TvObzor
NJEMAČKA EKSPERIMENTALNA SCENA IZVRŠILA JE GOLEM UTJECAJ

Krautrock
Objavljeno 20. listopada, 2017.

Odlazak na onaj svijet Holgera Czukaya u našim medijima zabilježen je tek uzgred. U sredinama većim od naše, spominjanje ovog osebujnog njemačkog glazbenika, osnivača skupine Can i autora koji je uspješno premostio ponor između popa i avangarde bila je prilika da se još jednom ispriča priča o čudesnoj epizodi popularne glazbe koja je prezrivo (i šovinistički) nazvana - krautrock.

Iako se za Czukaya ponegdje može pronaći da je rođen u Poljskoj, što je notorna glupost, jer je Gdanjsk njegovog djetinjstva tada još bio njemački (i kašupski, dakako), bar u etničkom i kulturološkom smislu, noseći ime Slobodnog Grada Danzinga (Freie Stadt Danzig). Bio je to komadić danas nepostojeće Istočne Prusije koji je nakon Prvog svjetskog rata odvojen od matice zemlje i proglašen samostalnim gradom državom. Poput svog sugrađanina Güntera Grassa i Holger Schüring (prezime Czukay uzeo je kasnije), zajedno sa članovima svoje obitelji našao se među Nijemcima koji su nakon Drugog svjetskog rata protjerani na teritorij Američke okupacijske zone. U novome okruženju budući književni nobelovac Grass posvećuje se studiju kiparstva i grafike na Kunstakademie Düsseldorf, a Czukay nakon kraće epizode s jazzom (osniva Holger Schüring Quintette), započinje studij kompozicije na Musikhochschule Köln kod glasovitog Karlheinza Stockhausena. Pod utjecajem Beatlesa, Velveta i Zappe, okreće se rocku. Osniva 1968. skupinu Can i počinje stvarati eksperimentalnu glazbu koju će britanski glazbeni tisak kasnije podrugljivo nazvati “kupusarskim rockom”, aludirajući na podrugljivi naziv za Nijemce koji se u engleskom jeziku ustalio od 1918. Za Britance je Kraut isto što i kod nas Švabo, iako je je taj pojam u početku bio kulinarske naravi i označavao je kiseli kupus, iliti Sauerkraut. Holger Czukay nije bio samo rodonačelnik rocka temeljenog na elektronici i eksperimentu nego se može smatrati i začetnikom ambijentalne glazbe, istraživao je i ono što je kasnije ponijelo naziv svjetske glazbe (world music), te je bio pionir sempliranja. Unatoč svom glupom nazivu, krautrock (ponegdje alternativno nazivan i “kosmische Musik”), bio je znatno sveobuhvatniji i ozbiljniji glazbeni pravac nego što je percipirano u javnosti. Tih godina u Njemačkoj se pojavljuju skupine i pojedinci Amon Düül II, Cluster, Faust, Neu!, Guru Guru, Klaus Schulze, Popol Vuh, Kraftwerk i Tangerine Dream, koji doslovce mijenjaju povijest popularne glazbe, naročito one na Otoku. Smatra se da je taj prezreni, popljuvani i podcijenjeni krautrock izvršio snažan utjecaj na new wave u postpunku u Velikoj Britaniji krajem sedamdesetih, naročito na skupine kao što su Cabaret Voltaire, Joy Division, Orchestral Manoeuvres in the Dark i Simple Minds. O Davidu Bowieju, koji se u drugoj polovini sedamdesetih preselio u Zapadni Berlin kako bi snimio albume “Low”, “Heroes” i “Lodger”, da i ne govorimo. Krautrock je ostvario i važan utjecaj na američku elektroničku plesnu glazbu osamdesetih godina i pravce kao što su electro, house, techno i goatrance.

Za razumijevanje krautrocka i njegove političke i kulturološke pozadine zgodno je pogledati BBC-jev dokumentarac “Krautrock – Rebirth of Germany”, koji objašnjava kako se cijeli naraštaj njemačkih glazbenika doslovce odraslih na ruševinama nakon Drugog svjetskog rata, odlučio za futuristički pristup kako bi se usredotočili na budućnost i nadišli turobnu prošlost. Koliko je njihov pristup bio radikalan te društveno subverzivan govori i podatak da su iz iste ljevičarske komune u Münchenu u kojoj je nastao kreativni kolektiv Amon Düül II proistekli i budući članovi terororističke skupine Frakcija Crvene armije, Andreas Baader, Gudrun Ensslin i Ulrike Meinhoff. Namjera jednih, drugih i trećih bila je napraviti korjeniti otklon od konzervativizma i vrijednosti koje su preživjele nacizam. Narator u dokumentarcu kaže kako je riječ o jednom od najoriginalnijih i najbeskompromisnijih pravaca u povijesti popularne glazbe. Časopis namijenjen glazbenoj nostalgiji Mojo u svom broju za studeni, osim nekrologa Holgeru Czukayu, objavio je i poduži tekst o Bowiejevim “berlinskim godinama“ te vrlo zanimljivu kompilaciju “Neu Decade“.

Piše: Draško CELING