TvObzor
RAZVOJ SPORTSKE TEMATIKE U KINEMATOGRAFIJI

Hibridni žanr sedme umjetnosti
Objavljeno 20. listopada, 2017.

Kvalitetni sportski filmovi svake se godine sve teže mogu pronaći na raznovrsnim programima kinematografa. To izravno kazuje da holivudski producenti i redatelji sve više strahuju za uspjeh takvih projekata, pa nastoje što bolje i efektnije razraditi priču i sam prikaz sportskih okršaja. Sportska tematika tako predstavlja veliki izazov svim filmašima jer se često uz zadani scenarij moraju legitimno i uvjerljivo prikazati upravo zahtjevne utakmice, utrke i mečevi, kako bi se dodatno zaintrigirali gledatelji, a samim time i napunile blagajne kinematografa. No, vrlo je teško govoriti o specifičnom žanru sportskog filma jer je on prije svega svojevrsni podžanr hibridne tematike koji se veže na ustaljene, lako prepoznatljive žanrove – dramu, komediju, biografiju, romantiku, ali i ZF te kriminalistički film.

Ustaljenje fabularne formule

Moderni sport počeo se snažno razvijati usporedno s erom filma i kinematografije 1890-ih godina, kada su se nedugo nakon važnih tehničkih otkrića i uradaka Georgesa Meliesa i braće Lumiere održale prve moderne Olimpijske igre 1896. godine u Ateni. Stoga se početkom razvoja pokretne slike počinju snimati i kratki sportski nijemi filmovi, a prvima se smatraju “Corbett i Courney prije kinematografije” iz 1894., a slijedi ga “Boksački meč” iz 1896. Nakon toga se nastavljaju snimati brojni kratki dokumentarni biografski filmovi, dok je prekretnicu prema sportskom igranom filmu napravio upravo Charlie Chaplin, kultni glumac i redatelj, koji je 1915. snimio polusatni film “Šampion” - o životu boksača, naravno, s elementima komedije.

Nedugo zatim, 1920. godine nastaje i prvi dugometražni sportski film “Odlazak kući” s tadašnjim najpoznatijim bejzbol-igračem Babeom Ruthom u glavnoj ulozi, a iako je film biografskog karaktera, scenarij je bio u cijelosti fikcionaliziran. Neobično, unatoč tome što su postajali sve popularniji, sportski filmovi holivudskim su producentima tada zadavali snažne glavobolje jer nisu bili dovoljno isplativi, a samo snimanje bilo je dugotrajno i zahtjevno. No, upravo u toj krizi sportske tematike u klasičnom Hollywoodu je i rođen sportski film kakav danas poznajemo. Naime, scenaristi su tada shvatili da se sport mora lijepo zapakirati u igrani film kako bi privukao gledatelje i opravdao izdašna financijska davanja. Tako su razvijene “fabularne formule” poput podcijenjenog gubitnika, rivalstva koje nadilazi sport, obiteljskog odnosa trenera s igračima, odnosa sportaša prema ljubavi te kapitalistički prikaz sporta u kojemu je zarada iznad natjecateljskog duha.

Klasne i spolne nejednakosti

Takvim prikazima sport je dodatno približen gledateljima, jer se inspirativnim pričama i napetima okršajima napokon uspjela prikazati izvorna vrijednost sportske igre, koja uz fizičku i mentalnu spremnost naglašava i pozadinsku priču koja izravno utječe na uspjehe sportaša. Također, upravo je hibridnost samih sportskih filmova omogućila svojevrsnu revoluciju početkom 1970-ih, kada se u Hollywoodu kroz boks, bejzbol i američki nogomet počelo upozoravati i na snažna rasna previranja, kao i na klasne i spolne nejednakosti. Boks je tada postao definitivni vladar među zastupljenim sportovima jer je još od klasičnog Hollywooda, pa preko Rocky serijala, Scorseseova “Razjarenog bika”, “Boksača” kojeg je utjelovio izvrsni Daniel Day-Lewis, pa sve do modernih primjera poput “Alija ,”Djevojke od milijun dolara” i “Creeda”, dokazao da kroz jednostavnu borbu šakama može donijeti emotivnu priču nabijenu političkim, psihičkim, klasnim i rasnim problemima pojedinaca i zajednica.

