TvObzor
REDATELJ NEKOMERCIJALNIH KINOHITOVA

Darren Aronofsky - Kultni autor koji se voli poigravati umom gledatelja
Objavljeno 27. listopada, 2017.
Talentirani kreativac od rođenja, Aronofsky je svoje kinematografske vještine izbrusio na filmskom studiju na cijenjenom Harvardu, gdje je osvajajući brojne nagrade nagovijestio neizbježan uspjeh

Omalen opus, osam filmova, u posljednjih dvadesetak godina dovoljno govori kako američki redatelj Darren Aronofsky iznimno ozbiljno shvaća svaki novi projekt, nastojeći na poseban, eksperimentalan način doprijeti do komercijalnog tržišta i šireg gledateljstva. To mu nekako naposljetku i uspijeva, jer unatoč lošoj zaradi polovine tih filmova, uvijek dolazi do statusa kultnog, makar i u nekom negativnom, pretencioznom smislu.

Talentirani kreativac od rođenja, Aronofsky je svoje kinematografske vještine izbrusio na filmskom studiju na cijenjenom Harvardu, gdje je osvajajući brojne nagrade nagovijestio neizbježan uspjeh. Tako je nakon diplome i nekoliko kratkih uradaka osnovao producentsku tvrtku “Protozoa”, prema istoimenom mu kratkom filmu iz 1993., kojom si je omogućio legitimno eksperimentiranje uz prisvajanje financijskih i materijalnih sredstava.

Kultni naslovi početka karijere

Na tom tragu je 1998. nastao “Pi”, crno-bijeli film o paranoičnom matematičaru koji pokušava otkriti i izračunati tajnu cjelokupnog ljudskog postojanja, a kojim je Aronofsky stekao svjetsku slavu i minimalnim budžetom zaradio milijune na blagajnama kinematografa. Kao što i sam navodi u intervjuima, uspjeh tog filma stvorio mu je neizmjeran pritisak, jer nije bilo mjesta za pogrešku na sljedećem projektu, kako ne bi ispalo da je slučajno pogodio afinitet tadašnje publike.

Stoga je “Rekvijem za snove”, unatoč nedovoljnoj zaradi, 2000. očarao i publiku i kritičare, psihodelično prikazujući ovisnost o drogi na dotad neviđen način. Popularnost tog filma samo je rasla, a danas s razlogom nosi i epitet kultni, ne samo zbog izvrsnih glumaca nego i zbog snimateljskih tehnika, kojima je Aronofsky naposljetku i dokazao svoj talent svim ljubiteljima sedme umjetnosti.

Mistika i pokušaj budističkog otkrivanja smisla svijeta i života zastupljena je u “Fontani života” iz 2006., gdje se lukavi redatelj ponajviše poigrava umom gledatelja – očaravajući ga predivnim scenama i pružajući mu filozofske teorije zbog kojih još danima ostaje pod dojmom. U tom se filmu isprepleću tri priče iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje povezuje mistično drvo što sadržava tajnu cijelog života, pa i svemira. Nakon toga Aronofsky je napravio dva filma, dosad najzapaženija od Akademije, jer su 2008. za “Hrvača” začudo izvrsni Mickey Rourke i nedosljedna Marisa Tomei nominirani za Oscara, a sa svakom ulogom sve bolja Natalie Portman za “Crnog labuda” je 2010. godine naposljetku i odnijela zlatni kipić. Oba su se filma nakon ustaljene mistike i psihodelije dodatno pozabavila temom psihe, fokusirajući se na teret slave s kojom se suočavaju izblijedjeli, ostarjeli sportaši i profesionalne plesačice u borbi sa žestokom konkurencijom i sobom samima.

Pretposljednji projekt “Noah”, iz 2014., možda je i najslabiji pokušaj Aronofskog, jer je ovdje odlučio predstaviti već ispričanu biblijsku priču, iako je očito da mu najbolje leže autorski filmovi načinjeni od njegovih izvornih ideja. Usprkos tome što donosi novu, mračniju, perspektivu poznate priče o Noinoj arci, stavljajući fokus na obiteljske probleme i dileme bespogovornog vjerovanja u Božju riječ, Aronofskom ovaj film zaista nije trebao, ali je bar ostalim filmašima dokazao da ta biblijska priča ne treba više adaptacija – ni humornih, ni pretjerano dramatičnih.

