Vezani članci
TEMA TJEDNA: STVARANJE I ŠIRENJE LAŽNIH VIJESTI (I.)
USPOREDNI INTERVJU
Kako običnom čovjeku, koji koliko-toliko prati informativne emisije na našim televizijama, a pročita i poneki dnevni list, pojasniti kako prepoznati lažnu vijest, što je ona, a što prava, vjerodostojna informacija?
- Da bi čovjek, pa i onaj 'obični' korisnik medija, mogao prepoznati lažne vijesti, morao bi biti bar donekle medijski pismen. Ja bih volio da smo medijski pismenija nacija, pa nam razlučivanje lažnih od istinitih informacija ne bi bio tako veliki problem kao što je to danas. Mnogi su mediji i sami dali jako dobre smjernice za prepoznavanje lažnih vijesti, kako i sami ne bismo postali dio toga 'začaranoga kruga' širitelja lažnih i neprovjerenih informacija, što nam se često događa. Posebno nama koji koristimo društvene mreže i površno čitamo ono što nam šalju naši 'prijatelji', pa to prosljeđujemo ili dijelimo i drugima. Lažne vijesti ponekad, nažalost, prenosimo i svojoj rodbini, prijateljima i znancima, suradnicima i kolegama na poslu i to elektroničke pošte i na druge načine. Na taj smo način zapravo u pitanje doveli i svoju vjerodostojnost jer nismo provjerili što smo prenijeli dalje, pa je uputno ubuduće povesti računa o nekim smjernicama koje nam mogu poslužiti kao svojevrsni vodič za pravilno ponašanje s medijskim sadržajima. Svima bih preporučio da pročitaju što su napisale Lana Ciboci i Leali Osmančević iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu na službenom portalu toga Društva (www.dkmk.hr). Kako pišu, trebali bismo si postaviti ova pitanja: Znamo li tko je kreirao medijski sadržaj ili informaciju? Tko je ciljana publika? Tko je platio za stvaranje tog sadržaja, odnosno tko je plaćen ako 'kliknemo' na taj medijski sadržaj ili informaciju? Komu bi taj sadržaj ili informacija mogli koristiti ili štetiti? Što je izostavljeno iz tog sadržaja ili informacije, a moglo bi biti važno? I na kraju: jesu li taj medijski sadržaj ili informacija vjerodostojni (i zbog čega tako mislite)?
Ako odgovorimo na ova pitanja, jesmo li se “obranili” od lažnih vijesti?
- To su jednostavna pitanja i na njih nije teško odgovoriti, ali uz njih idu i određene smjernice koje nam pojašnjavaju već spomenute znanstvenice. Na prvome mjestu svima nama poručuju: Proučite domenu i izgled stranice. Prave medijske organizacije imaju vlastitu domenu. Ponekad lažne stranice izgledaju kao i prave, ali domena je drukčija. Pripazite na stranice koje završavaju na 'com.co' ili 'lo' (primjerice Newslo). Pripazite i na stranice koje sadrže riječi 'wordpress' i 'blogger', jer je u tom slučaju riječ o osobnom blogu i stavu pojedinca, a ne medijske organizacije, tj. neke ustanove, nakladnika, izdavačke kuće. Na drugome nam mjestu poručuju: Proučite impressum, tj. proučite informacije o vlasnicima, uredništvu, novinarima. Ako je riječ o pravom mediju, te ćete informacije moći pronaći i na drugim mjestima. Proučite uvjete korištenja, u njima može biti naglašeno o kakvoj se stranici radi. Na trećem mjestu je preporuka da vodimo računa o izvještavanju drugih medija o tom događaju. Ako je riječ o istinitom sadržaju, navedeni će događaj ili informaciju prenijeti i drugi mediji. Ako se ona u njima ne pojavi - sumnjajte u njezinu vjerodostojnost! Potom, povedite računa o poštovanju temeljnih novinarskih pravila. Provjerite jesu li prilozi potpisani - postoje li potpisi autora teksta i fotografije, kao i vjerodostojni izvori. 