Takav primjer počeli su slijediti bejzbol i američki nogomet, a uskoro zbog napretka tehnike snimanja u Hollywoodu počinju biti zastupljeniji i ostali sportovi - košarka, hokej, golf, tenis, automobilske utrke te ostali borilački sportovi. Publika je tada navikla svake godine očekivati po nekoliko filmskih naslova sportske tematike, a i najmlađi ljubitelji sporta često su dobivali uzore u obliku sada već kultnih junaka iz “Karate kida”, “Bande iz pješčanika”, “The Mighty Ducksa” i neponovljivog animiranog “Space jama” s legendarnim Michaelom Jordanom u glavnoj ulozi.

Holivudska praksa proizvođenja sportskih filmova na kapaljku nastavila se i početkom novog tisućljeća, kada su počeli izlaziti sve rjeđe, ali su postali znatno kvalitetniji i samim time bolje prihvaćeni od publike i filmskih kritičara. Tada je u Hollywoodu napokon došlo vrijeme da se povuku i važna rasna pitanja, aktualna još i danas, koja su izvrsno prikazana u “Sjećanju na titane”, “Treneru Carteru”, “Putu prema slavi” te nedavnom filmu “42” iz 2013. godine, u kojemu je možda i najbolje prikazan težak put tamnoputih igrača prema prihvaćanju i poštovanju ksenofobnog društva i cjelokupne zajednice profesionalnog sporta 50-ih godina prošlog stoljeća.

Priča o siromašnom autsajderu

Također, još od “Njihove lige” iz 1992. godine, Hollywood je smogao hrabrosti upozoravati i na spolnu nejednakost i diskriminaciju na sportskim terenima, što je savršeno dočarala “Djevojka od milijun dolara”, dok je ovogodišnja “Bitka spolova” predstavila povijesni meč tenisačice Billie Jean King protiv šovinističkog izazivača Bobbyja Riggsa, čime je još jednom dovedena u pitanje dominacija muškog sporta nad ženskim. Isto tako, moderni filmovi u posljednje vrijeme sve češće koriste već isprobanu formulu rivalstva iznad granica sporta, što je odlično prikazano u ”Ratniku” preko emotivnog i nasilnog sukoba braće; u “Utrci života” kroz povijesni sukob vozača Formule 1 - Jamesa Hunta i legendarnog Nikija Laude; dok ovogodišnji neholivudski film “Borg McEnroe” rivalstvo dovodi na novu razinu, dodatno se fokusirajući na mentalnu spremnost sportaša i na različite subjektivne pristupe - kako sportskom natjecanju, tako i samom životu. Naposljetku, ono što uvijek dolazi do srca, ali i uma gledatelja, upravo je priča o siromašnom autsajderu, koji nakon teškog života trudom i zauzimanjem dolazi do uspjeha – stoga je “Priča o prvaku” iz 2009., iako osrednje kvalitete, osvojila toliko gledatelja, dok je serijal Rocky i započeo cijeli efekt autsajdera koji još i danas prolazi u Hollywoodu, što dokazuje “Southpaw” iz 2015., također film upitne kvalitete, koji je svakim svojim segmentom prenaglašavao emocionalnu strukturu i težak put do uspjeha posrnulih sportaša.

Iz svega navedenog zaključuje se da sportski filmovi doista ne dobivaju dovoljno prostora u kinematografskoj produkciji, iako je očito da postoji potražnja, svejedno se svake godine mogu pronaći samo poneki kvalitetni primjeri, koji naposljetku ne opravdavaju uloženi kapital. Problem leži upravo u spektaklima koje gledatelji zahtijevaju, a holivudski scenaristi i producenti ne mogu ih uvijek ponuditi.

Marko MANDIĆ