjenama. To se značenje uvriježilo i u običnom govoru, pa se pod konzervativizmom misli na sve što je suzdržano, oprezno, skeptično i nesklono naglim promjenama.

U političkom smislu konzervativizam se pripisuje desnim strankama i opcijama, od ekstremne desnice do umjerenog desnog centra, pa je i prirodno što ih najviše napadaju suprotstavljene lijeve grupacije i u manjoj mjeri liberali. Iako postoje i dobre, kao i loše strane konzervativizma. Dobre najviše u praćenju gospodarskih trendova, a loše većim dijelom kada je riječ o svjetonazorskim i ideološkim pitanjima.

Nažalost, u Hrvatskoj se koplja lome najviše na svjetonazorskim i ideološkim načelima, dok je gospodarstvo i dalje u zapećku. Tako je primjerice i u prijedlogu novog Obiteljskog zakona nedavno na sveopće zgražanje javnosti osvanula definicija obitelji koju čine samo muž i žena s djecom. Zato je zbog pritisaka sa svih strana vrlo brzo iz procedure prijedlog zakona povučen. No, nije to jedini primjer aktualne “nazadnosti” u Hrvata, po nekima i konzervativne nazadnosti, umjesto napretka društva. Sličnih je primjera i drugdje u Europskoj uniji, primjerice u Poljskoj i Mađarskoj, no liberalni dio Europe odlučio se probuditi i zaustaviti val retradicionalizacije koji se iznova afirmira u čitavom zapadnom svijetu, zaključuje Dragan Markovina, znanstvenik, publicist i aktivist, osnivač i predsjednik Nove ljevice.

BORBA PROTIV DISKRIMINACIJE?

A u svezi s vrućom temom Obiteljskog zakona, kao i reproduktivnosti žena i pobačaja, recimo, što se također povezuje s konzervativnom agendom, Nizozemska je pokrenula globalnu donatorsku kampanju u cilju prikupljanja 600 milijuna dolara koje je do sada u te svrhe uplaćivao SAD, koji je odlučio obustaviti financiranje međunarodnih razvojnih programa reproduktivnog zdravlja žena, koji uključuju i pristup sigurnom pobačaju.

Iz tih (i nekih drugih) primjera, očito je da će se na tim pitanjima zemlje Europske unije ideološki razići, na način da će liberalnije države aktivno podržati ovu inicijativu, dok će samodostatne nacionalističke države ostati na drugoj strani i napraviti sve da ju opstruiraju. Sva ta događanja, izravno ili neizravno vezana uz konzervativizam i liberalizam, imaju i posljedice. Evo jednog primjera. Što se Hrvatske tiče, ona bi mogla ostati bez ukupno 6,881 milijardu eura iz Operativnog programa Europske unije Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020., upozoravaju neki analitičari. Naime, preduvjet za povlačenje novca iz ovog programa usvajanje je Nacionalnog plana borbe protiv diskriminacije, koji Hrvatska do 31. prosinca 2016. nije usvojila. Štoviše, dokument na kojemu se radilo više od dvije godine stopiran je te je odlučeno da se radi novi nacionalni plan. Nepostojanje nacionalnog plana štetnim smatra i oporba. “Smetaju li nekome u Vladi pitanja rodne ravnopravnosti, pitanja reproduktivnog zdravlja žena, pitanja sloboda i prava seksualne orijentacije, pitanja zaštite nacionalnih manjina, pitanja zaštite i prava ranjivih skupina i istospolnih zajednica?” upitao je i Joško Klisović, saborski zastupnik SDP-a. HDZ-ov zastupnik, hrastovac Hrvoje Zekanović, na to odgovara: “Ono što ste vi ostavili u nasljeđe ovoj vladi, to će se promijeniti, to će se uskladiti, uskladit će se i po novim odredbama i prema novim rokovima koji su zadani...”