'Brojne gramatičke pogreške, riječi pisane velikim slovima, senzacionalističke fotografije i naslovi koji ne odgovaraju samom tekstu mogu biti pokazatelj lažnih vijesti. Proučite vrijeme objave i samog događaja', kažu Ciboci i Osmančević, pa potom odmah upozoravaju: 'Pripazite na fotografije i snimke. Potražite fotografiju preko neke tražilice kako biste vidjeli hoće li se ona još negdje pojaviti. Veže li se fotografija uz različite teme - vjerojatno nije pouzdana. Jednako tako, da biste otkrili je li neka vijest lažna, trebate provjeriti izvor, tj. proučiti osobe na koje se autor teksta poziva (je li riječ o pouzdanim izvorima?), proučiti istraživanja na koja se autor poziva (upućuje li tekst na samo istraživanja - proučite ga, prenose li se točne informacije?). Ako izvori u tekstu potpuno izostanu - upitna je vjerodostojnost teksta. Tekst bez izvora ili s neimenovanim izvorom također treba izazvati sumnju u njegovu istinitost i vjerodostojnost. Na kraju, publika ne bi trebala zanemariti ni komentare na portalima i društvenim mrežama... Proučite komentare drugih čitatelja. Među njima može biti i onih koji će upozoriti na istinitost navedene vijesti, čak možda i ponuditi stranice na kojima je moguće pronaći točne informacije. No, s komentarima uvijek treba biti oprezan', zaključuju Ciboci i Osmančević.
KRIVA I PUBLIKA
Dojam ja da se u toj komunikacijskoj zbrci ljudi teško snalaze, pa padaju na efektnost plasirane vijesti, njezinu spektakularnost, nerijetko prema “modelu” što crnje i loše to bolje i čitanje. Kako sve to komentirate?
- Istina je to što kažete. A da pojasnim, poslužit ću se jednim stvarnim primjerom u kojemu ponajprije nisu 'nevini' mediji, ali ni publika. U Hrvatskoj se nedavno dogodio jedan tragičan događaj. Jedan je branitelj na jednome otoku ubio jednoga liječnika. No, mediji nisu stali na takvome umjerenom izvještavanju, bez iznošenja nepotrebnih i neprihvatljivih detalja toga tragičnoga događaja. Dapače, mediji u Hrvatskoj, a mnogi od njih iz sata u sat - da ne kažem iz minute u minutu - svojoj su publici 'dostavljali' nove detalje vezane uz ubojstvo, kasnije i uz samoubojstvo. Bilo je tu detalja iz privatnoga života žrtve, bilo je tu detalja - čak i poruka na Viberu - počinitelja, tj. ubojice koji je na kraju počinio samoubojstvo. To je klasičan primjer senzacionalizma i dakako kršenja etičkih načela profesije. Takvo postupanje pojedinih medija neprihvatljivo je i etički pogrešno jer objavljivanjem mnogih privatnih detalja nisu pridonijeli informativnosti svojih izvještaja, nego su čak i vrijeđali dostojanstvo osoba uključenih u ovaj tragični čin. Jedno je o ubojstvu, o ubojici i žrtvi izvijestiti na uravnotežen i primjeren način, a drugo je od takvoga događaja napraviti nemoralnu senzaciju, uključujući i one koji su preživjeli i koji će se cijeli život morati nositi s posljedicama svoje životne tragedije.
Zašto mediji djeluju tako, je li sve biznis?
- Zato što računaju na našu ljudsku slabost i na našu oslabljenu etičnost. Naime, kada načelno govorimo o našim, ljudskim postupcima, onda na prvome mjestu moram reći da ni jedna zrela osoba, kao što ističe Luka Brajnović, ne smije učiniti ništa što je protivno osobnom moralu i društvenoj etici. Isto tako, u tom kontekstu nijedan čovjek nikada ne bi trebao činiti određena djela nepromišljeno, ne spoznavši zbog čega nešto radi, a pogotovo ne kada je riječ o profesionalcu, ma koliko njegova profesija zahtijevala brze odluke, kao što je to riječ o novinaru - novinarima i novinarskom izvještavanju. Ali i publika je odgovorna za medijske sadržaje, slično kao i kod prenošenja lažnih vijesti. Naime, mnogo je čitatelja koji pogledaju samo trenutačni naslov, a uopće ne otvaraju i ne pročitaju članak, ali pročitaju senzacionalistički naslov, što je potpuno pogrešno. Oni koji objavljuju senzacionalističke, kao i lažne vijesti ponekad koriste tu našu sklonost i površnost, te se u vijesti može naći puno lažnih informacija koje predstavljaju kao točne i istinite. U nekim drugim slučajevima vrlo ćete lako uočiti da sam sadržaj vijesti gotovo da nema ništa ili nema apsolutno ništa s onim što je istaknuto u naslovu.