Horor s elementima groteske

Specifičan stil Aronofskog u jednakoj je mjeri u snimateljskim tehnikama kao i u prepoznatljivoj tematici, predstavljenoj uvijek s drugog gledišta. Tako se često koristi hektičnim scenama, brzim rezovima, krupnim planovima i detaljima, rabeći glazbu i zvučne efekte za dočaravanje napetosti, idile ili jednostavno svakodnevnog života. Također, montaža mu je zasigurno najjača strana, jer vješto odabire koje će se scene i slike gledatelju detaljno prikazati, a za koje će mu ipak trebati malo mašte i koncentracije kako bi shvatio (ili odlučio) što mu film želi reći. S druge strane, Aronofsky u gotovo svakom filmu tematizira koncept religije, bilo da se radi o judaizmu, kršćanstvu bilo o budizmu, nastojeći vjeru prikazati kao cilj ili sredstvo za boljitak ili nazadovanje cijelog čovječanstva, dok, naposljetku, već spomenutim apostrofiranjem psiholoških stanja likova na svaki svoj film uspijeva prenijeti depresivne, egoistične, paranoične i u krajnjem slučaju pojedince sposobne za samouništenje, stvarajući u gledatelju osjećaje gađenja i bijesa, ali čak i prihvaćanja te opravdavanja najiracionalnijih postupaka.

Posljednjim filmom, koji je tek prije desetak dana stigao u hrvatska kina, Aronofsky je stopio sve svoje najbolje ideje i vještine u impresivnu cjelinu – stvorivši izrazito eksperimentalan film, koji je unatoč umjetničkom predznaku došao do šire publike. Riječ je, naravno, o filmu “Majka!”, čiju popularnost lako može opravdati nagrađivana glumačka ekipa predvođena Jennifer Lawrence i Javierom Bardemom, a ništa manje važni nisu ni Ed Harris i Michelle Pfeiffer. Također, brojnu je publiku vjerojatno privukao i žanr filma, jer je često predstavljan kao horor ili psihološki triler, a najrealnije se može svrstati samo u eksperimentalni, umjetnički film s elementima napetosti i groteske. Upravo zbog toga je neobično da je uspio doći u komercijalnu uporabu, jer bez normalnog fabularnog tijeka i s mnogo neobjašnjivih postupaka redatelja i likova u običnog gledatelja u najmanju ruku izaziva samo čuđenje ili zbunjenost.

Transcendentalna priroda kinematografije

No ovaj film zahtijeva puno više od običnog gledanja, jer donosi neobjašnjive okolnosti poput onih iz “Procesa” Franza Kafke, suočavajući glavne likove s nepozvanim gostima koji se upleću u uhodanu svakodnevicu, remeteći mir i donoseći apsurdne probleme. Jennifer Lawrence u ulozi Majke tako kreira cijelu radnju, kroz međupovezanost s prostranom kućom koju restaurira, polako gubeći ljubav i afekciju nemarnog partnera (Javiera Bardema) te nastojeći održati red i mir u poljuljanoj svakodnevici. Nakon opuštenog početka film se počinje kretati velikom brzinom, očaravajući gledatelja hektičnim scenama, zahtijevajući koncentrirano gledanje koje samo uz otvoren um i bar djelomičnu semantičku analizu može postati smisleno. Naime, Aronofsky je cijeli planet Zemlju, cijeli svijet uspio ugurati u jednu kuću, gdje Majka očito predstavlja “majku prirodu”, kojoj pri suočavanju sa sebičnim čovječanstvom ne preostaje ništa drugo nego šokirano bježati i vrištati, gledajući ga kako se neobjašnjivo i agresivno uništava iznutra. Ovakvu ekološku tematiku izvrsni je redatelj ponovno vješto povezao s religijskim konceptima, pokazavši opasnosti idolopoklonstva i slijepog vjerovanja bez trunke kritičnosti. Stoga se Majka u tom ključu može predstaviti i kao Majka Božja, koju je On/Bog osudio na bezuvjetnu ljubav, gledajući ju kao puko, inspirativno sredstvo za održavanje mira.

Najvjerojatnije se mnogi neće složiti s genijalnošću “Majke!”, ali ovaj film zasigurno predstavlja nekakvu transcendentalnu prirodu kinematografije, jer donosi stare ideje iz nove perspektive, očarava impresivnim scenama i naposljetku zahtijeva otvoren um gledatelja kako bi se mogla ostvariti bezuvjetna komunikacija i mistična povezanost. No, ako ništa drugo, “Majka!“ se može shvatiti i kao izvrstan marketinški trik, jer je kao eksperimentalni projekt vrlo brzo i lako došla u komercijalnu uporabu – vješto zapakirana u “horor” i predvođena velikim glumačkim imenima, već je u prvom tjednu prikazivanja utrostručila uloženi kapital. Ostaje samo vidjeti kako će se Aronofsky u sljedećim projektima poigravati umom gledatelja, ali već sada je vrlo opravdano zaslužio status genijalca.

Marko MANDIĆ