Magazin
TATJANA DIVJAK, NAJPOZNATIJA HRVATSKA TRENERICA ŽIVOTA

Zajednica bez empatije ne može opstati! Posljednji je trenutak za promjenu našeg lošeg kolektivnog mentalnog sklopa!
Objavljeno 21. listopada, 2017.
O društvenim promjenama i strahu od njih, vraćanju pouzdanja u sebe i svoje mogućnosti...

Jeste li čuli za pojam life coach? Na hrvatskom bi to bilo - trener života, bolje trener življenja, a odnosi se između ostalog i na način kako upravljati karijerom (vlastitom) koja je, naravno, sastavi dio života, bar za one koji karijeru imaju, još više za one koji karijeru tek grade, na putu da uspiju u tom važnom segmentu svoga života.

Dakle, ako je odgovor na pitanje iz uvoda potvrdan, onda znate tko je i što radi Tatjana Divjak, a ako za termin life coach (a s tim u svezi i termin Life Coaching - trening umijeća življenja) niste čuli, sad je prigoda da upoznate spomenutu gospođu, najpoznatiju hrvatsku trenericu života. Tatjana Divjak radi kao coach (life & business coach), motivacijski govornik, predavač, trener mekih vještina, autor i storyteller. Napisala je četiri knjige iz područja osobnog rasta i razvoja: “Život nakon prekida veze”, “Male ideje za sretniji život”, “Kako ojačati samopouzdanje u 7 dana” i “Kako upravljati karijerom”. Divjak djeluje i kao poslovni savjetnik u području komunikacija te drži seminare i savjetuje tvrtke. Članica je European Coaching Institute, Europskog udruženja za trenere. Sve to, i još puno toga (tjedne kolumne, primjerice, o važnim društvenim pitanjima vrlo su čitane) možete pronaći na portalu www.tatjanadivjak.hr, a za ovu prigodu, na stranicama Magazina, donosimo ekskluzivni intervju s gđom Tatjanom Divjak.

U svojim redovitim kolumnama na svome portalu elaborirate niz intrigantnih tema, fenomena i svakodnevnih zbivanja. Gledajući ukupno stanje - kakvo je hrvatsko društvo danas, što nas najviše muči, kakvi problemi, jesmo li narod sklon sve gledati kroz mrak i beznađe ili ipak vidimo i svjetlo na kraju tunela, da tako kažem?

- Problemi s kojima smo suočeni, osobito u posljednjih deset godina (od kada se kriza počela uvlačiti u naš život i od tada čekamo kada ćemo doći do dna, a stalno tonemo dublje), ne rješavaju se. Inače, kada nešto funkcionira, kada daje rezultat, kažemo da je 'u redu'. Mađutim, vidimo da nešto kod nas nije u redu, jer mnoge stvari ne funkcioniraju, a i rezultatima, nakon više od 25 godina neovisnosti ili samostalnosti, ne možemo biti zadovoljni. Da ne bih skrenula u svakidašnju jadikovku, neću nabrajati što to nije u redu, već ću samo konstatirati da je za red potrebno uložiti neku energiju, trud, znanje, volju. Nered se - ako ništa ne poduzimamo ili je ono što poduzimamo nedostatno - povećava! Očito je da ne ulažemo dovoljno, ili bar ne na pravi način.

Uzmemo li bilo koji primjer, naići ćemo na isto. Poslodavci se žale na radnike, radnici na poslodavce. Isti ljudi, kada odu u 'uređenu zemlju', postaju najbolji radnici, uspješniji poduzetnici. Upitati sebe - na koji način JA pridonosim redu ili neredu i što JA mogu učiniti, pa onda i potražiti bolji način - bio bi dobar početak. Za sve. Oni koji odlaze čine nešto za sebe i to je sasvim razumljivo, no krajnje je vrijeme da počnemo činiti nešto i za druge!