LJUDSKA POHLEPA
Gdje su začetci fenomena lažnih vijesti i kako se on globalno proširio svijetom posljednjih godina? Koliko je za širenje lažnih vijesti krivo digitalno doba, globalna umreženost svijeta?
- Nije krivo digitalno doba, nego čovjek. Svi su mediji, pa i ovi novi, digitalni, neutralni. Čovjek je taj koji može zloupotrijebiti ono što mu je dano kao dar, a to su u ovome slučaju mediji, ali i s njima povezana sloboda. Tu slobodu u demokratskim društvima možemo potpuno živjeti kao svoje najvrjednije prirodno pravo. No, etika i profesionalna deontologija - kao dio društvenoga morala - ograničavaju tu slobodu i pozivaju nas, dapače - obvezuju nas na odgovornost. Posebno novinare, koji bi morali voditi računa o činjenici da ta sloboda pretpostavlja razum kao svoj temelj. Ona nije iracionalna, već na razumu i razumnim razlozima utemeljena moć. No, činjenica je da se u digitalno doba i u doba izuzetne globalne umreženosti bogatijega dijela svijeta ta sloboda češće zloupotrebljava.
Može li se reći da danas istina nikoga ne zanima (ili malokoga), da se sve svodi na dojam? Gdje je više fake newsa, u mainstream medijima ili u neovisnih portala, onih izvan srednjestrujaške, korporativne medijske matice?
- Najviše lažnih vijesti, prema mom sudu, ima tamo gdje je ljudska pohlepa najveća, bez obzira ne to o kojem se mediju ili 'kanalu' radilo. A ta pohlepa i sebičnost ne odnosi se u današnjem svijetu samo na želju da se stekne materijalna dobra ili bogatstvo nego i da se ovlada ljudima, da im se nametnu stavovi, a kada im se nametnu stavovi, onda ti ljudi žive u iluziji da nešto znaju i da su na tragu istine ili su čak uvjereni da posjeduju istinu, a zapravo žive - i svoj život organiziraju - oko tuđih laži. Konkretno, tamo gdje je ideologija najjača i tamo gdje opće dobro nije na prvome mjestu, tamo ima i najviše lažnih vijesti. Ako razmišljamo na taj način, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da nije potrebno izdvajati ni jedan medij, nego da trebamo voditi računa da je većina medija u trajnoj opasnosti i pod prijetnjom da i sama podlegne ideološkom načinu razmišljanja i prezentiranja stvarnosti.
VIŠE PISMENOSTI
Kako se boriti protiv lažnih vijesti? Kako reagirati i dezinformacije demantirati i znati komu taj demanti uputiti?
- Medijskom pismenošću. To je moj najkraći odgovor. A rekao bih da se moramo suočiti s činjenicom da smo većinom medijski nepismena nacija i da nam je svima, bez obzira ne to smatramo li se 'običnim čovjekom' ili ne, potrebno medijsko opismenjivanje. S američkom znanstvenicom Renee Hobbs pitat ću sebe, vas, a i vaše čitatelje dok čitaju ovaj tekst: Jesmo li mi i je li općenito javnost koja nije medijski pismena kadra razumjeti medijske sadržaje koje konzumira? Zar nije istina da onaj tko zna ili poznaje načine funkcioniranja medija ipak lakše donosi odluke o tome koje će medije pratiti, a koje neće? Jer, čini se da danas publika donosi loše odluke. Možda na ovome mjestu nije pogrešno spomenuti da je to vidljivo upravo po nakladama tabloida, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Publika upravo zato što je medijski nepismena ne zna reagirati na dezinformacije, ne zna komu uputiti demanti. Medijski nepismena publika, kaže Hobbs, birat će loše umjesto kvalitetnih sadržaja, birat će 'fast food' umjesto nutricionistički kvalitetne 'hrane', tj. dobrih medijskih sadržaja. Medijski nepismena publika koja i ne razumije vrijednost svojih izbora, ne zna ni da koristi različitim interesima, otvara se i prenosi stereotipe i laži, jer se medijski nepismene građane može varati i obmanjivati te ih se lako može voditi kao ovce. Pravi i najjači lijek protiv nepismenosti je medijski odgoj i obrazovanje, i to svih slojeva društva. Djecu moramo učiti još od vrtićke dobi. Još u vrtićima djecu bismo, primjerice, trebali učiti da su fotografije konstruirane, da one nisu stvarne i da samo predstavljaju stvarnost. Isto to vrijedi za ostale medije: oni nisu stvarnost, nego konstrukcije stvarnosti, te ih je stoga potrebno demitologizirati. Dobra je to 'domaća zadaća' i za svakoga od nas, kako za one koji medije prate i čitaju, tako i za one koji medije stvaraju - za razna uredništva, jer su upravo oni 'adresa' na koju se šalje demanti neke netočne, neistinite, pa i zlonamjerne i zlobne vijesti.(D.J.)