Potpredsjednica Foruma žena SDP-a i potpredsjednica organizacije žena Stranke europskih socijalista Karolina Leaković također je svojedovno istaknula: “Perfidno, podmuklo i dobro organizirano, u Hrvatskoj se dogodila konzervativna revolucija. Puže i gmiže, a sutra će ustati i nadviti se nad žene poput zlokobne sjene”, zaključuje. A kad se povede riječ o tzv. konzervativnoj revoluciji, o kojoj galame u SDP-u, najčešće se prozivaju akteri iz udruge U ime obitelji, Vigilare i Grozd, ali i neki drugi akteri, uključujući i one s ekonomske scene. No, u samome središtu konzervativnog pokreta u Hrvatskoj su Stjepo Bartulica i Vice Batarelo iz uruge Vigilare. Prvi koncentrični krug oko njih dvojice čine blogeri-ekonomisti koji su ujedno i vrlo angažirani aktivisti pokreta (u onom najužem smislu riječi). I koji se i sami deklariraju kao konzervativci. Tu su najvažniji Luka Popov i Hrvoje Serdarušić.

Drugi koncentrični krug čini mladež Novoga konzervativnog pokreta, netom završeni studenti i studentice (a neki od njih još studiraju ili upravo završavaju studij) s hrvatskih sveučilišta. Vjerojatno ni jedna politička organizacija, udruga ili skupina u Hrvatskoj nema u sebi ili oko sebe toliko mladih kao novi konzervativci, i to je ono što najviše iznenađuje, pisao je za Globus poznati novinar i publicist Darko Hudelist.

Treći koncentrični krug - to su liberalni ekonomisti (i liberalni ekonomski blogeri) koji su našli zajednički jezik s novim konzervativcima. Za razliku od one dvojice iz prvog koncentričnog kruga (Popova i Serdarušića), oni nisu toliko unutra, nego su više vani, a osim toga osobno se ne deklariraju kao konzervativci nego kao - liberali. Četvrti koncentrični krug - to su istaknuti hrvatski intelektualci, teoretičari i kolumnisti (neki od njih deklariraju se kao konzervativci, a neki kao liberali), koji uglavnom sa strane svojim ugledom i reputacijom podupiru taj pokret. Tu, primjerice, pripadaju Ivo Banac, Slaven Letica i Nino Raspudić, navodi Hudelist.

No, ovakav tip podjele ujedno nameće i neka vrlo ozbiljna pitanja pa nas čak izravno uvodi i u neke od najvećih kontroverzija. Prva je kontroverzija: gdje je tu hrvatska Katolička Crkva... pita se u svom elaboratu u Globusu Darko Hodelist te spominje i drugu kontroverziju: gdje je tu HDZ, pa i treću - gdje je tu Željka Markić?

PIVO IZ KONZERVE

Nedvojbeno je da su novi konzervativci eksplicitni praktični vjernici i da su u svakodnevnom, i to vrlo bliskom, kontaktu s Crkvom. Naposljetku, sam Vice Batarelo prima plaću u Zagrebačkoj nadbiskupiji, Stjepo Bartulica je profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, dok je jedan od njihovih najbližih suradnika svećenik-salezijanac don Damir Stojić, napominje Hudelist. No, kako u redovima Katoličke Crkve postoje vidljivi otpori prema svakoj malo jačoj afirmaciji slobodnoga gospodarstva i (neo)liberalnog poduzetništva, novi konzervativci okrenuli su se svojim suparnicima i neistomišljenicima na svjetonazorskom području, ali zato svojim sumišljenicima kada je riječ o području ekonomije, primjerice Nenadu Bakiću, Velimiru Šonji i Davoru Huiću. Što se tiče Željke Markić, prema rezoniranju novih konzervativaca, ona je sve bliža poziciji koju oni, vrlo kritički, nazivaju “ekonomskim nacionalizmom” - a na bliskim je pozicijama, kažu, i HDZ kao politička stranka, čiji globalni gospodarski pristup, kako kažu, pomalo podsjeća na nekadašnji socijalizam, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, zaključuje Hudelist.

Kad se sve zbroji, zaključiti da je u Hrvatskoj u tijeku konzervativna revolucija bilo bi i više nego pretjerano. Drugim riječima - nema nikakve revolucije, pa ni konzervativne. Sporadični problematični slučajevi i aktivnosti nisu opća slika stanja u društvu, premda mogu izazvati određenu dozu zabrinutosti. Zapravo, konzervativizam kod nas više je čajanka party na hrvatski način, ako bismo aludirali na američki Tea Party. To pak znači da domaći konzervativizam, slično onome u svijetu, ostaje u sferi populizma, počevši od masovki na primjerice Thompsonovim koncertima do nekih referendumskih akcija konzervativnih udruga i društava.