Nedavno sam pogledala jedan video o temi sveprisutne pristojnosti u japanskom društvu koje osigurava 'uvažavanje drugih'. Njihova kultura jednostavno podrazumijeva da je važno s pažnjom i poštovanjem odnositi se prema drugima. Rezultat je, primjerice, da se svi drže pravila bez posebnih pisanih odredbi, a koja svima omogućavaju da nesmetano koriste javna dobra - čiste su ulice (jer nitko ne baca otpatke na cestu), odvija se nesmetano kretanje na javnim mjestima, svatko se brine da ne smeta drugome... Ističe se, u videoporuci, usluživanje drugih s osmijehom i naklonom, tako da se drugi osjećaju kao vrijedna ljudska bića. Čak je moguće i ostavljanje stvari (mobitela, torbi...) bez nadzora, ali i bez straha da će ih netko otuđiti. Ne zaključavaju bicikle, a nitko ih ne krade.

U nas ćete lako doživjeti da se biciklist kreće pješačkom stazom (ili u krivom smjeru na biciklističkoj stazi), udari vas, i kao da se ništa nije dogodilo, na vaše '... a isprika?', pokazuje vam srednji prst.

Sve u svemu, posljednji je trenutak za promjenu našeg kolektivnog mentalnog sklopa.

NAJMRAČNIJE JE PRIJE ZORE

U kolumni Društvene promjene i strah, od ožujka ove godine, pišete i o opsesiji apokalipsom. Odakle takva sklonost ljudi da vjeruju u kraj svijeta? Doduše, sve što se u svijetu događa (terorizam, nuklearna prijetnja, prirodne katastrofe...) daje im za pravo, a i mediji potenciraju dramatičnost svakog dana. Živimo li doista u posljednjim danima civilizacije kakvu poznajemo ili ćemo ipak opstati i kao civilizacija i kao ljudi?

- Kao ljudska bića imamo potrebu za kontrolom nad životom i želimo se pripremiti za ono što smatramo neizbježnim, ili kada svoju situaciju percipiramo ugrožavajućom. Pokušavamo se obraniti iracionalnim razmišljanjem u nadi da se nećemo morati suočiti s neizbježnim. To, naravno, ne daje rezultat jer nas iracionalno razmišljanje blokira ili nas tjera na iracionalna ponašanja. Negativnostima pridonosi i okolina (mediji, prijatelji, ponašanje i govor onih koji nas okružuju), pa strahovi i vjerovanje da nećemo uspjeti preživjeti postaju svakodnevnica. Ti su strahovi duboko ukorijenjeni u ljudskim bićima, ne samo zato što je jedino sigurno da ćemo jednog dana umrijeti već (čini se) i gore od toga, da ćemo - životariti.

Milijuni ljudi već žive najgoru moguću stvarnost, život im se raspao bez njihove (jasne) odgovornosti za to što se događa. Hoće li naša civilizacija izdržati novu krizu? Podjele na 'mi' i 'oni', lijevi i desni, dobri i loši, vjernici i nevjernici, kršćani i muslimani, religija i znanost... postale su stvarnost na svim razinama. Svijet se podijelio i dalje se dijeli. I to postaje najveći izazov. Ja ipak vjerujem da je to samo zato što je vrijeme 'ovakve' civilizacije na izmaku ('najmračnije je prije zore'), i da je vrijeme da se iz temelja promijeni paradigma - odnosno čitav niz pravila, pisanih i nepisanih, koje utječu na naše poimanje stvarnosti koja nas okružuje. Priželjkujem i nadam se promjeni nabolje i na mnogim razinama tu promjenu i doživljavam. Ne gubim vjeru u bolje sutra, a sama činim ono što mogu - mijenjam se(be) iznutra i utječem na svoju okolinu, svoje bližnje, svoje klijente, pa (ovakvim razgovorima i svojim tekstovima) i na širu okolinu!

ŽIVOT UVIJEK NAĐE PUT

Pišete također kako se stalno, voljeli mi to ili ne - nešto u našem životu mijenja, i zaključujete kako će budućnost biti drukčija, no gušti će ostati isti. Zaključak je da ste optimist, no kako uopće biti optimist u ova teška vremena? Nedostaje li nam više smijeha, optimizma...?