Dr. sc. Danijel Labaš, izvanredni profesor na Odsjeku za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
KREŠIMIR KROLO
STRAH JE MARKETINŠKI ISPLATIVIJI
Kako sociologija, sociološka struka, gleda na fenomen lažnih vijesti, usto i tzv. alternativnih činjenica, kojih su mediji puni posljednjih godina?
- Sociologija na ove izazove i probleme nastoji odgovoriti analizirajući strukturu i procese proizvodnje 'lažnih vijesti', ali i načine na koje publika reagira u interakciji s takvim sustavom. Prvo što se može uočiti jest kako su promjene u tehnologiji i medijima stvorile pretpostavke veće demokratizacije sadržaja, ali istovremeno i njegovu amaterizaciju, što u biti znači manje regulacijskih procesa koji bi odvajali 'žito od kukolja'. U takvom sustavu došlo je do stvaranja znaka jednakosti između vijesti i informacija koja se proizvode prema strukovnim načelima i unutar profesionalnih kodova te vijesti i informacija koje su lišene takvih standarda. Problem je to veći jer se svaka pogreška ili propust profesionalnog novinarstva uzimaju kao argument o proizvodu iste (ili čak niže) vrijednosti od onoga što nastaje kada ne postoji sustav koji nadzire kontrolu proizvodnje i plasiranja informacija.
MANJE DOBRO, VIŠE LOŠE
Druga pretpostavka širenja lažnih vijesti vezana je uz potrošačku kulturu i individualiziranost pristupa informiranju. Suvremeni medijsko-tehnološki sustav orijentiran je prema autonomiji i željama krajnjeg korisnika, a često ta autonomija i želje nisu proizvod racionalnih, već emocionalnih odluka. Na taj se način stvara struktura u kojoj korisnik odlučuje kakvim će informacijama i kakvim vrijednosnim sustavima biti izložen, a što prema nekim teoretičarima dovodi do stvaranja tzv. filter bubbles, ili informacijsko-ideoloških staklenih zvona. U takvom kontekstu krajnji se korisnik rijetko susreće s informacijama koje dovode u pitanje tvrdnje ili 'alternativne činjenice' koje se nalaze u 'lažnim vijestima', ali općenito sa stavovima i argumentima neistomišljenika.
Treća pretpostavka vezana je uz nešto što jedan dio teoretičara naziva 'algoritamskim kapitalizmom', odnosno činjenicom da se 'rudarenjem podataka' (data mining) koji nastaju aktivnostima korisnika na internetu, odnosno analiziranjem obrazaca ponašanja i potreba, kreiraju informacije i vijesti koje su skrojene tako da rezoniraju s tipovima medijskih korisnika i njihovim vrijednostima. Zahvaljujući spomenutom medijsko-tehnološkom sustavu, skup takvih informacija onda može znatno jednostavnije i preciznije pronaći put do svoje publike, i to u količini i intezitetu koji do ove informacijske transformacije ili revolucije prije nije bio moguć. Dakle, svi ovi elementi tvore temelj strukture prema kojoj se stvaraju i održavaju lažne vijesti i alternativne činjenice, no to je samo dio priče. Ostatak obrazloženja treba tražiti svakako u političkim, kulturološkim i ekonomskim procesima koji su također važan resurs kreiranja ovog informacijskog momentuma o kojem govorimo.
Koliko smo kao društvo, napose civilizacija, u tom pogledu degenerirali, ili napredovali, ali u negativnom smislu?
- Nezgodno je govoriti u apsolutnim kategorijama, to više što, iako postoji velik broj negativnih primjera koji su vezani uz način proizvodnje, distribucije i konzumacije vijesti i informacija danas, postoji i cijeli niz pozitivnih primjera, odnosno primjera gdje je upravo ovakav tehnološko-medijski momentum osigurao različtim ugnjetavanim skupinama ili manjinama da pronađu i artikuliraju svoj glas i da zahvaljujući istom tom sustavu pokrenu različite oblike društvenih i političkih akcija (od arapskog proljeća, prosvjeda protiv globalnog financijskog sustava ili prosvjeda protiv policijskog nasilja nad crnačkom manjinom u Americi i sl.). Najveći problem nije sama tehnologija po sebi, već načini njezine primjene i potencijali manipulacije i eksploatacije. Različiti zakonodavni i regulativni okviri mogu pomoći u sprječavanju širenja i govora mržnje, fabriciranih vijesti te alternativnih činjenica.
Kako se boriti, da tako kažemo, protiv medijskih laži i dezinformacija?
- Dakle, osim regulacijskog okvira koji bi sankcionirao zlouporabu medijsko-tehnološkog sustava, drugi način borbe nalazi se u obrazovanju, odnosno u razvoju medijske pismenosti. Kroz dobro razvijen program krajnje korisnike se može, umjesto pasivnih promatrača ili potrošača, učiti kako da budu odgovorni i aktivni građani i građanke.
Problem je, međutim, u tome što su ovakvi programi uglavnom rezervirani za školski sustav, a i oni se moraju nositi s izazovima prilagodbe brzim izmjenama tehnološko-medijske strukture, što često nije jednostavno zbog inertnosti obrazovnog sustava.
Valjalo bi otvoriti prostor udrugama i inicijativama koje su se specijalizirale za takvu vrstu djelatnosti da što više imaju interakcije i s ljudima koji više nisu u obrazovnom procesu, organizirati radionice i seminare, a isto tako putem javnih medija inzistirati na sadržajima koji će poticati kritičko mišljenje i građansku svijest. To je jedan od načina da se smanji šteta koja nastaje ako velika količina neprofesionalnog medijskog sadržaja nekritički ulazi u javni prostor i možda jedini način da prosječni konzument medijskog sustava stekne vještine kojima će moći preciznije razlučiti kvalitetnu od nekvalitetne informacije.
Dojam ja da se u toj komunikacijskoj zbrci ljudi teško snalaze, pa padaju na efektnost plasirane vijesti, njezinu spektakularnost, nerijetko prema “modelu” što crnje i loše to bolje i čitanje. Kako sve to komentirate? Kakvo je stanje u RH? Može li se reći da Hrvatska ne zaostaje za zapadnim medijima kad je riječ o stvaranju i širenju fake news, lažnih vijesti?
- Sustav je takav da je važnost brzine objave preuzela primat nad njegovim sadržajem i kvalitetom. U komercijaliziranom medijskom sustavu količina i opseg pročitane informacije znatno su važniji od njezine sadržajne vrijednosti. Osim pogrešaka ili brzopletih informacija, pogotovo u iznimnim i kriznim situacijama, marketinški je profitabilnije inzistirati na vijestima koje pobuđuju snažne emocije, primjerice strah. Zato se stvara dojam kako je struktura vijesti u hrvatskom medijskom polju, ali i šire, svedena na izmjenu velike količine 'mračnog senzacionalizma' (smrt, nasilje i katastrofe), a koji se onda kompenziraju sadržajima iz života poznatih ličnosti ili prilozima o kućnim ljubimcima. No, nažalost, nije samo riječ o dojmu, jer pozamašna količina empirije upozorava na smanjenje priloga istraživačkog novinarstva, javnih polemika i sučeljavanja, analitičkih priloga i rasprava, a sve veći rast ovih drugih sadržaja koje sam spomenuo.