Ili, kako je to lijepo sročio Ivica Šola: Konzervativna revolucija u Hrvatskoj? Jedino među Thompsonovom publikom! Od koje većina, nota bene, dok brije na Thompsona ili Cecu, pije pivo iz konzerve, duhovito zaključuje Šola u svojoj kolumni iz listopada 2016. za Slobodnu Dalmaciju.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
SLAVEN LETICA
Ja sam liberalni konzervativac s dušom

 

Sveučilišni profesor u mirovini, autor dvadesetak knjiga, ekonomist, sociolog, bivši: saborski zastupnik, predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj, savjetnik UN-a i predsjednički savjetnik. Dulje od četiri desetljeća u javnosti djeluje kao kolumnist, pisac eseja i sudionik brojnih televizijskih rasprava o ključnim problemima hrvatske države, kulture, znanosti, zdravstva i društva. Sve je to Slaven Letica, koji u razgovoru za Vijenac secira hrvatsko društvo, hrvatsku i svjetsku politiku.

U razgovoru objavljenom u Vijencu Milana Vuković Runjić svrstala vas je u “odmjerenog, artikuliranog i suvislog intelektualca desnog spektra.” S pravom ili ne?

- Pojedinac sebe sama često slabije vidi nego što ga vide drugi, posebice njemu bliski ljudi. Milana me vrlo dobro poznaje i ja prihvaćam njezino stajalište. Nemam ništa protiv toga da me se označi kao desnog intelektualca ili, kako uporno pišem, umnika.

Desničar je uvredljivo?

- Riječ desničar mi ne smeta, ni najmanje. Ali mislim da je klasični lijevo-desni politički ili umnički spektar, nastao nakon Francuske revolucije po logici sjedenja u parlamentu, potpuno zastario. Bar onaj koji uzima u obzir vrijednosni sustav ili svjetonazor pojedinca i njegovu sposobnost da prihvati slobodu drugoga i drukčijeg mišljenja i uvjerenja (liberalni – autoritarni – totalitarni karakter) te pripomaže boljem razumijevanju umničke i političke scene. Zato sam u Vijencu prije nekoliko godina pisao o lijevom (neokomunističkom, staljinističkom, titoističkom) fašizmu kao antipodu liberalnoga konzervatizma ili tradicionalizma.

Dakle, niste desničar?

- Po nekim sam uvjerenjima blizak onomu što je u 80-ima u Americi zvano suosjećajni konzervativizam (compassionate conservatism), što sam u svom predizbornom katekizmu nazvao “konzervativizam s dušom”. Po uvjerenjima sam konzervativni liberal, pokušavam shvatiti i prihvatiti mišljenja i uvjerenja koja ne dijelim i koja smatram za hrvatski narod i državu štetnima i opasnima. Nisam na marksističkoj ljevici opjevan “kritički intelektualac” koji je uvijek protiv, nego “umnik akcije” koji neke ideje smatra važnima i pokušava ih ostvariti.

(Izvadci iz intervjua Andrije Tunjića sa Slavenom Leticom objavljenog u časopisu Vijenac, br. 601, od 16. ožujka 2017.)

IVICA MIŠKULIN

Treba nam spoj modernosti i osuvremenjene tradicionalnosti

 

Kao kad se radi o bilo kojoj pojavnosti ideološkog ili političkog predznaka kod nas najprije treba objasniti temeljne pojmove. U smislu ideološkog smjera konzervativizam bi se dao najbolje definirati kao napor da se održe stari (u nekim primjerima i preživjeli), a u svakom slučaju tradicionalni oblici mišljenja.