- Ja sam, istina je, nepopravljivi optimist, no i mene nerijetko zahvati kolektivna svijest isfrustriranih i bespomoćnih susjeda, prijatelja, javnosti o kojoj slušam i čitam u medijima. Ipak, ne želim odustati od svoje odgovornosti, ali i prava na život dostojan čovjeka. I uglavnom rješavam stvari. Dovodim ih u (svoj) red. Često podsjećam ljude u svom okruženju kako je važno napraviti nešto kada nisi zadovoljan, no svjesna sam i sama da je čovjek biće čopora i da na njega utječu i neke zakonitosti koje su psihološki toliko uvjetovane da im se, koliko god kao individua netko bio snažan, ponekad teško oduprijeti. Bespomoćnost nije samo stvar 'lošeg karaktera'. Ponekad se u tom vrtlogu želje da odustanemo nađemo zato što je prirodno da očajem ili buntom reagiramo na 'nezasluženu kaznu'. Tako smo skrojeni!

Pomaže nam da se sjetimo neke svoje situacije iz koje smo se bili izvukli nekim čudom! Iznimno je važno koristiti, a ako to još ne znate, naučite razviti osjećaj da problemi i prepreke nisu trajne, već privremene - iako ponekad traju (pre)dugo. Tehnika koja će vam u tome pomoći je način na koji objašnjavamo stvarnost s kojom smo suočeni. Na gubitak posla reći sebi: 'Ja sam nesposoban' ili reći sebi: 'Predugo sam čekao da riješim svoju situaciju, no za promjenu nikad nije kasno' ili: 'Nad prolivenim mlijekom ne valja plakati, da vidim što je ono što znam raditi, a ljudi sve više traže takve stručnjake', to su situacije, razmišljanja koja razlikuju pesimiste od optimista.

Možda nas nužda natjera da promijenimo način na koji gledamo na stvari, kad već nismo dovoljno svjesni i odlučni da svoj život promijenimo. Srećom, život uvijek nađe put!

NAUČENI OPTIMIZAM

Prema nekim istraživanjima, glavni problem mladih u Hrvatskoj je letargija i apatičnost. Zašto je, ako jest, tome tako?

- Kada sam doznala za pojam 'naučena bespomoćnost' čitajući knjigu američkog psihologa Martina Seligmana 'Naučeni optimizam', postalo mi je jasno zašto smo kao drušvo takvi kakvi jesmo. Pod tim se pojmom misli na stanja u kojima će se naći oni koji, ako ih izložimo ponovljenoj situaciji u kojoj što god učinili ne ostvaruju promjenu ugrožavajuće situacije, nakon nekog vremena odustaju od pokušaja da stvari mijenjaju. Čak i kada se situacija toliko izmijeni da je promjena jednostavna i laka, više ne pokušavaju, već prihvaćaju zlu kob.

Kada nekoga uporno izlažeš negativnom objašnjenu onoga što se događa, programiraš ga da bude bespomoćan. Imati osjećaj da možeš nešto učiniti, ili barem da možeš izdržati nedaću - jako je važno za uspješno suočavanje sa životnim teškoćama. Kada životne teškoće postanu naša svakodnevnica, a osobito ako smo im izloženi duže razdoblje i teškoće se samo pojačavaju, bez obzira na to što mi napravili, smanjuje se i naša tolerancija i sposobnost da strpljivošću izdržimo teška vremena. Dok god imamo osjećaj da nešto možemo poduzeti, spremni smo na preuzimanje odgovornosti, iako nam je već dosta svega - zadnjim atomom snage činimo preokret. No, ako nas tome nisu podučili, plodno smo tlo za gubitak povjerenja u život, za pesimizam i negativne misli. Ljude je potrebno podučiti tome kako biti optimistični. Preporučila bih i vašim čitateljima knjigu Martina Seligmana 'Naučeni optimizam', jer pruža konkretne vježbe za optimistično gledanje na život te odnose s djecom, partnerima i bližnjima.

Pišete i da je empatija - naš mehanizam za opstanak. Što bi to značilo, pojasnite malo šire takav vaš stav?

