Vratilo se prekrasno glazbeno čudovište zvano Wolf Parade, nakon sedmogodišnje diskografske pauze koju smo popunjavali slušajući druge projekte Spencera Kruga i Dana Boecknera. I već od prvog takta uvodne pjesme “Lazarus Online” koju krasi veličanstveni, ali povremeno i uznemirujući klavir briše sve grijehe i glazbene uvrede kojima smo bili izloženi od strane kanadskih bendova tijekom njihova hiatusa, a slušajući “Cry, Cry, Cry” dolazim do spoznaje, kako ih je zapravo bilo i previše. Iako smo karijeru ovog benda iz Montreala pratili redovito na stranicama TV Obzora, kao uostalom i većinu njihovih drugih glazbenih čarolija, vratimo se 14 godina u prošlost i krenimo redom.

A bolji početak od “Apologies to the Queen Mary” teško se može pronaći u ovom stoljeću.

Naime, prvi album benda, objavljen za legendarni Sub Pop, jedan je od rijetkih albuma iz 2005. godine, koji nije izgubio na svojoj kvaliteti, a pjesme na “Apologies to the Queen Mary” ostarjele su poput kvalitetnog vina.

Priča o bendu počinje u proljeće 2003. godine, kada je Spencer Krug, član benda Frog Eyes upoznao Dana Boecknera te su u tri tjedna snimili dovoljno pjesama kako bi održali nastup, na kojemu im se pridružio Arlen Thompson kao bubnjar. Nakon prvog EP-a, bendu se pridružio Hadji Bakara, a u proljeće 2004. godine objavljuju još jedan extended play, tada znan kao “6 Song EP”. Prvijenac objavljuju u jesen 2005. godine, koji je bio nominiran za Polaris, kanadski diskografsku glazbenu nagradu. Dante DeCaro, iz benda Hot Hot Heat bendu priključio se iste godine.

Zahvaljujući “Funeralu”, tom prema mnogima ključnom albumu za indie glazbu 21. stoljeća, koji je od Arcade Fire stvorio mit koji na osnovi tog izdanja, nažalost, živi i danas, otvorila su nam se vrata u svijet kanadskih glazbenika, a s obzirom na hype, odlučili smo zaglušiti naše uši zvucima Frog Eyesa, The Besnard Lakesa, Metrica, Swan Lakea, Young Galaxya, Tokyo Police Cluba, Malajubea, Islandsa, The New Pornographersa, Fifths of Sevena, The New Pornographersa, Destroyera, The Dearsa, Sunset Rubdowna, Death From Above 1979, Handsome Fursa, Final Fantasya, Buck 65 i Wolf Paradea.

Srećom, ili na žalost, “preživjeli” su samo oni najbolji, ili pak najuporniji, no sredinom prošlog desetljeća Kanada se činila obećanom zemljom za dobru glazbu. Ili bar kao novi New York ili Seattle. No, u toj masi “drugačijeg novog kanadskog zvuka” album “Apologies to the Queen Mary” je bio skoro pa savršeni hommage Roxy Musicu, garaži, glitter rocku i elektronici, a bend je svoj glavni temelj gradio na naizmjeničnom pjevanju Kruga i Boecknera.

Ili, kako je to lijepo napisao Dario Grgić 2006. godine: “Slušajući ih imate osjećaj da ste vođeni poviješću podruma i pokrajnjih ulica na kojima se odvijala ona vaša prava, relevantna osobna biografija, sve ono što je vrijedno pamćenja. Povijest tajnih ljubavi, prešućenih istina, koja je vašom neodlučnošću postala poviješću izdaje. Wolf Parade vam onda dođu kao spasioci tog vašeg skrivenog ili potonulog blaga. Te ključne tajne, tog zgloba vašeg života. Oni vas podsjete kako direktnost može biti dobra stvar.”

Tri godine nakon prvijenca uslijedio je “At Mount Zoomer” još jedan album koji je od prve, razigrane “Soldier's Grin” pa sve do epskog završetka “Kissing the Beehive”, bio skoro bez pogrešnog koraka. Naime, kroz tu njihovu kaleidoskopsku neharmoničnost prolazio je cijeli spektar glazbenih pravaca, ljudskih osjećaja i nostalgije. Kroz glazbeni kaos, na putovanju gdje se na kormilu izmjenjivao dvojac Krug i Boeckner, a svaka stanica na kojoj smo zastajali bila je pravi mali mali pop-dragulj, poput nevjerojatno zaraznih “Language City”, ili “California Dreamer”. Jer čudan su par Krug i Boeckner, slušatelju ne dopuštaju da uhvati zrak, jer tu iza ugla, na sljedećoj pjesmi, čekali su nas novi suludi aranžmani, vokali koji su pucali od osjećaja i melodije koje danima nisu izlazile iz glave.

Treći “Expo 86” objavljen tijekom 2010. godine bio je također dobar album, ali nikako u rangu sa svojim prethodnicima, no i kao takav ostavljao je brojnu ergelu indie bendova posramljenima. A slušajući ga sa sedam godina pauze, ne mogu se ne zapitati “zašto ovi ljudi nisu postali veći od Arcade Firea”. I dok se “At Mount Zoomeru” osjetila razlika između pjesama ovisno koji ju je frontman izvodio, na “Expo 86” sve je to bilo spojeno u kompletan paket koji je lako ulazio u pore svojim nervoznim gitarama, sanjivim i lepršavim pasažima na klavijaturama i izlomljenom ritam sekcijom. Iako nije imao snagu i moć prvijenca ni ludost njegovog nasljednika, treći album Wolf Parade je bez sumnje bio njihovo najzrelije izdanje u karijeri.

Spencer Krug je svoje glazbeno umijeće osim u Wolf Paradeu prezentirao i u brojnim drugim bendovima poput Swan Lake, Moonface, Frog Eyes, Fifths of Seven i neponovljivim Sunset Rubdown, s kojima je objavio četiri hvaljena albuma “Snake's Got a Leg” (2005) , “Shut Up I Am Dreaming” (2006), “Random Spirit Lover” (2007) te “Dragonslayer” (2009). S druge strane Dan Boeckner je karijeru započeo u Atlas Strategic, da bi svojom bivšom zaručnicom Alexei Perry pokrenuo Handsome Furs te objavio tri albuma “Plague Park” (2007), “Face Control”(2009) i “Sound Kapital” (2011), a sa Britt Danielom iz Spoona osnovao Divine Fits te objavio 2012. godine “A Thing Called Divine Fits”. Njegov posljednji bend bio je Operators s kojim je prošle godine objavio album “Blue Wave“.

A onda se bend ponovno okupio, a Krug, Boeckner, Thompson i DeCaro objavili su prošle godine EP s četiri pjesme i krenuli na turneju.

Novi, četvrti studijski album “Cry, Cry, Cry”, objavljen početkom listopada, još je jedna predivna ploča na kojoj je četvorka - koliko to zvučalo nevjerojatno - uspjela oživjeti duh zajedništva i razigranosti koja je krasila debi album. A na njemu pjesme koje odaju počast preminulim velikanima rock-glazbe Davidu Bowieju (Lazarus Online) i Leonardu Cohenu (Valley Boy), dok nas klavijature Kruga tjeraju na ples, a Boeckner i DeCaro gitarama režu sve predrasude koje imamo o “ponovno okupljenim” bendovima. Jer možete im bez problema prigovoriti kako su još jedan u nizu “hipsterskih” bendova, no to bi značilo gledati stvari vrlo površno, a Wolf Paradeu jednostavno to ne zaslužuju, jer prije svega nisu površan bend, nego kompleksno čudovište koja zaslužuje mnogo više pozornosti.

Možda malo prenervozni za radioemitiranje na našim postajama, ali jednom kada vas uvuku u svoj svijet beskrajno lijepih pop-melodija prošaranih prog-rockom, vrhunskim stihovima i atmosferom koja najbolje oslikava moderan svijet prepun nesigurnosti i očaja, vjerujem da ćete promijeniti mišljenje. Jer ipak je ovo najbolji kanadski bend posljednjih 20 godina, a oni pretenciozni i danas jako pomopozni sugrađani zvani Arcade Fire jednostavno ne mogu ući u istu rečenicu s Wolf Parade.