Navedeno konzervativizam nužno dovodi ili u doticaj ili u simbiozu s pojmom tradicija, a nerijetko i s pojmom retrogradnosti, tj. nazadnosti, odnosno s protivljenjem svemu što je novo i moderno. Stoga se konzervativizam u nekim slučajevima može nazvati i staromodnošću. Dalje, u smislu političkog smjera, potrebna je nova nadopuna. Ako zanemarimo relativno marginalne pojave klasične retrogradnosti kod nas, onda treba zaključiti da ipak postoji prostor za političko organiziranje oko platforme koju suvremeni analitičari nazivaju neokonzervativizam. Ona bi se temeljila na očuvanju “jake države”, tj. države koja na sebe preuzima ulogu regulatora u smislu očuvanja stabilnosti i zakonitosti poretka, zaštite državnih i nacionalnih interesa, jamca poštovanja građanskih i manjinskih prava te protektora ili zaštitnika pridržavanja temeljnih etičkih i moralnih normi u čitavom nizu pojavnosti, a napose u kulturnom i znanstvenom životu te gospodarskom poslovanju.

Ipak, mogućnost naznačenog političkog organiziranja ozbiljno je ugrožena, kako se meni čini, dvjema tendencijama. S jedne strane, u vrhovima političkih stranaka ili drugih skupina koje se nazivaju konzervativnima prevladavaju (a time im definiraju i ključni orijentacijski smjer!) pojedinci koji kod nas pokušavaju etablirati jednu posebno rigidnu varijantu američkog konzervativizma. Ona se, pak, uglavnom temelji na zamisli o krajnjem slabljenju uloge središnje države u području gospodarskog života i socijalne politike. Drugim riječima, i za razliku od ponekad kod nas previše dominirajuće države, oni se zalažu za njezinu što potpuniju marginalizaciju. Ja smatram da takve tendencije ne odgovaraju raspoloženju i stavovima većine hrvatskog društva i da mogu samo poboljšati već ionako prisutno raslojavanje našeg društva, napose dodatno bogaćenje jednih i rapidno osiromašenje drugih. Država, kako sam već naveo, ne treba biti sveprisutni diktator, nego sveprisutni čuvar. Država se ne treba miješati u gospodarsko poslovanje, ali mora nadzirati njegovu zakonitost i etičnost. Propagatori radikalnih zamisli neprecizno preuzetih iz američkog političkog i društvenog konteksta uglavnom previđaju da bi marginalizacija države nužno dovela do stanja društvene anarhije, a time i svojevrsnog bezvlašća. Drugi neprijatelj smjera modernog neokonzervativizma kod nas nije ništa manje opasan. Radi se o brojnim propagandistima (uvjetno rečeno) lijeve provenijencije koji smatraju da se pod tim pojmom kriju retrogradne, tj. nazadne tendencije. Čine to uglavnom jer su zarobljenici mentalnog konteksta nastalog nakon kraja Drugog svjetskog rata, odnosno bipolarne slike svijeta koja je tada nastala. Etiketirajući svaku konzervativnu pojavu kod nas nazadnom (a time implicite i preživjelom te opasnom) oni zapravo propagiraju jednu varijantu državne ekonomije i upravnog centralizma.

Kada bih tražio smjer na kojem bi se trebala temeljiti neka moderna neokonzervativna stranka kod nas, onda bih ideološko nadahnuće tražio u mislima i djelima pape Franje. Ona bi se, u najkraćim crtama, mogla definirati kao spoj modernosti i osuvremenjene tradicije. Papa Bergoglio snažno inzistira na svakovrsnim reformama kako suvremenog svijeta (naravno i suvremene Crkve), nastojeći ih prožeti pojavnostima koje samo na prvi pogled možemo ocijeniti tradicionalnim, poput važnosti očuvanja obitelji, koncepta kršćanskog milosrđa i otvorenog dijaloga s drugima i drugačijima. Dolazeći iz svijeta tako dugo obilježenog kolonijalizmom, enormnim bogaćenjem jednih i nezamislivim siromaštvom te iskorištavanjem drugih, Papa predstavlja hodajući simbol onoga što bi trebao biti moderni konzervativizam: očuvanje i zadržavanje onoga što se pokazalo dobrim i učinkovitim u prošlosti te njegova nužna modernizacija uvjetovana promjenama koje nameće sadašnjost.