- Nije dovoljno samo osjećati ljubav prema sebi ili prema onima koji su nam dragi. Postoji nešto što nam je za život u zajednici jednako tako važno - znati kako se drugi osjeća. Empatija je upravo to - znanje o tome kako se osjeća netko drugi. Glavnu ulogu u tom procesu imamo mi kao ona/onaj koja/koji nešto osjeća, a tu je presudna naša sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja. Osjetljivost naše 'emocionalne antene' za primanje signala na nesvjesnoj razini čini nas prijemčivima, osjetljivima, prikladnima i sposobnima za život u zajednici. A zajednica bez empatije ne može opstati. Čini se da nam empatija - milosrđe, sućut, suosjećanje - sve više nedostaje u narcisoidnom društvu okrenutom brzom ispunjenju vlastitih potreba i želja.

U budizmu postoji predivan pojam - metta, koji možemo prevesti kao ljubaznost ili ljubavna dobrota, no on uključuje osjećaj koji dolazi kada svijet oko sebe gledamo kao dio sebe, a ne odvojenim od sebe. Što želim sebi, želim i drugima! Najbolje ćete rezultate na tom planu postići ako meditirate ili vizualizirate ljubaznost. Zatvorite oči i zamislite osobu prema kojoj ste osjetili zavist; gledajte je u oči s ljubavi i zamislite kako vam uzvraća pogledom ispunjenim odobravanjem. Podsjetite se na to koliko ste jedinstveni i sa zahvalnošću pomislite na sva svoja postignuća. Sjetite se i da je temelj mira osjećaj obilja, a ne oskudice. Iskreno ćete se veseliti svačijem uspjehu kao da je vaš.

Zamislite samo lijepu našu zemlju kada bismo s tim mentalnim sklopom umjesto 'hrvatskoj jala' pristupali svakodnevnim životnim situacijama! Postala bi (Pre)Lijepa Naša!

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
VRATIMO NADU
Imamo izbor, treba nam motivacija

Jesmo li društvo s premalo pouzdanja u sebe i svoje mogućnosti? Što nam o tome, kao motivacijski govornik, možete još reći?

- Gubitak kontrole nad životnim situacijama na duži rok kod ljudi izaziva baš to - gubitak pouzdanja u sebe, a onda i osjećaj bespomoćnosti, pa i beznađe. Podsjetiti ljude na to da imaju izbor (na primjer kako gledaju na čašu - napola punu ili praznu) - podijeliti s njima neka svoja životna iskustva ili im ispričati priče koje će im otovoriti umove i srca, moguće je i nadahnjujuće i za onoga koji je u stanju takvu priču autentično ispričati, jednako tako kao i za one koji te priče čuju. Osobno imam iskustvo i talent ispričati motivirajuću priču, a s obzirom na to da uživam u onomo što radim, rado držim motivacijske govore. U nas se, na žalost, neprestano sije negativna energija i strah te nam je zadaća ne samo biti pozitivni nego i zaraziti tom pozitivnošću svoju okolinu kako bismo u toj atmosferi p(re)okrenuli trendove u pozitivnom smjeru. Ja to s veseljem činim radeći posao koji volim.

VIŠE KOMUNIKACIJE
Dobre poduke nikad dosta

Djelujete i kao poslovni savjetnik u području komunikacija. U svezi s tim - kakva nam je općenito komunikacija, počevši od običnih ljudi preko poslovnog okruženja do politike i medija?

- Podučiti ljude učinkovitoj komunikaciji je moguće, no kod nas se to ne uči dovoljno unutar sustava redovnog obrazovanja. To je za mene dobra vijest, jer me tvrtke i pojedinci plaćaju nakon što su završili škole da ih tome podučim. Dovoljno je reći da imam jako puno posla, ali i dobrih rezultata. Na moju radost i na korist mojih klijenata (i šire).

Empatija - milosrđe, sućut, suosjećanje - sve nam više nedostaje u narcisoidnom društvu okrenutom brzom ispunjenju vlastitih potreba i želja...

Podjele na “mi” i “oni”, lijevi i desni, dobri i loši, vjernici i nevjernici, kršćani i muslimani, religija i znanost... postale su stvarnost na svim razinama.

Možda ste propustili...

DRUKČIJA HRVATSKA

S Dalićem u osvajanje Rusije

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina: Dužni smo pričati istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina: Dužni smo pričati istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra