Ako ste mu ponešto ili malo više toga zamjerali u “Legendama o Kristu” (koja zapravo i nema neke veze s ovom predstavom, osim što ju je ista osoba režirala), nakon “Zašuti” sve ćete to kao zlatna ribica zaboraviti jer Damir je Mađarić ovaj put (gotovo) sve napravio kako treba. Odabrao je najbolje kazalište u svemiru, potrudio se pronaći (i uspio u tom) dobar tekst za najkritičniju dobnu skupinu kazališne publike, vrlo ga spretno i kazališno lijepo preveo, ne gubeći se u prijevodu (premda tekst ne bi izgubio na punoći ni da je bio očišćen od svih onih belgijskih, teško izgovorljivih i još teže zapamtljivih prezimena, a bilo ih je mnoštvo!), potom je čitavu priču ogolio na samo tri lika (što je apsolutno bilo dovoljno), podijelio te likove potentnim mladim histrionima, odabrao autorsku ekipu, sve to začinio angažiranom i motiviranom režijom i - servirao publici. Prvo prije gotovo dva tjedna u Koprivnici (jer je predstava nastala u koprodukciji s tamošnjim Kazalištem Oberon, kojemu je Mađarić na čelu), a sada i u osječkom Dječjem kazalištu.

Po preporuci kazalištaraca, ova predstava nije za mlađe od 13 godina, no pouzdano znam da je jedna neposlušna i tvrdoglava, možda malo i nadobudna majka na premijeru dovela svoju petogodišnjakinju. Bila je jedina mlađa od 10 u publici. I bez problema je predstavu pratila, vrlo predano, zabavljala se, a na koncu komentirala da je ova predstava zapravo “vrlo kratka”, a to samo znači da joj je vrlo brzo i zanimljivo prošlo 60 minuta. I jest! Jer je predstava dinamična, na momente vrlo bolna, a onda malo smiješna, pa tragična, pa sve to ispočetka... I za sve dobro 'krivi' su svi odreda.

Kako je ovo predstava u kojoj su najvažniji Priča, Problem, Pripadanje, Prijateljstvo, Ljubav, Odanost, Prihvaćanje, Drukčijost... tako su se i kostimografkinja Marija Šarić Ban i scenografkinja Marta Crnobrnja potpuno tomu stavile u službu. Sve je prisutno što treba i kako treba, kada i gdje, a ništa ne smeta. Ni tri ulične lampe, ni nekoliko rešetki (koje su i vrata i ograda ako treba), ni 10-ak pivskih gajbi živih boja, kao ni odjeća koja izgleda baš kao da su ju troje 13-godišnjaka kupovali u bilo kojem lokalnom trgovačkom centru. Prstohvat glazbe, da baš toliko - iza koje stoje Miroslav i Gordana Evačić - taman je sve učinio preukusnim. Prilično sam sigurna da u predstavi ima mnogo više od onoga što smo uspjeli - zaokupljeni pričama o jednom Damienu (koji se mogao zvati i Matej, Andreas, Alberto... i biti bilo koji dječak iz našeg/vašeg susjedstva), jednom Francoisu (možda neki osječki Vladimir, Damir...), pa i Rebecci (koja bi da se rodila negdje u Hrvatskoj bila Nora, Majda, Petra, Lucija...) - čuti. Postali smo je svjesni baš kada je trebalo. I tada smo ju vrlo dobro slušali i drugim osjetilima, ne samo sluhom. Tako smo i Edija, Kristinu i Srđana osluškivali i prihvaćali u početku tek uhom i umom, a kasnije i punim srcem.

Ruku na to isto puno srce, najsnažniju je emociju i suzom natopljene obraze izazvao u meni Edi Ćelić, od ove vrlo mlade trojke najiskusniji i najstariji, premda je i njemu tek 28 godina. Prvo sam naćulila uši, onda sam prestala disati, pa sam se ukočila, onda mi se počelo stezati grlo (ona čuvena knedla u grlu), a onda su se suze same zakotrljale... Tako je na mene djelovala Edijeva gluma - iskrena, osjećajna, predana, što rezultira prijenosom emocije, povezanošću publike s likom. No, da je on izvrstan i vjeverice u parkovima znaju. I da ne znam da tako nije (bilo), pomislila bih da uopće ne glumi, nego ponovno ili upravo proživljava tu bol.

Tek godinu mlađi Srđan Kovačević najmanje je vremena proveo na kazlišnim daskama i tek je drugu sezonu u ovom ansamblu (i kazalištu uopće), no ono što smo vidjeli do sada, ponajprije u nagrađivanom “Bijelom jelenu”, ali i svim drugim naslovima DKO-a, jasno nam svima daje do znanja da ćemo od njega dobivati sve više i više. Ovdje je njegov doprinos itekako važan i velik, vidio se uloženi trud, volja, emocije za Damienov lik, no, na žalost, malo je ovaj put ostao u sjeni Edija i Kristine. Ne znači to da je bio manje iskren, neposredan, predvidljiv, nego samo da se malo pogubio u silnom tekstu pa je sva njegova koncentracija bila usmjerena više na rečenicu, a manje na proživljenost emocije.

Kristina Fančović, činilo se, imala je 'najlakši' zadatak (iako to u teatru ne postoji) jer smo njezin lik doživjeli kao najmanje hendikepiran, tek malo djetinje 'luckast', a samim tim i topao i smiješan, što je ona uspjela i donijeti nam. Unatoč tragičnosti koju su u sebi imala sva tri lika, Rebecca je bila kao mala iskra smijeha.

Sjajan komad, sjajaj prijevod, tim, fantastična glazba i suptilno svjetlo, scena i kostim koji sve poput okvira slike zaokružuju, nikako ograničavaju - sukus je komada kojim će ovo kazalište, uvjerena sam, konačno doprijeti do tako željenih tinejdžera, ali svidjeti se može i onima koji još ne nose svoju školsku torbu, kao i onima koji su ju odavno nosili na leđima. Uvjerena sam da jezični čistunci ne će ni primijetiti da govor ove ranjive i ranjene trojke nije baš za svačije uši jer je sve ostalo - baš na svom mjestu!