Dr. sc. Ivica Miškulin, povjesničar i sociolog, izvanredni profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu

RUSSELL KIRK: PRIJEVOD KULTNE KNJIGE

POLITIKA RAZBORITOSTI

 

Prije dvije i pol godine s velikom pompom predstavljena je i u Hrvatskoj kultna knjiga o konzervativizmu Russella Kirka, u prijevodu naslovljena “Politika razboritosti”, prva u seriji knjiga o konzervativizmu planiranih u suradnji Večernjeg lista i Centra za obnovu kulture.

Ivan Pongračić, autor prologa i, kako je rekao, “jedini Hrvat koji je osobno poznavao Russella Kirka”, tom je prigodom rekao da je “Politika razboritosti” posljednja knjiga koju je Kirk napisao prije prerane smrti. Navodeći neke od osnovnih Kirkovih načela konzervativizma, Pongračić je naveo kako je često govorio da je “bezgranična sloboda najveća ljudska glupost” te da se u politici treba držati određenih pravila igre, ilustrirajući to na primjeru tenisa. Kada je riječ o ekonomskim pitanjima, Pongračić je naglasio kako je Kirk “mrzio sve što je glomazno” - glomaznu birokraciju, glomazne sindikate, pa čak i glomazna poduzeća i korporacije jer je smatrao da to ubija gospodarstvo i poduzetnike koji su osnovica stabilnosti.

Vice Batarelo, predsjednik Udruge Vigilare, naglasio je kako je Kirk dobro poznavao socijalizam i katastrofu tog sustava te da vjeruje kako će “ova mala knjiga velikoga čovjeka i pisca imati svoj pozitivan učinak na Hrvatsku i njezino društvo.” Batarelo je također naglasio: “Konzervativizam je, najjednostavnije rečeno, ono što duboko u sebi svi znamo, što je zdravorazumsko, što je dobro, moralno, ono što su naši predci isprobali i vidjeli da je ispravno. Konzervativizam znači i spremnost za promjenu, kada je promjena potrebna, ali nakon mnogo promišljanja i bez rušenja, revolucija i radikalnih društvenih eksperimentiranja.”

Stjepo Bartulica, član uredničkog vijeća i predsjednik Centra za obnovu kulture, rekao je kako “Politika razboritosti” nije knjiga u kojoj će se naći svi odgovori na pitanje što je konzervativna ideja jer to nije nova ideologija poput komunističkog Das Kapitala. U njoj se govori i o liberalizmu i pojmu slobode gdje Kirk postavlja svoj termin “uređena sloboda” argumentirajući tezu da bez poretka nema prave slobode. Bartulica je na kraju naglasio da se konzervativci razlikuju od ideologa jer oni su nemilosrdni u provedbi svojih ideja i ne mogu sjediti s drugima za istim stolom jer ne podnose drukčije mišljenje. Posebno je izdvojio poglavlje o kulturnim konzervativcima koji se trude zaustaviti raspad i obnoviti ono što vrijedi. Pri tome, nastavio je, konzervativizam se ne služi dogmama nego zdravim načelima u borbi protiv dekadencije u društvu čiji su znakovi luksuz, skepticizam, zamor, praznovjerje, centralizacija moći i neumjerenost u oporezivanju, što, kako je rekao, možemo primijetiti u današnjoj Hrvatskoj. Posljednji znak dekadencije društva je nezainteresiranost ljudi za politiku gdje sposobni i poduzetni bivaju zgaženi bezličnim državnim strojem i odustaju, a na njihovo mjesto dolaze nesposobni i podobni, zaključio je tom prigodom Bartulica.(D.J.)

Možda ste propustili...

INTERVJU: TOMISLAV RADOŠ, POTPREDSJEDNIK HGK-A ZA INDUSTRIJU I IT, ENERGETIKU I ZAŠTITU OKOLIŠA

Bolje financiranje sredstvima iz EU fondova zamjetno će podići stopu gospodarskog rasta

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

NIKOLA MATIJEVIĆ 11. STUDENOGA SLAVI 81. ROĐENDAN...

Lički zubar otporan na vrijeme:
Burna sudbina umirovljenog
osječkog stomatologa

3

USPOREDNI INTERVJU

Mislav Ante Omazić: Ne smijemo dopustiti da mediokriteti pobjeđuju