Za početak - kako prepoznati lažnu vijest od vijesti koja je istinita, vjerodostojna? Dojam je da to nija laka zadaća, bar ne ona za običnog čovjeka koji koliko-toliko prati informativne emisije na našim televizijama, a pročita i poneki dnevni list...

- Lažne vijesti imaju više različitih oblika. Često su to stvari koje su jednostavno izmišljene, nikad se nisu dogodile. S druge strane, lažna vijest može biti i činjenično netočan izvještaj o nečemu što se doista zbilo, jer netočnost daje potpuno drugu dimenziju događaju. Ljudi ih teško prepoznaju jer većina samo površno prati medije i nema naviku provjeravati točnost informacija kod više različitih izvora. Danas kad i mainstream mediji teže senzacionalističkim naslovima i provokativnoj opremi teksta ni to više ne može biti kriterij za razlikovanje prave od lažne vijesti. Sve je manje i pravih sektorskih novinara, autoriteta za pojedina područja, a oglašivači su uspješno instalirali autocenzuru kao uobičajeno ponašanje u redakcijama. Izgleda da je iz više razloga, od kojih je dobar dio financijske prirode, šund odnio konačnu pobjedu, a ostalo su samo nijanse. Društvene mreže cijelu su stvar samo katalizirale i sad se poluinformacije i neistine šire brže nego ikad prije i sve ih je teže prepoznati.

U toj komunikacijskoj zbrci ljudi nerijetko padaju na efektnost plasirane vijesti, njezinu spektakularnost, a što vijest crnija to se više čita. Kako to komentirate?

- Negativnost se uvijek dobro prodavala, to je dio čovjekove prirode. Više volimo negativno od pozitivnoga i mediji to koriste. Ono što je danas drukčije u odnosu na vrijeme prije pedeset ili sto godina, jest to da ljudi žive brže i sve manje vremena troše na informiranje. Većina ne ide dalje od naslova, a sve više ljudi informira se putem društvenih mreža na kojima doista ima svega. Danas svatko s pametnim telefonom može biti izvor vijesti, ali nije nužno i vjerodostojan izvor.

Koliko je za širenje lažnih vijesti, naročito u 21. stoljeću, krivo digitalno doba, globalna umreženost svijeta?

- Lažne vijesti danas su veliki izvor kontroverze i predmet uzavrele društvenopolitičke rasprave, a rekao bih da su ih u prvi plan izbacili politički fenomeni poput Brexita i Trumpa. Iako, realno, ako uzmemo u obzir sve što se sad pomodarski naziva lažnom viješću, toga je bilo oduvijek. Koristile su se u raznim situacijama od najranijih dana, u pravilu u politici i biznisu. Mi često volimo zaboravljati kako su i mediji, i politika, i biznis nekad bili prljaviji nego u ovom našem vremenu. U posljednjih se stotinjak godina ipak razvio neki kodeks ponašanja, nekakva društvena odgovornost. Danas u određenom smislu ponovno idemo unatrag i sve je opet podređeno isključivo interesima pojedinaca ili nekih grupacija. Do toga smo došli tako što su ljudi na Zapadu slobodu i demokraciju počeli shvaćati zdravo za gotovo i sve su manje osobno investirani. Predobro im je i gledaju svoja posla, a javne stvari percipiraju jako površno. Internet je pak sjajna platforma za plasman kratkih, brzih i netočnih informacija, a danas ga za informiranje koristi rekordan broj ljudi, i svakako je pridonio širenju lažnih vijesti.

Može li se reći da danas istina nikoga ne zanima (ili malo koga), da se sve svodi na dojam?

- Moje je mišljenje da je to uvijek bilo tako. Izuzmemo li neke znanstvene činjenice koje se vrednuje i propituje na sasvim drugi način unutar akademske zajednice i Istinu s velikim “I” kao vjersku dogmu, veliko je pitanje što je to uopće istina. Svaku društvenu pojavu može se shvatiti i interpretirati na različite načine. Postoje neke gole činjenice, ali medijski izvještaji grade priču oko njih i ona je uvijek odraz novinarova karaktera, sustava vrijednosti, znanja, položaja unutar redakcije itd. Tako da bih rekao da je dojam uvijek bio važniji od istine, ali je ipak važno da bude stvoren na temelju nekih činjenica. Različiti će ljudi o istim događajima imati različito mišljenje, ali bi ga trebali formirati na temelju onoga što se doista dogodilo i načina kako se dogodilo, a ne na temelju potpunih dezinformacija.

Gdje je više fake newsa, u mainstream medijima, ili u neovisnih portala, onih izvan srednjostrujaške, korporativne medijske matice?

- Ako lažne vijesti svedemo samo na potpune neistine i izmišljotine, onda ih definitivno ima više na “neovisnim” portalima. Neovisnim pod navodnike, jer su tek rijetki doista neovisni, a ostali su tvornica spinova pod potpunom kontrolom. U Hrvatskoj ih u pravilu kontrolira politika. Mainstream mediji skloni su rastezanju određenih činjenica i subjektivnim interpretacijama, ali puno rjeđe plasiraju neistine i čiste klevete. Problem hrvatskog mainstreama je to što je previše otvoren za spinove političara koje općenito sve manje propituje. Postoji jedna autocenzura čiji su nositelj često urednici od kojih se mnogi ne žele nikome zamjeriti. Ni menadžmentu, ni politici, ni oglašivačima. Pa se često pušta sve i onda na istu temu imate nekoliko spinova iz različitih tabora. Prosječni čitatelj tu teško može razaznati što je istina, ali je svjestan da dobar dio toga nije, pa razina povjerenja u mainstream medije u Hrvatskoj pada iz dana u dan.

Populizam i lažne vijesti, ima li tu razlike, ili su fenomeni slični?

- Ako populizam promatramo iz perspektive političkih poruka, onda lažne vijesti stvaraju povoljan okoliš za populizam. Šansa da populizam padne na plodno tlo veća je kod birača koji konzumiraju vijesti iz neprovjerenih i sumnjivih izvora. Što kredibilitet medija u Hrvatskoj bude niži, to će više rasti protestne opcije. U tomu dakako presudnu ulogu ipak igraju mainstream političke opcije čiji je kredibilitet na iznimno niskim granama, ali ne treba zanemariti ni doprinos medija koji su uvijek imali i jednu odgojno-obrazovnu ulogu.

Kako se boriti protiv lažnih vijesti? Kako reagirati i dezinformacije demantirati i znati kome taj demanti uputiti?

- U državi u kojoj nema vladavine prava, a sudovi su prilično neučinkoviti, to je veliki izazov. Da imamo učinkovitije pravosuđe i bolje zakone u ovom području, stvar bi se rješavala na sudu, a dobar dio manjih medija ne bi financijski podnio više od nekoliko izgubljenih parnica. To bi bio dobar filter, ali to nećemo tako brzo dočekati. Danas svatko može imati svoj medij i klevetati koga želi. Za većinu njih teško se sazna tko je vlasnik, ili autor tekstova. Kad tomu dodate društvene mreže, jasno je da živimo u jednom komunikacijskom košmaru. Bolje obrazovanje čitateljstva, kvalitetniji zakoni i njihova provedba i vraćanje ugleda mainstream medija jedino su rješenje, ali za to treba vremena.(D.J.)

Mate Mijić, komunikacijski konzultant, hrvatski i europski konzervativac i društveno-politički analitičar