KOMBINACIJA SADRŽAJA
Možemo li u sadašnjem stanju ipak očekivati pomake u kvaliteti informacijskih sadržaja?
- Inzistiranje na profesionalnim standardima, bez obzira na to je li riječ o privatnom ili javnom mediju, prioritet je broj jedan. Međutim, ako je tržište homogeno i malo, nerealno je očekivati da će vlasnici ući u rizik kvalitetnije strukture informacijskog sadržaja, posebice ako se takav sadržaj odbija ili ne prepoznaje od krajnjih korisnika ili oglašivača. Subvencioniranje istraživačkog novinarstva i medija koji tematiziraju zaštitu i promociju ljudskih prava mora biti prioritet svake moderne države koja drži do standarda zapadne liberalne demokracije.(D.J.)
Dr. sc. Krešimir Krolo, sociolog, docent na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru
ZLATKO MILIŠA
NA NEISTINI SE DANAS VRLO DOBRO ZARAĐUJE
Teoretičari komunikacija ističu da je društvena moć koncentrirana u rukama onih koji kontroliraju informacije. Medijski manipulatori konzumente medija tretiraju kao "zbunjeno stado" pasivnih promatrača.
Indoktrinirajući mediji prenose vijesti koje nisu važne građanima nego vlastima. Sve je više plagijata u medijima, podmićivanja novinara i sukoba interesa, prikrivanja pravih informacija i dezinformiranja javnosti, povreda privatnosti, kreiranja događaja, vijesti i izvješća prema diktatu urednika i/ili vlasnika medija. Ovdje vrijedi zabilježiti aktualnu misao Marka Twaina na primjeru SAD-a: "Ako ne čitaš novine neinformiran si, ako ih čitaš dezinformiran si". Naime, na posljednjim američkim izborima 2016., plasirane su dvije dezinformacije - kako je agent američkog FBI-a, istražujući slučaj elektroničke pošte Hillary Clinton, pronađen ubijen, i duga da papa Franjo podržava Trumpa. Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) od 2013. namjerno (s tridesetak suradnika) obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: "Na lažima se dobro zarađuje!".
Medijske informacije ne moraju biti činjenice. Primjerice, prije nekog vremena pojavila se informacija o tome kako farmaceutski div Glaxosmithline planira obustaviti istraživanje i razvoj analgetika i antidepresiva te smanjiti broj zaposlenih i zatvoriti laboratorije u EU i Kanadi. Medijski manipulatori računaju na brigu ljudi o zdravlju pa stvaraju paniku. Jesmo li u takvoj medijskoj igri s lijekovima prepoznali što su informacije, a što činjenice, ili zapamtili da neće biti problema s antidepresivima i analgeticima, zanemarujući kako će ljudi ostati bez posla?
U ožujku 2015. teroristička organizacija ISIL u Jemenu je ubila 137 nedužnih osoba. Mjesec dana poslije toga u Keniji je teroristička organizacija Al Šababa iz Somalije, ubila 147 studenata. Ta su zvjerstva bila tek rijetke agencijske vijesti. U društvenom, posebice političkom ozračju, stvara se ciljana konfuzija kada se optužuju posljedice izolacionista - nacionalista, tj. kada se medijski jednostrano tretiraju opasnima secesionistički pokreti. O tome sam pisao na primjeru Katalonije (u svojoj zadnjoj kolumni) na portalu HKV-a. Provociram konstatacijom da se suvremeni unionisti transformiraju u nove ideologe jednoumlja (neo)separatiste - "nadnacionaliste"! Nova vrsta separatizma dolazi u režiji EU birokrata demoliranjem nacionalnih država da bi projekt EU-a opstao. Oni koji su u Škotskoj na referendumu 18. rujna 2014. bili za odvajanje od Velike Britanije medijski su nazivani separatistima ili nacionalistima. Međutim, veliki dio (istih) unionista ili federalista, koji su se protivili nacionalistima i njihovim željama za izlaskom Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva, zalagao se za izlazak iz EU-a. Nakon što su režimski mediji danima plašili vijestima prema kojima "pobjeda fašistoidnih desničara diljem Europe prijeti Europskoj uniji", sada je razvidno demontiranje stratega EU ropstva (od lijevih i desnih).
S tabloidizacijom medija, zabavni i/ili manipulativni sadržaji nadvladali su obrazovne i informativne. Perfidnim medijskim manipulacijama njihovi konzumenti postaju žrtve senzacionalizma. Zakoni i kodeksi kažu jedno, a u tabloidiziranim medijima vladaju vijesti pune "žutila" bez kriterija selekcije, s prikrivenim oglašavanjem, plagijatima i krađama vijesti, lažnim intervjuima, manipulacije s izvorima, jednostranostima u prikazu događaja, etiketiranje "druge strane"... Sve to, umjesto da mediji djeluju u službi promicanja istine, pravde, mira i suživota. Postoji evidentna razlika između medijske slike stvarnosti i one koja se prešućuje. Opažamo sve manje medijskih sadržaja na temu mira, suživota, odvažnosti, upornosti, napretka, radnih postignuća, ideala, povratku mladih iz inozemstva, gospodarskom oporavku i vedrijih strana života, a sve se više govori o negativnim vibracijama, nasilju, izoliranosti, ravnodušju, spletkarenju, beznađu, strahovima...
Medijski manipulatori kažu da je samo loša vijest najgledanija, ili prodaje novine. Naravno, kad smo ih "navukli" na skandale, stradanja... Jednom me pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: "Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala". Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju, "žutilu i crnilu". Pitala me što imam komentirati na tu činjenicu? Odgovorio sam kratko: "Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu: Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a Vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!".
Ne smijemo dopustiti da tamne medijske slike navuku tamne oblake na živote, posebice djece i mladih. Ne čudi da je Pierre Bourdieu, istaknuti francuski sociolog, više puta ustvrdio kako novinari rade (kao nikada ranije) pod pritiskom vlasnika medija i tako provode simboličko nasilje. Za njega kvalitetan novinar jest onaj novinar koji budi "uspavanu savjest" građana. Drži da novinar, kao i svaki intelektualac, mora biti angažiran u davanju doprinosa "javnom zdravlju nacije". Ovome se nema što dodati.
Prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Filozofski fakultet, Sveučilište Josipa Jurja Srossmayera Osijek.
SOA UPOZORAVA
Želi se utjecati na stabilnost institucija RH
U Republici Hrvatskoj tijekom 2016. godine detektirano je najmanje sedam pokušaja kibernetičkih napada na zaštićene informacijske i komunikacijske sustave državnih tijela - navodi se u godišnjem izvještaju SOA-e od rujna ove godine.
Pojedine države, pojašnjeno je, kao dio ofenzivnog obavještajnog rada, prikupljaju podatke o drugim državama provaljivanjem u njihove zaštićene informacijske i komunikacijske sustave kako bi dobili što više podataka o procesima donošenja odluka u tim državama. Posebno je zanimljiv dio u kojem se navodi kako je “strano obavještajno djelovanje usmjereno i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. lažnih vijesti u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske”. U izvještaju stoji još i ovo: “Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj. U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva”, navodi SOA.
Što se pak Facebooka tiče, koji je platforma koja često prenosi laži, ali je isto tako i mjesto na kojemu se teško može sakriti istina, šef Facebooka Mark Zuckerberg nakon brojnih kritika iznio je plan za borbu protiv lažnih vijesti na toj društvenoj mreži. “Ozbiljno doživljavamo dezinformacije, iako ja na Facebooku 99 posto sadržaja autentično. Dugo radimo na ovom problemu i tu odgovornost shvaćamo ozbiljno”, napisao je Zuckerberg, dodajući da su problemi tehnički i filozofski kompleksni. Zuckerberg je poručio da će se protiv dezinformacija između ostalog boriti jačom detekcijom, lakšim prijavama lažnjaka, ovjerom trećih strana i upozorenjima. “Neke od ovih ideja će dobro djelovati, neke neće. Ali želim da znate da smo ovo uvijek shvaćali ozbiljno, shvaćamo koliko je važan ovaj problem u našoj zajednici i predani smo da to napravimo kako treba”, zaključio je Zuckerberg.
Eto, bar nas naša SOA i američki Facebook znaju kako utješiti da ne nasjedamo na “trend” lažnih vijesti oliti fake newsa.(D.J.)